Tako mi je fino pisati ove blogove da kontam kako ću svaki dan napisati po jedan. Ima nešto oslobađajuće u pisanju, u izgovaranju sebe sama. Znao sam ja to odavno, ali sam skrenuo s tog pravog puta prije nekoliko godina, misleći da ću lakše do para ako se kao pisac stavim u službu polu-pismenih i nemuštih.
Nadam se da ću se vremenom preko ovih blogova osloboditi u dovoljnoj mjeri kako bih počeo pisati o tome kako je stvarno izgledala moja "profesionalna" karijera, jer je to sve stvarno smiješno, nije samo kad ga tek popušiš, tad čovjek bude tužan i ljut, ali poslije, kad emocije izvjetre i ostane samo razum - ajoj, pa tu se stvarno nije znalo ko je luđi i ko u gore budalaštine vjeruje. Evo samo jedan detalj iz posljednje "saradnje", jedna rečenica od subjekta koji je želio s njom istaći vlastitu skromnost: "Ja u životu nisam započeo rečenicu u prvom licu jednine." U rep muzici se poslije takvih iskaza kaže over&out.
Kad smo već kod muzike, jutros sam ustao sa velikom voljom za slušanje pjesama. Otišao sam na kafu s knjigom, ali sam onda stavio slušalice i nisam htio čitati da bih mogao pozorno slušati tekstove. Slušao sam najprije "Jesus, he knows me", zatim "Rock the Casbah", onda "Bomber", pa "Reckless life", pa "Leave me alone", pa "19th hole", pa još neke tako koje volim, a volim ih jer tada mogu biti naoko miran kao bubica, a u meni sve buja i kipi kao ono kad se priroda budi u crtanom "Đole proleće".
Poslije sam malo čitao i knjigu, u kojoj se sve ozbiljnije zakuhava. U toku je smjena vlasti, pa ima dosta mučnih scena, tako karakterističnih za uspostavu svih novih vlasti. Moram priznati da sam potpuno na strani haduma-pripovjedača, koji mi je već održao par lekcija šta znači biti dobar i postojan čovjek. Posljednje divljenje za njega osjetio sam u momentu kad je odbio da za vlastiti interes - bolje reći vlastiti životni cilj - proda robinju svoga gospodara, bez obzira što je s tim navukao dželatov bijes. O, kako se samo ponio evnuh učeni, kako je na svoj način pokazao da ima muda stoput veća od svih tih muškarčina, koji bi istu priliku, da davanjem tuđeg dođu do svog, iskoristili bez razmišljanja! Još evnuh to može dati i nestati prije nego gospodar može shvatiti, pa mu zbog toga djelo još veće.
***
Mislim da mi nikada u životu dosaditi ići na Baščaršiju na ćevape. Sjedim u "Specijalu" i slušam svoju desetku kako cvrči, pa mi od toga dolazi radost u duši. Znam, nije junački ni filozofski uzdizati tako niske radosti, ali nisam ni ja junak, a i filozof sam amaterski, pa šta me briga što je dio moje filozofije i rečenica: "Put ka sreći je put na Baščaršiju."
***
Jednu stvar sam siguran, a to je da većina ljudi voli čitati priče u kojima se neki obični čovjek basnoslovno obogati. I meni su te priče veoma zanimljive, kada su prave, a takve su izuzetno rijetke. Šuplje priče na tu temu su dosta češće, ali te su dosadne i sve iste - one ništa ne govore o zarađivanju, već počinju od trenutka kada su se već uzeli novci. Primijetio sam da veliki broj siromaha ima fiksaciju na to da plate ceh čitavoj kafani. Fino je to ovako, ali kad čuješ trideset puta iz trideset različitih usta, onda ispari finoća, a ostane ti da se sjetiš: "Debilitas, suprotno od abilitas."
Ponekad smišljam ovakve priče, ali nikad ih ne probam napisati. Koji pisac hoće da bude baš čitan, neka napiše kratku priču u kojoj je protagonist neki čovjek kao hljeb dobar, zbog čega nema ko ga nije zajebo, ali ga Bog zato nagradi velikim bogatstvom.
Nema komentara:
Objavi komentar