DOSADNE KNJIGE

Umiranje od dosade nad trivijalnim romanom 

Svako ko se bavi čitanjem knjiga, prije ili poslije mora doživjeti tu nezgodu da se suoči sa dosadnom knjigom. 

Posljednja takva za mene, s kojom se borim već par mjeseci, jeste knjiga "Čarobnjak", irskog pisca čije ime nikako da ispravno zapamtim (Colb Tomin ili Tolb Coimin, ili nešto treće), a koja za temu ima život velikog pisca Tomasa Mana i njegove porodice. 

Pošto sam nekada puno volio Manove knjige, ovaj roman kupio sam sa velikom nasladom, i sa velikom nasladom krenuo da ga čitam, ali onda, malo po malo, ta je naslada bivala sve manja, a sada je već gotovo sasvim iščezla; sada dok čitam tu knjigu u sebi se pitam - zašto čitam ovo trivijalno sranje? 

Biografije znaju biti veoma zanimljive, one što ih je napisao Stefan Zweig spadaju među najzanimljivije knjige ikad što sam čitao, ali "Čarobnjak" to nije. 

U njemu nema, kao kod Zweiga, puno detalja koji bacaju svjetlost na umjetnički genij Tomasa Mana, nema ih nikako, ono što se u vezi s tim i spomene više ostavlja dojam podsjetnika da je ta dosadna knjiga zapravo o nekom piscu, ali zato ima jako puno o trivijalnim stvarima, recimo, o skrivenoj  homoseksualnosti piščevoj ili njegovoj velikoj imovini, što na mene ostavlja utisak da se ova knjiga prije svega obraća onome dijelu književnog svijeta koji možda jeste najširi, ali i najviše lišen duha, što se vidi i po tome da ih od vrhunskih pisaca ne zanimaju knjige, nego prljavi veš i druge trivijalnosti, pokraj kojih je književnost i nastala, kao spas. 

Sad sam na dijelu u kom se opisuje smrt Klausa Mana, sina Tomasa i žene mu Katje, pa se sjećam kako je o umiranju pisao Tomas Man, recimo u Budenbrokovim, kad umire baba ili mali Hano: eh, kakve su to bile stranice, i kako čovjek poslije njih bude sretan što je samo živ. Ovdje ništa od toga nema, ima samo prije toga priča o tome da je i Klaus homoseksualac, uz to još i narkoman, pa ovo kad umre nekako… Kao da se nije bog zna šta dogodilo. 

Sjetio sam se jedne ženske koja mi je nekada govorila da je Tomas Man sranje, a njegov sin Klaus piščina. I ta ženska je na prvom mjestu istakla Klausove homoseksualnost i narkomaniju, rekavši te stvari baš kao da je to nešto čemu se ljudi inače dive. Jeste da ja Klausa Mana nisam nikad čitao, ali posvađao sam se s tom ženskom tada, a i sada se mogu posvađati sa svakim ko tvrdi da su pretjerani i nezdravi tjelesni užici ono što je potrebno za vrhunsko umjetničko stvaralaštvo, jer tako nešto mogu tvrditi samo duhovni robovi, koji bi svagda da ih se posebno cijeni i poštuje baš zbog tog slabićkog robovanja najnižim strastima.

Do kraja mi je ostalo još četrdesetak strana, za koje proričem da će mi trebati oko osam dana, jer i kad krenem ne mogu toga puno, niti te rečenice imaju snagu da me odvoje od mog života na trenutak i pruže mi duhovno putovanje u pravom smislu riječi. 

Na koricama "Čarobnjaka", kao The Guardianova navlakuša za kupnju, stoji ova rečenica:  "Toibin je stvorio epsko djelo.” Meni to zvuči kao neka zajebancija na piščev račun.