BIBLIJA

Ima tome sada već možda i petnaest godina, kada sam prvi put u životu pokušao pročitati Bibliju. Ta želja nije dolazila iz vjerskih, već iz obrazovnih pobuda - rekao mi jedan asistent sa fakulteta kako ozbiljan intelektualac mora poznavati Svete knjige, i ja poželio da postanem ozbiljan intelektualac.

S tim prvim pokušajem nisam dobacio daleko. Krenuo sam od početka, ali nisam uspio doći ni do kraja prve knjige, Knjige postanka. Bio sam  premlad i grubi starozavjetni stil nije mogao podsjetiti ni na šta drugo osim na polupismene ljude. Ako sam mrvicu božanskog prisustva i osjetio, to je bilo samo u trenucima kada bih u sebi poricao božansko porijeklo Biblije, tada bih osjetio da sam stupio na stazu pravovjernih. Nije puno prošlo, a od svega sam se sjećao samo "I Bog vidje da je dobro, i da je dobro vidje Bog, i vidje Bog da je dobro…", i još da je među prvim plemenima na Zemlji bilo i jedno koje se zvalo Jebusejci. 

Drugi put sam probao prije nekih pet-šest-sedam godina, nakon što sam dobio Bibliju od prijatelja preobraćenika, koji je kršćanin postao kao odrastao čovjek. Kao mnogi konvertiti ispočetka, i moj je prijatelj propovijedao svoju novu vjeru sa posebnim žarom. Možda sam sada i ja pomalo starozavjetski grub, ali moram reći da sam primijetio kako ti ljudi, nazovimo ih skorojevićima, često zapadnu u teatralno kreveljenje kad pričaju o tom novom. Tako i moj prijatelj. Propovijedi mu jesu bile vatrene, iz te vatre više me puta poprskala pljuvačka, ali sve to nije moglo pokriti skroman sadržaj propovijedi, koji se prilično bijedno svodio na ponavljanje da je Isus umro za naše grijehe. 

Ipak, za njega se ne može reći, bar u mom slučaju, da je propovijed držao u pustinju. Privukla me vatra sa kojom je to činio, poželio sam imati takvo nadahnuće za sebe i odlučio ponovo pročitati Bibliju. Tada sam već znao da su mnogi veliki pisci posuđivali iz nje štošta, pa je to bio razlog više da se bolje uputim u tu knjigu, a i još uvijek sam žarko vjerovao da sam budući pisac remek-djela svjetske književnosti, zbog čega sam stalno bio u potrazi za nečim velikim i značajnim, nečim što bi moglo poslužiti kao tema takvom djelu..

Krenuo sam od početka, sa velikim entuzijazmom za koji će se ubrzo ispostaviti da je kratkog daha. Ponovo  nisam uspio doći ni do kraja te prve knjige, u kojoj se govori o postanku svijeta i čovjeka, ponovo zbog grubog stila Starog zavjeta, koji se kosi sa mojom predstavom o tome šta je to božanski govor. Teško mi je bilo, tada još uvijek preteško za prihvatiti da Savršenstvo ponavlja svoje riječi kao neki  pučanin, toliko nesiguran u ono što priča da se čovjek pita kad ga sluša - koga ovaj uvjerava, sebe ili mene?

Ipak, jednu sam priču upamtio iz tog drugog čitanja, jednu za koju nisam siguran da pripada Knjizi postanka (jer Bibliju sam čitao i nasumce) i pred kojom sam ostao istinski zapanjen, a to je ona koja počinje sa rečenicom da ocu u starosti pocrniše oči. Ta je rečenica bogovska, tako je slikovita i punoznačna, a ono što slijedi za njom spada među najdramatičnije kratke priče ikad što sam čitao. Mogao bih je prepričati prilično tačno - po tome znam da mi se to jako sviđa, koliko sam upamtio na prvo čitanje - ali neću to sada raditi da ne ispadnem propovjednik, rekao sam prvu rečenicu i to je dovoljno. 

Opet prođe nekoliko godina, bez čitanja ikakvih Svetih spisa, ali uz mnoge kušnje koje su me natjerale, po stotinu i po hiljadu puta, da zamišljam razne svece, gospe, anđele i druga vjerska bića što sam ih vidio i popamtio po slikama evropskih majstora, jer to su u određenim stanjima jedine misli koje mogu da me umire. 

Iako do dana današnjeg najviše vjerujem u nauku, spoznao sam o sebi, baš u tim izvanrednim stanjima, da se meni ne isplati biti ateista. Šta ja imam od pustih zvijezda na nebu? Ništa, samo to da zamišljam svoju dušu kako luta kroz usamljenost najveću ikad, ali sada zauvijek. Sa druge strane, ma koliko to bilo pučki, zamišljati svog anđela ili više njih uvijek je prijatno iskustvo, pa kad sve to o sebi već znam, što da to ne koristim? 

Tako dođoh i do trećeg pokušaja da pročitam Bibliju, ili bar eto tu prvu knjigu iz Starog zavjeta, jer na nju sam već dva puta napadao bez uspjeha, pa je to sramota malo i za mene kao čitača, koji sam više puta savladao knjige dosta opširnije od Biblije. Ne želim izgubiti svojstvo da čitam opširne knjige, ne dam tu sve rjeđu ljepotu na ovom našem nemilosrdnom svijetu, gdje te svaki čas bombarduju mješavinom informacija i dezinformacija, od čega su misli ljudske okraćale kao pokošena trava i ljudi postali za ubitačno dosadni, i moram reći i veoma glupi, ekstremno, nivo kada sam sebi radiš o glavi misleći da si pametan. 

Kako sam uspio primijetiti, sada mi je Knjiga postanka puno zanimljivija i bolja nego prije. Čin u kom Gospodin stvara svijet je beskrajno simpatičan: čini on to kao neko ko nije siguran u ono što radi, pa poslije svakog poteza zastaje da gleda šta mu je ispalo, a sve je još simpatičnije jer uvijek ispada dobro. 

Generalno govoreći, starozavjetni Bog, bar ovaj iz Postanka, može se uzeti savršenim samo pod uslovima da je isti, služeći se svojima apsolutstvom i svemogućnošću, odabrao da liči na nekog čovjeka koji je tako malo… Smijem li reći osrednji? Takav lik Božji za mene je veoma  osvježavajući, jer ono što o njemu uobičajeno slušam okovano je u najjače, najblistavije epitete, pa mi čudno čitati primjere kojima se takvi epiteti ozbiljno mogu prišiti samo u sprdnji. 

Ovog puta uspio sam pročitati Knjigu postanka do kraja. I dalje ne mislim da je ono što u njoj piše izvorna Božja riječ, ali nisam više gotov ni da poričem božansko nadahnuće biblijskih pisaca. Te priče stilski možda jesu grube i možda strukturom više sliče pučkom govoru, u kom je logika sporedna stvar, ali to im ne umanjuje mudrost i istinitost: razni užasi ljudski što ih nalazimo u prvoj knjizi Biblije, sve to postoji i danas, principijelno na identičan način kao što piše tamo. Ako i nije o Bogu, to jeste istina o ljudima, iz čega se može naučiti dosta. 

Ono što me najviše uzbudilo i iznenadilo jeste epizoda u kojoj se Jakov svu noć bori sa Bogom-anđelom. Naišla je ta frapantna epizodica, kao i mnoge druge, s neba pa u rebra što se kaže, i tako me potresla da sam na kraju ostao pod dojmom da je Biblija puno više od onoga što ja mislim. Ja sam uvijek mislio da u njoj nema mjesta za mene, dijelom i zbog toga što puno volim i sam pisati baš te takve neobične priče, koje će prosječan vjernik sa visine, sada već mogu reći - sa visine svog neznanja, okarakterisati kao nepristojne i bogohulne. 

Uglavnom, hajde to što se Jakov borio sa Bogom - a borili su se kao dva čovjeka, dakle hrvanje i te stvari - nego što je u toj borbi i pobijedio (kad je Bog vidio da neće pobijediti udario je Jakova, čini se malko u nefer pleju, i iščašio mu kuk), što mu i sam Bog prizna: "Odsad se nećeš više zvati Jakov, nego Izrael; jer si se borio s Bogom i s ljudima i nadjačao si." Na to sve valja dodati i da se Bog u ovoj epizodi boji svitanja, on traži od Jakova da borba stane zato što će svanuti. Na ovo i ja, koji nemam jednog jedinog časa vjeronauke iza sebe, moram reći: tobejarabi! 

Ta kratka priča, koja cijela stoji u jednoj četvrtini biblijske stranice, kresnula me onako kako to samo knjige mogu, upalila me kao buktinju i dala mi inspiraciju. Dobra bi to priča bila, započeo bih je s tim kako je Jakov taman prebacio porodicu i imanje preko rijeke, pa sjeo na kamen da odmori, a u tom trenutku bih uveo Boga-anđela, koji bi Jakova napao bez riječi. Samu borbu bih napravio da ispočetka izgleda kako pobjeđuje Bog, onda preokret u kom pobjeđuje Jakov, a sve bih to razvukao na osam sati, pa bi bilo baš napeto i teško. Svjetina bi me zbog toga sigurno popljuvala i proglasila ludim, ali vjerujem da bi mi svaki iole obrazovan svećenik čestitao, ako i ne bi, to ne bi bilo što nisam napisao vjerodostojno, već zbog nekih drugih, prizemnijih razloga. 

Vidjećemo šta će biti dalje. Hoće li mi trud biti nagrađen samo u vidu boljeg obrazovanja, ili će iz Biblije izaći zrake spasonosne vjere? Ja ih želim iskreno, samo ne mogu glumiti da su me posvijetlile kad nisu. Moje oduševljenje za Knjigu postanka najveće je u trenutku kad Bog Jakovu prizna da je nadjačao i njega i ljude. Da li je to pobožno, vjerovati u epizodu koja jest iz Biblije, ali onu u kojoj Bog nije mogao da se othrve jednom čovjeku? Taj je čovjek dobio za to blagoslov od Boga, hoću li i ja? Ako hoću, daj mi Bože um za pisanje i tijelo za skejtanje, amin.