1.
Vraćajući se od Rankovića Pero se osjećao moćno. U glavi, grudima i udovima osjećao je moćan napon, koji je radnju hodanja činio tako zanosnom da nije htio na tramvaj. Prelazeći preko tramvajske primijetio je poglede šćućurenih ljudi, nenaviklih da na takvoj zimi vide raskopčana i raspojasana čovjeka. "Nek' gledaju", pomislio je i s ponosom nastavio dalje.
Približavajući se Marindvoru, vraćao je film u glavi, scenu od prije pola sata, trenutak u kom je Ranković pružio ruku i pogledao ga u oči. Pero je nije prihvatio odmah, pustio je da prođu dvije-tri sekunde, ali kad jeste stisak mu je bio pouzdan i čvrst. Rankovićeve riječi: “Milo mi je da smo se tako lako dogovorili”, izgovorene na samom rastanku, ispunjavale su Perinu dušu kao neka lijepa muzika, koja se na kraju pretvarala u predivno zadovoljstvo samim sobom, tako rijetko u životu normalna čovjeka.
Taj osjećaj učini da se Pero sjeti kako uspjeh valja zaliti. Bilo je već kasno, ali neka od malih birtijica na Marindvoru mora da još radi.
Nekada ih je tu bilo more, sad je poneka. Kapitalizam su preživjele samo one koje su bile zavučene po zapuštenim unutrašnjim dvorištima, u koja kapital još uvijek nije stigao zaći. Pero ih je poznavao sve još od studentskih dana, kada ga je čitanje sabranih djela Darija Džamonje motiviralo da se strasno oda cuganju po bircuzima u centru grada. Ta je faza potrajala malo duže i Pero je mogao računati na to da će ga pustiti u svaku, samo ako radi.
Prvo je pošao kod Deke, čija je kafana odolijevala vremenu u budžaku s one strane šina, ali se zatim predomislio i okrenuo kod Tome, koji mu je bio odmah tu.
Prošavši kroz stari prostrani haustor izašao je u unutrašnje dvorište, zakrčeno pomoćnim objektima i nadogradnjama stanara iz prizemlja. Mizerija je djelovala još većom uslijed slabog osvjetljenja, koje je dolazilo iz ćoška, od žute sijalice obješene iznad sobnih vrata, na kojima je debelim flomasterom pisalo "Šahovski klub Bobi Fišer".
Prema Tominoj priči, Bobi Fišer je inkognito došao u Sarajevo u januaru 1995. i tom prilikom završio u Tominoj kafanici, koja se tada još uvijek zvala "Tito". U neka doba na stolu se našla i šahovska tabla, i strani novinar, kako se Fišer predstavio, je stao da ponižava prisutne, Hakiju su morali odvesti da se izbjegne belaj.
Tomo je igrao posljednji, a sve vrijeme prije toga pomno je posmatrao stranca kako igra. Naravno, prokužiti Bobija Fišera skroz ne može niko, ali Tomo je uspio donekle i na kraju izvukao remi. Bobi Fišer je tada ustao, pružio mu ruku i predstavio se pravim imenom i prezimenom, navodeći i titulu šahovski velemajstor. Kao uspomena na taj događaj, na zidu iza šanka, gdje gosti ne zalaze, visio je uramljeni velemajstorom potpis. Pero je bio ako ne jedini, onda među rijetkima koji su dopuštali da bi Tomina priča mogla biti i istinita.
Otvorio je vrata i zakoračio u hodničić od koraka. Kroz mutno staklo drugih vrata vidjelo se da neko sjedi, ispostaviće se jedini gost. Pere nije bilo sigurno par godina i Tomo ga nije prepoznao odmah, tek kad je rekao: "Ma onaj mladi pisac što je prije dolazio…"
Jedini gost bio je stariji čovjek u ofucanoj jakni, s puknutim šavom na ramenu. Tomo ga je predstavio po nadimku Boja, poslije čega je htio predstaviti i Peru Boji, ali se nije mogao sjetiti imena, pa ga je imenovao sa "naš pisac". Pero nije ni sjeo, a Boja je nastavio priču, o nekom Fordu Sierri koji je bio najbrže auto u Sarajevu.
To je učinilo da Pero odustane od ideje da kaže povod čašćenja. Za sebe je naručio pivo, a za njih još jedan bokalić. Tomo je odmah upitao za povod, ali Pero mirno reče da mu je drago što se vratio,s čime ponuka Tomu da se rastoroče o tome kako se u njegovoj kafanici dobri ljudi, osjećaju kao kod kuće, a šupci kao u zatvoru.
Poslije toga Boja se vratio na priču o Fordu Sierri, kako su je u ratu ofarbali u maslinasto zelenu boju, te kako je zatim bila tri puta prodana - naši prodali četnicima, četnici ustašama, ustaše našim, da bi je na samom kraju rata četnici pogodili jednom od posljednjih granata.
Tomo je volio sve priče okretati na seks i postavio je pitanje - koliko li je žena u tom autu jebano? Boja je odmah odmahnuo rukom i rekao: "Koliko hoćeš!", baš kao da je i prije razmišljao o tome. "Daj i meni jednu rakiju, za Sierrinu dušu", reče Pero i pomisli na posao koji čeka, ali ga iste sekunde i smetnu, a narudžbu prepravi u jedan bokalić. Nakon što ga je popio, Pero posta spreman da otvori dušu.
"U književnosti postoji nešto što se zove ghost writing, pisac-duh po naški…", započeo je, nakon čega prepriča susret sa Rankovićem, pazeći da mu ne otkrije ime.
Tomo i Boja nisu bili impresionirani. Kao dobri domaćin Tomo mu je poželio sreću u radu, ali Boja je bez ustručavanja rekao da je pisati knjige lijepo, ali nema od toga hajra. Da potkrijepi tvrdnju navede primjer svog rođaka, univerzitetskog profesora koji je u petnaest godina objavio petnaest knjiga i zaradio od toga kurac.
Peri se nisu svidjele te riječi, doživio ih je kao provokaciju i zato odgovorio Boji: "On da je dobar pisac ne bi bio profesor." Tomo se grohotom nasmijao ovoj dosjetki, koja Boji ne bi ni najmanje smiješna. Ponesen pićem, Pero nastavi, o tome kako za profesora treba biti veliki štreber, a štreber ne može biti dobar pisac jer mu nedostaje osjećaj, njegov je stil hladan i kad je najvreliji. "Najbolji pisci su bekrije", završio je lekciju, gledajući pravo u Boju koji gleda nekud pored.
Htio je naručiti još bokalić, ali Tomo je najavio fajront za deset minuta, koliko je ostali do ponoći. To podsjeti Peru da je sada zadnji voz za hvatanje prevoza do kuće, inače taban fijaker. Na odlasku mu Boja ne htjede pružiti ruku.
Na ulicu izađe sa pokvarenim raspoloženjem. Iznervirao ga je Boja. Šta on zna o svijetu književnosti, klošar u pocijepanoj jakni? Dok se spuštao prema tramvajskoj vidio je Boju u toj jakni kako čuva kokoške u stanu, koku kako mu se s lustera posra na glavu. Sigurno je slagao i za rođaka, koji negdje u planini čuva ovce i misli da je univerzitet univerzalni fakultet.
Čekajući autobus, nastavio je s tom misaonom igricom na Bojin račun. Zamišljao ga je kako gostuje u dnevniku kod Senada Hadžifejzovića, priča o književnosti u zakopčanoj jakni. Tek kad uđe u komercijalu i sjede promijeniše mu se misli, vrati mu se film, slika Rankovića kako stišanim glasom objašnjava neugodnost svoga položaja.
Sama ta priča o ugovorenim obavezama prema španskom izdavaču Peri je bila fascinatna. Osjećao se kao da viri kroz ključaonicu vrata u svijet prave profesionalne književnosti, koja su mu se otvorila u facu kad je Ranković rekao da mu treba od njega roman, najmanje sto pedeset strana, najdalje za dvadeset i jedan dan.
Sada mu je bilo žao što je išao zaliti tako nešto, osjećao se kao seljak zbog toga. Krivo mu je bilo zbog rakije, stvar bi bila uredno obavljena i da je popio samo pivu, rakija je bila čisto pretjerivanje. Da se umiri, obeća da neće piti alkohol dokle god traje spisateljski proces.
Bio je nakan da počne raditi čim uđe u kuću. S obzirom na okolnosti nije želio trošiti vrijeme na planiranje, već samo sjesti i navaliti. Rankovićeva kratka uputa, da roman treba biti ljubavni, između čovjeka od šezdeset i djevojke od dvadeset sedam godina, činila se kao sasvim dovoljna. Čim je Ranković rekao da je njoj dvadeset sedam Pero je u glavi imao prvu scenu - ona sama na divljoj plaži, sunča se toples, kad na čamcu nailazi on, mišićavi preplanuli starac.
"Tih je dana na snazi bio neki prirodni fenomen, od kog je Sunce isijavalo blago crvenkastu boju.", naumpade mu prva rečenica. Učinilo mu se da je dobra i Pero potrča kući da je zapiše prije nego ispari.
NASTAVLJA SE
Nema komentara:
Objavi komentar