1.
Odluku da postanem pisac donio sam jednog dana, poslije čitanja jedne smiješne knjige. Bilo je to nešto najsmješnije ikad što sam čitao, u čemu su se lijepim, tzv. književnim jezikom, opisivali ljudi i ljudske nepodopštine.
Bila je to knjiga ruska, izašla još prije dvjesto godina, ali ono što je prikazivala držalo je vodu i danas, pa me to navelo na pomisao da i ja napišem isto, samo u moje vrijeme.
Da bih to mogao uraditi, najprije je valjalo proučiti kako je to uradio Nikola, pisac te najsmješnije knjige ikad.
Na internetu, gdje sam tražio prvo, o tome se nije moglo saznati puno. Tekstova o Nikoli je bilo dosta, ali ni u jednom se nije govorilo o načinima njegovog stvaralaštva, već ili o tome kako je bio društvena zvijezda, ili o piščevoj nacionalnosti, zaglavljenoj između ukrajinskog porijekla i ruskog života.
Tek u biblioteci uspio sam pronaći nešto više o predmetu svog interesovanja, knjigu naslova “Pesnik Mrtvih duša”, u kojoj je dat čitav Nikolin život, pri čemu je najveći dio bio posvećen nastanku baš te moje knjige.
Bilo je to interesanto, ali ipak zabrinjavajuće iskustvo, jer ono što sam saznao bilo je dosta drugačije od mog primjera, zbog čega se nisam mogao ni poistovjetiti sa Nikolom do kraja, a kako onda pisati kao on?
U nastojanju da mu se približim što je moguće više učinio sam ono što mi je bilo najdostupnije. Nisam imao provincijsko porijeklo i nisam prvo naučio neki drugi jezik umjesto bosanskog, ali sam imao rokersku kosu do ramena.
S Nikolinom slikom u džepu otišao sam u frizerski salon i zatražio da me se tako ošiša. Frizerka Mujesira nije bila za to, rekla je da ću izgledati kao budala, ali ja sam se od čitanja već bio malo promijenio, prosvijetlio takoreći, pa sam rekao teta Mujesiri: “Samo vi mene ošišajte prema slici i ništa ne brinite”, pomislivši u sebi da je tako nešto slično proživljavao i Nikola, to ruganje neprosvijetljene svjetine, za koju sam saznao još jedno ime baš od Nikole - priprost puk.
Sa novom frizurom na glavi osjećao sam se puno bolje. Istina, moji oči, nos, usta i brada nisu bili kao kod mog uzora, ali frizura je bila identična, ista oblikom i bojom, pa sam otuda ipak osjećao da sam u neku ruku isti kao Nikola.
Teta Mujesira bila je u pravu kad je rekla da će ljudi u mojoj novoj frizuri vidjeti budalu. Ja sam mislio da će takvi biti samo moja familija i oni najgori seljaci, kojih u gradu, istina, ima oko 50%, ali nekoliko dana šetanja nove frizure bilo je dovoljno da shvatim kako sam vjerovatno jedini čovjek u Sarajevu koji u takvoj kosi vidi znake naročite pameti.
Bilo je još samo jedno mjesto na kom nisam bio, a koje mi je izgledalo da bih tu mogao naići, najprije na razumijevanje, a zatim i na ozbiljno shvatanje. Primijetio sam da sam za tim ozbiljnim shvatanje nekako počeo žuditi više otkako sam se pripremao da postanem slavni pisac.
To mjesto sam našao na internetu, a zvalo se restoran “Dom pisaca” i izgledalo je prilično fensi. Pročitao sam da tu stoluje “Društvo pisaca Bosne i Hercegovine”, pa je i to doprinijelo mojoj nadi u neko bolje i ljepše prepoznavanje.
Zbog svega toga sam se posebno priredio za odlazak tamo.
Imao sam u jednom ormaru odijelo mog pokojnog dede, koji je bio čovjek direktor banke, pa ostavio iza sebe i to jedno posebno fino odijelo, pravo pravcato ruho, što se presijava na plavo i ima bijele štrafte, a koje je meni savršeno pristajalo jer sam stasom bio isti deda.
Obukavši ga, učinilo mi se da mi ni frizura više nije tako debilna, a potrošio sam i sat vremena gledajući se u ogledalo, ne toliko zbog izgleda, koliko što sam se zanio u imaginarni razgovor sa članovima Društva pisaca, slikom i prilikom onoga što se naziva otmjenom gospodom.
Izlaskom na ulicu, kako sam i očekivao, pobudio sam veliku pažnju komšiluka, koji nije navikao da me gleda ni u kakvim odijelima, a posebno ne u tako svečanom.
Iako sam znao da je sve to sprdnja, svejedno sam se osjećao polaskanim kad sam vidio ljude kako se takmiče ko će mi dati gromkiji epitet, pri čemu mi se najviše svidjelo “plava ptica”, kako me nazvao stari pjano sa bijelim okom.
Spuštajući se prema tramvaju guglao sam riječi plava ptica i našao neke balkanske gluposti, ali kada sam preveo na engleski ispalo je puno bolje, ispao je automobil s kojim je 1935. voženo skoro 485 km/h.
Vidio sam u tome simbol vlastitog munjevitog uspjeha, pa u tramvaj uđoh pitajući se nije li ono bijelo i za ovaj svijet slijepo oko zapravo veoma oštro kad je riječ o nevidljivom?
U tramvaju sam razmišljao ponovo kako mi se bolje predstaviti, da li sa “Petar Zelenko, književnik”, ili sa “Petar Zelenko, pisac”?
Književnik mi je zvučao bogdu kulturnije, ali to me bacalo u novu dilemu, treba li mi da sam od početka karijere kulturniji? Neću tajiti da sam od književnosti očekivao i novac, a u tom kontekstu rijetko šta da je slabije od kulture; bar kod nas je tako, raja voli ruralno u svakom smislu, posebno u gradovima.
Iz tih misli prenu me dolazak revizora. Bio je malena rasta i drčnog izraza lica, no ono po čemu je njegovo prisustvo bilo najupečatljivije bilo je nevidljivo: dezodorans Unisex.
Za kartu je pitao nosom, podsjetivši me na osnovnu školu, na jednog druga koji nije učio nikad ništa, pa kad je pismena ili kontrolni tako čitav čas.
“Dobar dan”, odgovorio sam sa sviješću mladog gospodina.
“Đe ti je karta?”
“Nemam.”
“Lična karta.”
“Nemam.”
Gledao me nekoliko trenutaka, tačno sam vidio kako mi odmjerava frizuru.
“Gdje živiš ?”, reče on.
Bio sam iznenađen tim pitanjem, na koje nisam želio da mu odgovorim. “Ja sam književnik”, rekoh da nešto kažem.
To ga je zbunilo još i više, pa je samo odmahnuo rukom i produžio.
“Mužik”, pomislio sam, “sporedni lik. Mogao bi u jednoj epizodi da se pojavi kao lik koji sjedi na suncu ispred suncobrana i pije vruću vodu iz kanistera.”
Tramvaj se zaustavi i otvori vrata. Niko nije ušao ni izašao. U posljednjem trenutku prije nego će se zatvoriti na njima se ukaza mali revizor, sada sa kezom kao da snima reklamu. “Sretno, Jagomirac!”, reče sa srdačnošću osobe s posebnim potrebama.
“Neće piti vruću vodu iz kanistera”, pomislio sam, “taman da mi roman bude, izmeđuostalog, i gej frendli.”
2.
Restoran “Dom pisaca” iz stvarnosti imao je malo zajedničkog s onim sa interneta: u stvarnosti je to bila još jedna napuštena zgrada, koju malo po malo osvaja priroda, biljni, životinjski i ljudski bez kuće svijet.
Nekakva ne sasvim jasna, ali izuzetno snažna šuha govorila mi je da uđem unutra, da me tamo nešto čeka, neke zaboravljene mastionica i pero od slavnog pisca koji je umro, ali mu duh luta Zemljom još uvijek i neće prestati sve dok drugi ne prihvati za prokleti pribor.
Onda će umrli pisac slavni poći na sedmi nebeski kat, a proklet će biti taj koji je prihvatio, pa će i on biti slavan i kad umre neće ni u raj ni u pakao, već tu gdje je sve vrijeme i bio, samo sada bestjelesan; nisam bio siguran da ne bih volio biti tako proklet.
Obišavši lijevo i desno, uočio sam u jednom portalu rupu dovoljno veliku da se provučem, još privlačniju jer je bila visoko. Bavio sam se sportom i volio životne situacije u kojima se vidi da se isplati biti sportista.
Zid je bio kameni, lako se bilo popeti, ali pri ulasku, pazeći na strašne staklene zupce, nekako sam previše raširio noge i čuo kratak zvuk pucanja starih pantalona. Bilo mi je to krivo, ali ne zbog pantalona, nego što će mi se u povratku vidjeti gaće kako ne bi trebalo da se vide: preko guzice. Srećom, imao sam crni veš pa se nije toliko ni primijetilo.
Unutra je bilo puno smeća, a najviše kesica iz pekare, kojih nikad nisam vidio toliko odjednom: kao da je cijeli grad tu dolazio baciti svoju pekarsku kesicu.
Prošnjuhao sam okolo, ali sve što sam uspio naći, pored tog smeća, bila su osušena govna; jedno jedino u kom je ostalo još malo svježine ubacio sam u jednu pekarsku kesu i pri tome pomislio: “Sve je to književnost.”
Pokušao sam, pomoću neke lajsne, naći ukleto pero, ali mi se nije dalo previše razgrtati jer se dizao smrad, a i zato što u takve stvari ne mogu vjerovati dugo, tek koliko treba da se čovjek malo poigra.
Na komadu razbijenog ogledala, s tim frizurom, odijelom i lajsnom, sam se sebi učinih smiješnim, po prvi put otkako sam se ošišao. Bacio sam lajsnu i dohvatio krhotinu s namjerom da se šišam dalje, od čega odustah kad vidjeh da je ne mogu stisnuti kako treba, te da su po njoj i neke žute mrlje o kojima ne želim razmišljati; bilo mi je dosta Doma pisaca.
Za kraj sam se i ja popišao, gledajući da makar malo spljoštim i sparušim nešto od tih tolikih kesa, da ostavim iza sebe makar malo urednije. Glas u glavi mi reče da trebam neko liječenje, a odmah sam znao i koje: terapija se zvala “što dalje od Doma pisaca, uopšteno od objekata u kojima se nužde vrše na pod”.
Na povratku kući uhvatio sam sjedeće mjesto do prozora, u debelom istanbulskom tramvaju kog zbog težine nisu smjeli potjerati brže, jer je to na tankim sarajevskim šinama otvaralo kočioni autoput, potencijalni fijasko širih razmjera.
Volio sam njegovo sporo truckanje, posebno buku koju je pravio, nalik na grmljavinu u daljini, u kojoj kao da je odjekivao sjaj nekadašnjeg carstva broj jedan, u kom je Sarajevo predstavljalo zapadnu Evropu.
U glavi mi je bio sultan Fatih, moj omiljeni, kog sam oduvijek zamišljao kao sebe sebe sama, samo s brkovima, u grimiznoj, tirkiznoj i skarletnoj svili i fesom na kom su dijamantski mjesec i zvijezda.
Ta kombinacija Fatiha u glavi i Sarajeva pred očima učinila je da se počnu rađati književne misli.
Započeti karijeru sa osvajanjem Konstantinopolja, najduže branjene tvrđave u historiji, a onda nastaviti na Moldaviju, Srbiju, Bosnu, šta je to? Skuplja pita, neg’ tepsija, eto šta.
U tom trenutku tramvaj je prolazio pored pekare “Ravena” na Malti, podsjetivši me da veliki Fatih također nije bio bez poraza: i njemu su ga zaprdili, izmeđuostalih i Albanci na čelu sa velikim Skenderbegom, koji ne samo da ga je nadmašio na bojnom polju, već i u zadužbinama: više sreće svijetu, pa može se reći i muslimanima, donio je Skenderbegov konjak, nego sve Fatihove zadužbine.
Sinu mi ideja - Fatih pod šatorom u Bosni, sjedi i misli se: gdje sam to došao i na koga sam digao toliku vojsku?
To je bilo tako Nikolasto da sam refleksno ustao i zgrabio za rukohvate iznad glave sa željom da se prevrnem, ali nisam to učinio jer sam se sjetio pantalona.
Ono malo ljudi što je bilo u tramvaju gledalo me širokim očima, vidjelo se da nešto očekuju. Skupivši noge, obratio sam im se: “Dame i gospodo, ja sam pisac.”
Svi skrenuše pogled. Seljaci, pomislio sam, usmena književnost. Ljudi dobri, vrijedno i pošteni, no ipak grdno zaostali, nisu za da se čovjek pred njima stidi.
“Još tri mjeseca me možete vidjeti u tramvaju, a onda izlazi moj roman i dolazi BMW Z3.”, rekao sam.
Ljudi su gledali negdje daleko, onako kako se to radi pred nekim ko je sasvim bezopasan.
“Sultan Mehmed Fatih, veliki Osvajač, tema je tog mog romana, zbog čega iza mene stoji cijela Turska, predsjednik Erduan…”
Ušutio sam i ponovo sjeo jer je tramvaj pristizao na stanicu, gdje je mogao ući neko moj.
Istovremeno počeh osjećati veliki stid, nekako me u isto vrijeme stigoše misli da su mi pantalone pukle i da sam održao govor u tramvaju, uz trolejbus glavnoj pozornici svake budale u gradu.
Odjednom više nisam mogao izdržati prisustvo ljudi, svjedoka moje bruke. Pošao sam izaći u posljednjem trenutku, vrata mi se pođoše zatvoriti pred nosom, ali ja ih otvorih silom i izletih, pravo pred kepeca revizora koji mi je rekao da sam Jagomirac.
Vidio me i napravio ozbiljno lice, kao da se ne poznajemo.
“Izvinite, gospodine”, rekoh što sam mogao učtivije, “da vi niste Ahmet Hromadžić?”
Osvrnuo se oko sebe kao blentav. “Znamo li se?”, upita iskolačenih očiju.
“Vi mene ne znate, ali ja vas znam. Vi ste pisac knjiga Patuljak vam priča i Patuljak iz zaboravljene zemlje. Znam da živimo u zemlji seljaka, gdje pisce ne jebu ni dva posto, ali za mene ste legenda. Ugledajući se na vas, nazvao sam svoj prvijenac Kituljak iz zab…”
Nisam stigao završiti jer je razljućeni sagovornik zamahnu rukom da me udari. Bio je tako spor da me njegov pokušaj nije ni naljutio, samo nasmijao.
“Pa što me napadate ja sam vaš vjerni čitatelj!”, zavapio sam što je moguće teatralnije.
On je za to vrijeme stao u bokserski gard, štiteći se rukama prilazio je mic po mic, tako sporo da sam stao i prekrižio ruke.
“E haj me samo pipni da te ubijem namrtvo”, rekoh izmijenjenim glasom.
Odmaknuo se jedan korak i nije više prilazio.
“Hajde pičko!”, dreknuo je.
“Mrš u pičku materinu, seljačino.”, odgovorio sam mirno.
Još je malo stajao u gradu, a zatim izvadio mobitel.
“Policija! Želim da prijavim napad na službeno lice, tramvajska stanica Čengić Vila, napo me neki luđak…”
Stajao sam mirno i pravio se da nemam pojma šta se dešava.
“Evo ga tu, prijeti da će me ubiti, pošaljite patrolu…”
Nisam želio biti otjeran, ali onda sam se sjetio svojih frizure i odijela, svih predrasuda prema tome, koje me nagnaše na bijeg.
Ako ništa otišao sam polako, poput gospodina koji se šeta.
Nema komentara:
Objavi komentar