Rekao sam sebi da ću obustaviti pisanje do daljnjeg, ali maloprije kontam - što ne bih pisao blog, postove bez puno razmišljanja, koji možda nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, ali mogu olakšati dušu?
Da je ovo neka priča, ja bih se sada ozbiljno nasekirao što sam u prethodnoj rečenici napisao "ali" dva puta, ali ovako me za te stvari boli briga. I to je tako opuštajuće, tako drugačije od pisanja ozbiljnog. Ali, ali, ali - ale, ale, ale!
Danas sam imao jednu ideju, kao otkrio Rotšild stari da im familija zapravo vodi porijeklo iz Bosne, pa odlučio da nas kupi cijele, iz čega bi moglo izrasti cijelo izobilje komedije.
Nije to možda loša ideja, svi ti aktualni lažovi iz medija, samoprozvani zaštitnici Bosne, odjednom se utrkuju koji će istu tu Bosnu osporiti više i pred Rotšildom ispasti veći dupelizac.
No da bi ta stvar bila stvarno dobra, valjalo bi najprije dobro istražiti Rotšilde, pročitati relevantne knjige i još svašta nešto za šta u mom životu nema više vremena, pa bogami ni snage, jer kako radni dan prođe, tako od mene ostane čovjek koji može imati samo kratke misli, a s kratkim se mislima ne mogu pisati ozbiljne novele.
Po svom običaju, čim sam dobio novu ideju, odmah sam se dao na realizaciju, ali nisam odmakao dalje od prve rečenice kad su u radnju počele stizati mušterije, a sretan sam što danas nisam ponovio svoju učestalu kardinalnu grešku, da uporedo pokušavam pisati i raditi. Ono fazon telefon vazda u ruci, na telefonu otvoren dokument, pa ja ono u hodu ubacujem rečenice, dok silazim do skladišta i nazad ili drugo nešto. Možda to neko i može, ja definitivno ne mogu.
Čini mi se da u književnosti sada najviše mogu još samo jedno, a to je čitati dobre knjige. To je svakako i najljepše od toga.
Pisao sam vam ovdje već kako sam se napatio sa prošlom knjigom, sa jednim nadasve trivijalnim romanom o Tomasu Manu, koji me u više navrata jeste bio doveo do granice, do misli kako je moje u književnosti prošlo tako potpuno da nisam više ni za čitanja.
Pošto su to opasne misli, suprotstavio sam im, još malo prije završetka "Čarobnjaka", jednog od najboljih pisaca za koje trenutno znam, a to je Ćamil Sijarić. Baš kao i Tomas Man, Ćamil Sijarić je jedan od rijetkih pisaca od kojih sam pročitao dosta knjiga, skoro sve, a da je samo jedna od njih bila slabo zanimljiva, sve ostale prva liga, vrh vrhova.
Knjiga koju sam započeo nosi naslov "Konak" i neobična je od samog početka, tako uvjerljiva, a tako snovita u isto vrijeme. Pripovjedač je jedan hadum, jedan obrazovani i pisanju skloni evnuh, koji se sve vrijeme obraća duhu Šer-Anu, pred kojim uživa potpunu pripovjedačku slobodu, ali isto tako i briše ono što napiše, jer nisu to stvari s kojim se hvali svijet inače, više one koje služe da se nikada ne saznaju.
Sve što sam dosad pročitao u toj knjizi tako je neobično i originalno da mi je ponovo oživjela čitalačka vjera, tako oslabila na prethodnoj. Taj hadum ili evnuh čitav je život služio po aginskim haremima, pa se s time i sad bavi, pod stare dane, kod age propalog i osiromašenog, na putu do kuće u Akovu, gdje se rodio i gdje je namjerio da umre, ali ne može da putuje, mijenjanju se carevine pa ima neki zastoj.
Nasmijao me hadum kad kaže kako je, svjedočeći raznim haremskim prizorima, znao osjetiti da mu je krivo što nije mač ni korice.
Ima tu toga još dosta, ali za ovoliko neka je dosta.
Nema komentara:
Objavi komentar