1.
U to doba znalo se ko je kralj i car, ko je capo di tutti capi - bio je to Kemo Mali.
Stolovao je taj u svom kazinu "Royal" na Baščaršiji, odakle je vedrio i oblačio u svijetu sarajevskog podzemlja, održavajući ga u granicama društveno prihvatljivog, pa u neku ruku i korisnog, moglo bi se reći. Naprimjer, džeparoši s Ferhadije imali su dozvolu da se bave svojim zanatom isključivo sa ljudima koji se nose snobovski bogato, dok je banda kradljivaca auta iz Lukavice bila upućena na krađu onih koji su se bahato parkirali.
Vladavina Keme Malog bila je mirna i mudra. Pobijedivši u velikom ratu dvadeset godina ranije, nije se bavio odmazdom nad pripadnicima poraženih klanova, umjesto toga pozvao ih je da rade za njega i tako stvorio najmoćniju, najopširniju sarajevsku mafiju ikad.
Za dvadeset godina vlasti Kemo je doživio nekoliko pokušaja svrgavanja, ali se odbranio svaki put. Te su napade izvršavale uglavnom strane mafije, potpomognute domaćim izdajnicima, a najžešće je bilo protiv Cosa Nostre, koja je bacila oko na grad na Miljacki još od vremena Olimpijade. Da ne dužimo, reći ćemo samo da je Kemo Mali lično predvodio akciju u kojoj je, u vikendici na Trebeviću, ubijeno dvanaest članova Cosa Nostre, među kojima i šefovi Marko Fonio i Toni Brazi, s čime je ova mafija nestala iz Sarajeva i Bosne.
Ta pobjeda dovela je Kemu Malog do slave koji bi se mogla usporediti sa kolumbijskom slavom Pabla Eskobara. I građani i policija bili su zahvalni do neba što ga imaju, jer u ta doba bio je nekako procvat filmova i serija o talijanskoj mafiji, koji su u Sarajevu oduvijek imali odličnu prođu, pa se narod prepao bio. Pobijeni talijanski mladići predstavljeni su i na televiziji, pa kad su ljudi vidjeli s kakvim su dosjeima tu došli, slava Kemina postala je još i veća, jer od dvanaest nastradalih nije bio nijedan, ni najmlađi među njima, koji već nije skupio djela za doživotne robije.
Kemo Mali znao je to iskoristiti da posudi pare i otvori kazino. Inače teško da bi to mogao, jer kao mafijaš starog kova prezirao je drogu, pa novaca u njega nije bilo toliko koliko se uobičajeno zamišlja da ima jedan don.
Kazino "Royal" je dobio svoje ime da označi, krunski uspjeh Keme Malog, koji je maštao o jednom takvom objektu još od kako je kao mladić preko ljeta išao u Monte Karlo na džeparenje. Nalazio se u jednoj prostranoj kući na dva sprata, koja su sa prizemljem činila tri nivoa kocke, razgraničenih putem cijene čipa, za siromašne, srednje i bogate. To je privuklo kockare iz svih krajeva zemlje, pa je Kemo poslije samo godine rada otplatio sve dugove i nastavio da se bogati iz dana u dan, primajući stari dobri keš, desetine kad je slabiji i stotine hiljada kad je bolji dan.
Taj veliki priliv sredstava, pristigao već u zrelim godinama, napravio je od Keme Malog velikog dobrotvora. Stipendirao je studente, sponzorirao sportiste, a na popularnoj tv emisiji "Ispuni mi želju" dobio svojih pet minuta. Bila je to neka vrsta skrivene kamere, koja krišom snima reakcije ljudi kad ih zakiti Kemo Mali. Bio je to ujedno i najbolji mogući advertajzing za Royal, jer ljudi su nalazili da im se lova što su je u njemu gubili na kraju ipak vraća nekako.
U tom kontekstu, Kemo Mali je odigrao i bitnu ulogu kao faktor preobrazbe moćnih ljudi u gradu, koji su pod njegovim uticajem napuštali zastarjelu doktrinu pišanja po sirotinji zarad uloge sirotinjskih očeva i majki.
"Nije više to ta sirotinja što je bila nekad", govorio im je, "nije to ta država. Prije se znalo - jebi je, neće umrijeti, Tito obezbijedio svima, krov nad glavom i da jedeš. A sad su druga vremena, sad od sirotinju, da izviniš, oštri kurac ko stigne. Krepaće, a gdje smo onda mi? Šta smo mi bez sirotinje? Nju treba njegovati i pomagati, jer za nas i radi, što je više sirotinje nama je sve više para."
Koliko je sam bio predan tome možda najbolje svjedoči činjenica da je u posljednjih pet godina bio kum na trista tri vjenčanja, ponekad i po triput na dan.
Taj njegov novi životni stil, o kom su mediji redovito izvještavali, doveo je naposljetku do opadanja ugleda Keme Malog u svijetu podzemlja. U kriminalnom miljeu sve se više priča o njegovoj zvaničnoj ostavci na mjesto capo di tutti capi-a, što je bila izmišljotina, puki snovi jednog od šefova, koji su s ogorčenjem gledali kako capo di tutti capi na televiziji čini dobra djela, a ovamo ne zaboravlja uzeti svoj dio svaki mjesec, svojih "bratskih" pedeset posto od svakog od njih.
Ipak, kad je priča došla i do samog Keme, odmah je napravio sastanak sa šefovima, koji su vidjeli tada da ispod maske uglađenog gospodina sa leptir mašnom još uvijek čuči divlja zvijer. Naredba Kemina bila je kratka: da se pronađe i smrtnom kaznom kazni onaj od kog je glasina počela, po gradu da se razglasi kako je stradao zbog klevete na Kemu Malog.
Kako su počinioci bili oni sami, uplašeni šefovi su smaknuli jednog mladog razbojnika, ni ne sluteći da će s time započeti krvavi ulični rat, nezapamćen na ulicama Sarajeva.
Ubijeni razbojnik, momak po imenu Ajdin, pripadao je bandi Daksa Glumskog, najmlađoj bandi u gradu, poslovno orijentisanom na inostranstvo.
Saznavši za Ajdinovu pogibiju u drive by ataku, Glumski je odmah dotrčao na lice mjesta i zakleo se sa mrtvacem u naručju da će pronaći ubice i osvetiti se. Kad je nedugo poslije toga do njega stigao glas, da je Ajdin stradao zbog klevete, odmah sutra ujutru na Royal je pala bomba.
Na prvu su svi mislili da iza toga stoji jedan od onih očajnika koji su za ruletom ostavili sve što imaju. Kemo Mali nije bio bijesan ni ljut, samo razočaran, njegov komentar na to sve bio je: "Pomozi sirotu na svoju sramotu."
Da su stvari ozbiljnije prirode otkrilo se kasnije tog dana, kada je pucano na Eldina Pupina, šefa arondismana Stari Grad, koji je tom prilikom i pogođen u debelo meso. Napadač je pucao iz skraćene dvocijevke i sitnom sačmom, a sreća je jedina da ga je pogodio u stražnjicu, da je u leđa Pupinu bi bio kraj. Kad je potom u gluho doba noći na Royal pala i druga bomba, više nije bilo nikakve sumnje da je počeo rat.
Čaršijom se odmah pronio glas da su se u grad vratili Talijani, vratila se Cosa Nostra da poravna račune od prije sedam godina. U prilog tome išla je i činjenica da su bačene bombe bile talijanske proizvodnje, pa se narod podgrijan filmovima i serijama o talijanskoj mafiji bio ozbiljno prepao. Na Ferhadiji, glavnoj šetnici grada Sarajeva, gitara je razbijena momku iz Venecije, koji je probao zaraditi koji dinar svirkom, a policajci su ga odveli u stanicu i temeljito ispitali, ko je, šta je, odakle je, zašto baš u Sarajevo, nema šta nisu, sve kako bi doznali nije li povezan sa zloglasnom Cosa Nostrom. Kad je najzad pušten na ulicu, momak je povrh svega ustanovio da mu fali iz novčanika 40 €.
Ni Kemo Mali nije mogao ostati ravnodušan. Nije se plašio okršaja, ali nezgodno je bilo što nije znao ko mu je protivnik, utoliko nezgodnije što je iza napada čitav grad poletio da mu se javi i pokaže brižnost. Kemo je znao da neki od njih to čine kako bi odagnali sumnju, pitanje je bilo ko su ti ljudi?
Onda je ubijen Role Divlji, šef arondismana Centar, zajedno sa još dva člana svoje uže organizacije, od kojih je jedan bio Ajdinov ubica Mato Kreto.
To je za Kemu Malog na prvu bila strašna vijest, jer baš Divlji mu se činio kao najvjerovatnija izdajica, ali smirio se kada je otišao na lice mjesta, napuštenu trebevićku bob stazu, gdje je na stazi, sa strane iznad pobijenih saradnika, velikim slovima od krvi bilo ispisano "AJDIN".
Upoznat sa prilikama ubijenog mladića, Kemo Mali je znao da je isti pripadao bandi Daksa Glumskog, koji je Kemi Malom bio neka dalja familija, sin od jednog daljeg Keminog rođaka. Iz tog razloga zamolio je policiju da se ne miješa, njušeći potencijalnu sreću u nesreći, jer ako je Daks stvarno taj, onda će ga Kemo učiniti novim šefom Centra i to će onda biti još i bolje nego što je bilo. Otpustivši policiju, pozvao je šefove i zabranio i njima da išta poduzimaju, poslije čega se spremio i pošao u posjetu svome daljem rođaku Rasimu, čiji je Glumski sin.
Taj njegov rođak Rasim radio je u početku u Royalu na održavanju, ali onda su ga nekoliko puta ulovili da navija slotove ključem i Kemo ga je otpustio. Rasim se tada naljutio i više se nisu otada čuli.
Ponovni susret bio je topao i drag. Iskrena radost sa obje strane završila je Keminim razočaranjem, jer Rasim o sinu nije imao ništa reći, s obzirom da je otjerao od kuće još prije tri godine.
Kad se Kemo vratio u Royalu ga je čekalo rukom pisano pisamce. U njemu se govorilo o sestri ubijenog Ajdina B, koja bez bratove potpore neće moći nastaviti studije, te zahtijevalo obeštećenje u iznosu od 100 000 KM. Pismo je bilo potpisano sa Daks Glumski, a ispod toga broj telefona.
Za Kemu Malog to je bio momenat tuge i zadovoljstva istovremeno, tuge što je Glumski njegova krv, a zadovoljstva što sad zna ko mu je protivnik.
Na konto krvi odlučio je da pruži mladiću još jednu šansu, pozvao ga je i ponudio mu da postane šef Centra, pa ostao zgranut kada mu je glas sa druge strane na to odbrusio: "Gdje su pare, Ekreme?"
Cijelo Sarajevo mislio je za Kemu da se zove Kemal, a krv njegova zna da nije, da je Ekrem. To obraćanje ličnim imenom ga je iz nekog razloga posebno uvrijedilo, i vratio je jednakom mjerom: "Kako ti to mene smijes pitati jebo ti svoju famelu Danijele?"
2.
O bandi Daksa Glumskog može se reći da je to bila četa mala, ali odabrana. Glumski, pravim imenom Danijel Vidović, odabrao je svoje vojnike pomno, između štićenika popravnog doma, u kom je i sam proživio od četrnaeste do osamnaeste godine života. Bilo je to dvanaest najhrabrijih, najodvažnijih i najsposobnijih momaka, godinu starijih ili mlađih od Daksa, koji su mu bili odani iz razloga što je za vrijeme štićenićkih dana pokazao da je i najjači, i najhrabriji, i najpravedniji.
Danijel Vidović rođen je u lopovskoj familiji, da se tako izrazimo, treće klase. Sin je džeparoša Antona Vidovića, najpoznatijeg po tome što su mu akcije često prolazile po zlu, te kradljivice Sabahete Mali, čiji portret je visio u svakoj sarajevskoj samoposluzi kao opomena radnicima koga da se čuvaju.
Bio je na najmlađi od troje djece, imao je sestru Martu i brata Sinišu. Brat Siniša osuđen je na petnaest godina zatvora radi oružane pljačke u kojoj je smrtno stradala jedna osoba. To se dogodilo kad je Daksu bilo dvanaest godina, a kako će mu nemalo potom naći u situaciji da mu na robiju odu oba roditelja i sestra, vlasti su ga smjestile u dom.
U domu je Glumski napravio prve krupnije kriminalne korake. Isticao se kako oštrinom uma, tako i hrabrošću i spretnošću, pa je prirodno postao vođa mlađim naraštajima. Sa četrnaest godina organizovo je pljačku pošte, za koju zasigurno ne bi odgovarao da se jedan od učesnika nije izbrbljao. To je Glumskog iz preselilo iz doma za siročad u popravni dom, omogućivši mu da se nastavi razvijati u kriminalnom smjeru još bolje i jače.
U četiri godine popravnog doma Daks Glumski se isprofilirao u pravog mladog šefa mafije, dovoljno visprenog i pametnog da se bavi organizacijom, ali isto tako i dovoljno snažnog i po potrebi svirepog da svoje organizacijske sposobnosti pretvori u djela. Kao zaljubljenik u vatreno oružje, Glumski je od starta bio fokusiran na oružanu pljačku, u kojoj je do osamnaeste i napuštanja doma postigao znatna dostignuća, od kojih je najveće pljačka banke u Konjicu, kada je ekipa Danijela Vidovića odnijela blizu dva miliona maraka keša, a tom prilikom je njegovom nadimku Daks pridodano i ono Glumski, što su mu dali članovi ekipe, odobrovoljeni sa po sto hiljada maraka svaki.
Ta pljačka desila se na tri mjeseca prije Daksovog puštanja na slobodu. Po povratku iz doma otišao je roditeljima, gdje se nije puno zadržao, jer Anton i Sabaheta, premda i sami kriminalci, nisu propuštali niti jedno viđenje svog najmlađeg djeteta bez da krenu s kuknjavom bez kraja, koja bi svako malo izlijetala u uvrede i kletve. Željan roditelja, Daks je izdržao pod tim uslovima oko mjesec, poslije čega je stekao uvjerenje da nikada neće biti bolje i odlučio da se osamostali. S parama od pljačke iznajmio je lijep i reprezentativan stan, kupio strukirano odijelo na sitnu prugu, te krenuo sa okupljanjem ekipe, od koje je neke trebalo dovlačiti iz provincije, a neke čekati da im istekne popravni dom.
Ono što je karakteristično za Glumskog kao boss-a jeste to što je od starta bio fokusiran na inostranstvo, Srbiju i Hrvatsku najprije, a potom i na Sloveniju, Austriju, Švicarsku i sve tamo do zemalja Beneluxa. Koliko su njegove akcije bile uspješne možda najbolje svjedoči to što kroz dvije godine rada svi Daksovci, kako su sami sebe nazivali, imali stanove i vikendice, te vozili auta nabildane terence, na koje su fizički sličili. Samo je Daks kao glavni bio vitak i sa automobilom sportskim, malim Mercedesovim dvosjedom, na kom su jedino felge bile velike, dvadeset i tri inča.
S obzirom da su poslovno djelovali u inozemstvu, u Sarajevu je banda Daksa Glumskog bila prilično nepoznata, sam Glumski i dalje najpoznatiji po pljački pošte u djetinjstvu, što mu u kriminalnom svijetu i onima koji to prate nije služilo na čast.
Zbog toga, kada se pročulo za Daksovo pismo Kemi Malome, koje je izašlo i u medijima, digao se i zadnji klošar grada Sarajeva da zaprijeti Daksu,ć preko statusa na fejsu i tako može biti zaradi koji bod kod capo di tutti capi, koji može valjati za mnogo šta.
Da Daks nije za zajebanciju, to su najprije otkrili ona četvorica bijednika koji su poletili na isti dan objavili na tiktoku klipove, u kojima se nisu ustručavali pozivati Glumskog na obračun i psovati mu što gore koji može. Odmah sutradan sva četvorica su objavila klipove izvinjenja, ali koje li razlike između tih likova od juče i ovih od danas, što u fizičkom, što u psihičkom smislu...
NASTAVLJA SE, MOŽDA!
Nema komentara:
Objavi komentar