DŽAN ČAGATAJEV

 Pripovijest započeta prije nekih mjesec, inspirisana književnošću Andreja Platonova. Nisam siguran da ću imati snage završiti je, pa objavljujem šta je napisano da mi rad ne bude sasvim džabe. Ukoliko vam se dopadne ili ne dopadne priča, volio bih dobiti komentar koji govori o tome više. Često mislim da ovaj blog niko ne čita, posjete koje ostvaruje da su plod  čudnih internetskih kretanja, a ne nečije želje da čita baš moju književnost. 

Džan Čagatajev

1.

Zaposlivši se kao taksista, Džan Čagatajev je razmišljao - imam kuću, imam posao. Sad bi valjalo - oženiti se. 

S tim je mislima sjedao u taksi i uključivao se u jutarnju saobraćajnu gužvu. Džan je vozio uz trotoar i vrebao na ljude koji će mu mahnuti. Među njegovim putnicima žene su bile češće nego muškarci, i on se nadao da će i njegova tim putem doći. 

Zbog toga je običavao ostajati dva do tri sata duže na vožnji, držeći da mu je bolje sjediti u autu, zarađivati i čekati ženu svog života, nego sjediti samo tako, kod kuće. 

Nakon nekog vremena u taksi sjede mlada žena sa raznobojnim očima. Gledajući u retrovizoru neobične oči, od kojih je jedno bilo smeđe, a drugo plavo, Čagatajev pomisli da bi to mogla biti ona, poslije čega pogleda u retrovizoru i sebe, da provjeri je li mu čisto oko usta jer je malo prije toga jeo buhtlu s eurokremom. 

Djevojka je bila lijepa, njene raznobojne oči bile su veoma krupne, a na licu malom, što je činilo izrazito ljupkom i neobičnom. Čagatajev je bio zbunjen, osjećao je kako se zaljubljuje i nije znao kako da počne. 

Djevojka je gledala kroz prozor i plovila duhom, moglo je se gledati slobodno i to se činilo kao bolje nego govorom joj prekinuti zanos. Čagatajevu je bilo lijepo, jedino za čim je žalio jest što je nije vozio duže. Rekao joj je to nakon što mu je platila, na šta se djevojka postidila, a kad je Džan pružio ruku da vrati novčanicu, trčeći je pobjegla uz amaterske basamake u tijesnu uličicu. 

Kad je završio smjenu, koju tog dana nije prekoračio, Čagatajev se vratio u tijesnu uličicu i pošao tražiti neobičnu djevojku. Sudeći prema zvuku što ga je ranije čuo tog dana nije otišla daleko, a kad je stigao do treće kuće, potleušice stiješnjene kućerinama sa svih strana, odmah je znao da je djevojka u njoj jer ispred vrata su joj bile čizme, crne sa zlatnim detaljem. 

Osjetivši kako mu srce ubrzano lupa Čagatajev pomisli da se vrati, ali ohrabri se sa mišlju kako mu je bolje da odmah riješi dok je tu, nego da je poslije opet traži i riskira da je ne nađe. Otvorio je vratnice i zakoračio u avliju, gdje se ubrzo nađe kraj čizmica i osjeti dragost, koja se udupla kako dotače čizmicu nogom. 

Zvono nije radilo, pa je pokucao. Vrata su se otvorila bez pitanja, na njima su stajale dvije žene, djevojka i baba. Stojeći iza babe, koja je izgledom, stavom i ustima posebno podsjećala na džinovsku žabu krastaču, djevojka se nije više stidila, gledala je Čagatajeva u oči otvoreno i čekala da kaže šta ima.

"Šta hoćeš?", pitala je baba neljubazno. Čagatajev joj mirno odgovori: "Hoću da upoznam djevojku iz ove kuće", učini s tim da djevojka stidljivo obori pogled i šmugne u sobu. "Ne može!", drsko će baba, koja poslije toga zalupi vrata Čagatajevu ispred nosa. "Odlazi ili ću zvati policiju!", zaprijetila mu je. Čagatajev refleksno pogleda u malko odškrinut prozor i ugleda lijepu djevojkinu ruku kako izbacuje ceduljicu. 

Pokupio je i pročitao: "061 … …, Maša". Tada je otišao, misleći kako je život lijep i uživajući u silasku niz nepravilne mahalske basamake kao da je kralj koji silazi niz stepenište svoje predivne palate. Kad je sišao, poslao je jednu poruku i kroz par minuta niz basamake siđe i Maša. 

Maši se Čagatajev nije dopao kod taksija, izgledao joj je nekako tuđ i stran, i uplašio je kad je htio vratiti novčanicu. Kad ga je vidjela pred vratima učinio joj se potpuno drukčijim, više nije bio tako tuđ, a svidjelo joj se kako je mirno rekao šta hoće, voljela je ljude koji pričaju mirno, poželjela je poslije toga da i ona upozna njega. Sada su šetali pored rijeke i Čagatajev je pričao Maši ko je i odakle je, da je došao iz daleka, nakon što je saznao ime svog oca, saznavši usput još za njegovu smrt i svoje nasljedstvo, sastavljeno od stana, automobila i licence za taksi. To je Maši bilo drago čuti, jer i ona je sanjala o tome da se uda, za muža koji će je odvesti od lude babe, ali ne predaleko jer valja babu redovno posjećivati. 

I ona je Džanu pričala o sebi, kako su joj roditelji poginuli u ratu dok je još bila beba, te kako je odrasla sa babom Desom, koju je imao prilike vidjeti. Čagatajevu je bilo žao Maše i poželio je da je zagrli, ali nije htio da ne ispadne nešto što ne treba. 

Poslije toga su pričali o vremenu, godišnjim dobima,  životinjama, hrani i drugim temama, koje su im oboma sve bile slatke jer su bile sporedne, u službi druge priče, one koja se između njih pričala sama i bez riječi. Četiri su im debela sata prošla u toj priči, tako da je noć već odavno pala i postalo hladno. Morali su se rastajati, a tom se prilikom otkri mudrost Džanova, koji je vodio šetnju i činio to u krug, kako bi se u slučaju potrebe nalazili u blizini auta. 

Odvezao je Mašu do basamaka i ostavio auto sa sva četiri da je otprati do vratnica, gdje je za nagradu dobio poljubac u obraz, ali pravi, od kog je osjećao kao da mu je ostalo od njega malo jezerce. Nije htio krenuti dok se ne osuši, računajući da će se osušiti brže ako se bude kretao. 

2.

Ljubav između Maše i Čagatajeva bila je jedna od onih koje započinju uz više sretnih okolnosti nego obično. Čagatajev, koji u tom gradu nije imao prijatelja ni poznanika, našao je u Maši vjernu drugaricu, čije je već i samo postojanje bilo dovoljno da Čagatajev ne bude usamljeno, a Maša u njemu zaštitnika koji joj je bio neophodan da bi počela živjeti slobodnije. Bili su neobičan par, izgledom su plijenili pažnju gdje god bi se pojavili - ona svijetla, on mrk, ona  raznobojnih, on kosih očiju, i još Maša viša za pedalj. Često su se držali za ruke i to je bio povod mnogim šalama, koje srećom nisu do njih stizale, jer bile su to šale neukusne, začinjene toliko da se samo začin osjet. 

Čagatajev je znao kako da se umili baba Desi. Put do njenog srca vodio je kroz poklone, kroz kafu, kocku, bombonjeru i bananu, pa iako je pred Mašom i dalje govorila da ne želi Azijate u porodici, u dubini duše je računala koliko se na taksiju može zaraditi i dolazila do fantastičnih cifri što ih rađa neznanje udruženo s pohlepom. Onda, Maša joj je pričala i o Džanovom stanu, kako pored dnevne ima još tri spavaće sobe, što je u baba Desinoj glavi budilo stanovite ideje, o iznajmljivanju kućerka i slaganju para na kamaru. 

Maša je slutila da je baba neće olako pustiti da ode, da će joj nabrojati bezbroj stvari koje je za nju učinila tokom života i tako napraviti teški lanac, za kog se plašila da ga neće moći raskinuti.  

Požalila se na to Čagatajevu, koji je sam predložio da se baba Desa doseli. Maša će zbog toga puno puta zažaliti kasnije, ali u dubini duše bila je sretna, osjećala je da je uradila dobro, najbolje moguće. Čagatajevu je bilo drago što je došla jer sada mu je stan više sličio na daleki dom, selo na obali rijeke Amu-Darje, u kom žive njegovi mama i sestra. 

Baba Desa i Maša su jako voljele slušati kad Džan priča o zavičaju. S razlogom, jer bile su to priče same po sebi zanimljive, a dodatno zahvaljujući Džanovom pripovjedačkom umijeću, razvijenom u narodu koji još uvijek ozbiljno priča priče.

Pričao im je o kozama i ovcama, o pustinji i karavanama, o planinama i rijeci Amu-Darja, u kojoj živi čudna riba uki, koja u mulju leže jaja nalik kokošijim. 

Najradije je pričao o prirodi, ali žene su ga često tjerale da im priča o Staljinovom blagu, zlatu, dijamantima, biserima i basnoslovno skupim slikama starih majstora, navodno skrivenim u jednoj od pet hiljade pećina koje su u tom kraju. Kad je vidio da je to ono što se traži, kao osjećajan usmeni književnik Čagatajev je širio fond bogatstava skrivenih po pećinama, pripisujući ih raznim ličnostima iz historije ili iz njegove mašte. Strašljiva Maša, koja se plašila i od sjene što je baca zadnja biljčica, izrasla iz pukotine u betonu, premirala je od strave dok je duhom zalazila u dubinu zemljine utrobe, ali samo da bi joj naslada bila već kad se otkrije da tu u mraku, poslije lavirinta i svega, čekaju zlatnici u tolikom izobilju da zajedno djeluju kao zlatna rijeka, sa riječnim kamenjem u obliku dijamanata ne manjih od lješnika, a ima i ko jabuka. 

Još im je pričao o stvarima koje potpadaju pod pravu historiju, koja je također bila lijepa, samo na drugi način. I to je bila priča o uspjehu, ali sa vrhuncem već odavno prošlim i već poodmaklom silaznom putanjom. 

Pedesetih godina prošlog vijeka u pustinji nadomak sele podignuta je naftna bušotina, kojih će do šezdesete godine biti sedam, a sedamnaest do sedamdesete. 

Nafta je iz temelja promijenila život sela, modernizirala ga kako i priliči mjestima bitnim, i izgradila tako da se preobrazio u grad. Tada je selu promijenjeno i ime, više se nije zvalo Anplat kao prije, sad je postalo Naftorod. Uz školu, bolnicu, pozorište i ostale gradske sadržaje seljaci su se sasvim odrodili od svog starog kozarskog života. Nije više bilo potrebe da se čuvaju koze, moćna nafta prodavala se bez ostataka i para je bilo svima dovoljno, a robe da se kupi kakve poželiš, jer zbog nafte su u grad dovedeni i cesta i pruga, po kojima je sve putovalo sigurnije i brže. 

Tokom šezdesetih,  sedamdesetih i osamdesetih Naftorod je živio svoje zlatne godine. Upravnik naftnog preduzeća i gradonačelnik Stencov znao je kako da zadrži veće količine novca u gradu bez da se to odrazi na zakonom propisane procente. Bile su to nezakonite mjere, ali sprovedene na socijalistički način, tako da su svi u njima učestvovali i bili zadovoljni.  

Vrhunac civilizacijskog razvoja Naftoroda dostignut je sa izgradnjom naftnog instituta, završenog početkom 1983, koji će u grad naseliti naučnike i inženjere u velikom broju i iz svih crvenih krajeva svijeta. Za njih je izgrađeno čitavo moderno naselje, sa zgradama od po pet spratova, koje su imale fasadu od ogledala radi odbijanja pustinjskih sunca i pijeska, a što je samom gradu davalo izgled daleke budućnosti, koja je u Naftorod stigla najprije. 

Institut se bavio svim pitanjima nafte, ali najviše eksploatacijom tačno tog lokaliteta, za kog se vjerovalo da spada u najbogatija nalazišta svijeta. U tom istraživanju došlo je poslije samo godinu do zapanjujućeg otkrića da su zalihe nafte u blizini Naftoroda već došle svome kraju, i tri dana poslije šest od sedamnaest pumpi nije više imalo šta da crpi, a još deset ih je doživjelo istu sudbinu u idućih mjesec. U pokušaju da ustanove šta se desilo, naučnici su otkrili veliki podzemni prirodni naftovod, preko kog su zalihe otputovale prema Saudijskoj Arabiji i UAE-e. 

Od tog trenutka krenulo je napuštanje Naftoroda, najprije naučnici i inženjeri, a za njima i ostali, vojnici, radnici, medicinari i svi osim starosjedilaca, koji se nisu imali gdje vratiti. Neko vrijeme su čekali pomoć, pričalo se da će Stencov otvoriti rudnike, ali vrijeme je prolazilo, ništa se nije događalo, i građani su se okretali svojim starim zanimanjima, uz koje stadoše opet postajati seljaci. 

Džan se rodio u vrijeme kad je grad već bio napušten. Preostali narod,  među kojima i Džanova mati Giljčataj, nisu željeli živjeti u ruševinama, stari i slijepi Sejfun rekao je da su za propast krivi demoni i oni su se izmjestili izvan, gdje su ponovo podigli kolibe od pruća. Najranije sjećanje Čagatajeva bilo je vezano uz tumaranje rubom pustinje u potrazi za zukom, pustinjskim krompirom, koji je ponovo postao glavna hrana selu. S time je zatvoren jedan širi vremenski krug, jer nekada davno zuk je bio glavni razlog što se selo svilo baš tu. 

Kasnije, kad je još porastao i ojačao za hod na duže staze, Džan je počeo tumarati gradom i planinom, gdje je usvajao različita, ali slična znanja o životu i zakonima koji u njemu vladaju. Zahvaljujući starijim seljacima, koji su ga naučili čitati, bio je u stanju pročitati štampu pronađenu u gradu, odbačene knjige i novine, koje su davale živopisniji, duševniji pogled na okolne ruine. Među tim knjigama bilo je dosta monografija, u kojima su se nalazile najljepše slike naftorodskih uspjeha i postignuća, što je tim ruinama davalo izgled dubokog dostojanstva. 

U planinama se nalazilo znanje druge vrste, ne manje zanimljivo od onog što ga je nalazio u napuštenom gradu. Pećine su ga posebno privlačile, što same po sebi, što zbog priča o skrivenom bogatstvu. Čagatajev je sa sobom nosio crvenu boju i obilježavao istražene petokrakom, kako ne bi gubio vrijeme sa duplim pretraživanjima. Bio je siguran da će naći Staljinovo blago, s kojim je kanio revitalizirati Naftorod, zakopati te rudnike o kojima je pričao Stencov i nastaviti predivnu i prerano prekinutu priču o moći promišljenog udruženog rada i društvenom blagostanju koje iz tog proizilazi. Nije ga pronašao, ali jeste nešto drugo, pećinu obraslu gljivom zobu, koja će i pored neprijatnog kiselkastog okusa ući u svakodnevni meni sela. Priča o tome kako je otkrio zobu, kako ga je do te pećine doveo predivni pustinjski leptir, u sezoni kad je pustinjski zuk gotovo sasvim podbacio. 

Pećina je bila i mjesto Džanove  najvažnije spoznaje u životu, one koja je prethodila otkriću čudotvorne pećine zobua, hrane neukusne, ali dovoljne da održi čovjeka rastereti od brige za zuk.

Sve Džanove priče bile su opširne, i slušateljice bi redovno zapale u san prije kraja. Čagatajev ih je raznosio na spavanje kao djecu, prvo babu Desu, a onda i Mašu, koja se u snu privijala uz njega kao mala koala.