3.
Poslije tih epizoda volja za bivanjem slavnim piscem me je prošla. “Trideset ti je godina”, govorio sam sebi, “krajnje je vrijeme da se uozbiljiš, da nađeš posao kao svi normalni ljudi.”
Odsjekao sam kosu i saopštio svoju odluku majci i sestri. Sestra prevrnu očima i ode u svoju sobu, a majka zaplaka, poslije čega me poljubi u čelo i stade mi milovati lice, od čega i sam počeh plakati.
Bilo mi je žao mame. Čitav život je podredila sestri i meni, da nas izvede na pravi put, pri čemu je zbog mene imala tek polovičan uspjeh.
Sestra je završila elektrotehniku i zaposlila se tako da mama ne mora više raditi, ali ona je i dalje radila, pravdajući se da nije stvar novca, nego principa. “Rad je stvorio čovjeka, a nerad nije stvorio gospodina”, govorila je, “nerad je stvorio glupana.”
Očiju punih suza zakleo sam joj se da je kraj mojoj donkihotariji, da nikad više neću pročitati niti jedan roman, pa ni kratki odlomak, jer da to od mene pravi - čemu tajiti - ne budalu, već budaletinu.
“Ne!”, uskliknu mama, “To što radiš je divno, samo što sve mora imati svoje vrijeme i mjesto. Uveče poslije posla ležati i čitati knjigu, šta ima ljepše od toga?”
“Paaa, znaš šta…”, rekao sam, “U pravu si sto posto.”
“Srećo mamina”, kroz plač će mama, “ja sam znala da ćeš se ti dozvati, ne pitaj me kako, ali sam znala… Sve će biti drugačije kad nađeš stalni posao, vidjećeš i sam. Plata, kolika je god, to daje oslonac u životu - možeš da planiraš, što nije malo.”
To me malo žacnu, jer sve i ako nisam imao posao i platu, nije da nisam ništa radio i nikako pare zarađivao. Nisam joj za to ništa rekao, nisam želio kvariti trenutak, ali ubrzo sam se izgubio, izašao na sport.
Razmišljajući o načinima da se čovjek uozbilji jedan od zaključaka koje sam donio bio je da na skejtu nema više zajebancije, glupiranja i sjedenja dužeg od minute, već da to sada mora biti ozbiljan trening, unaprijed osmišljen i zatim realiziran.
Jedan od ciljeva koje sam sebi zacrtao bio je bs noseslide duž čitave žardinjere ispred Narodnog pozorišta. Visoka i dugačka ivica od crnog mramora, koja prema kraju postaje sve viša, privlačila me otkako se napravila, ali nikada se nisam prihvatio realizacije u pravom smislu riječi.
Prvi put kada sam otišao da probam ozbiljnije stekao sam dojam da mi želja nije nerazumna te da mi se isplati u to ulagati trud. Ako to snimim otpočetka do kraja, mislio sam, ako na kraju još ubacim shoveit, tada nije nemoguće ni da to objavi Thrasher, svjetski magazin broj jedan za ulično skejtanje, a ako ne oni, onda Free skate mag, pa i to dobro.
Misao da uđem u historiju kao prvi bosanski trešerlija činila je da me stane podilaziti jednaka jeza kao na misao da u fraku otvaram književne večeri i sajmove po Njemačkoj i Francuskoj.
Da bih ostvario svoj cilj prvo što sam trebao učiniti bilo je da naučim bolji noseslide, kako da mu stanem na sami vrh nosa, gdje se i stoji za te duge slajdove.
To sam vježbao ispred Akademije likovnih umjetnosti, gdje su bile najbolje ivice u gradu. Iz dana u dan pomjerao sam granicu preslajdanog komada i tako budio nadu da ću na cilj stići brže nego što mislim, a mislio sam da će mi za punu žardinjeru trebati između 2. i 4. godine, ili bolje reći osjećao.
Stigavši na Akademiju zagrijao sam se i razgibao, nakon čega odmah krenuh sa slajdanjem, koje od starta krenu odlično - iz prve preslajdah neka četiri metra, a to je bilo više nego ikad.
Raspalilo me to i dovelo u ono stanje uma kad osim mene, skejta i ivice ne postoji više ništa, ništa osim lažne, ali snažne, najsnažnije vjere da od mog uspjeha ili neuspjeha zavisi sudbina svijeta.
Zastao sam i prepustio se svome svetom duhu, a njegove raznobojne magle stadoše da se zgušnjavaju i obrazuju u jasnu iluziju: odjednom se ispred mene ukazaše američki predsjednik Bajden i ruski Putin, obojica zabrinutih lica i sa nadom u očima za koju možeš reći da je posljednja po ustima čiji su krajevi spušteni ka dole.
“Sine…”, započe Bajden, a Putin odmah za njim: “Slavenski brate!”
Nije mi to bilo prijatno, odmah sam znao da će mi nešto tražiti, a nije bio trenutak za ispunjavanje želja nemoćnim - kad bi čovjek tako ispunjavao svima želje, onda ne bi imao vremena ni da jede, ni da spava, a kamoli skejt da vozi.
Primijetili su to i oni, i pokunjili se, što moje meko srce nije moglo podnijeti, odmah sam načinio ljubazno lice i progovorio svojim najbaršunastijim glasom: “Izvinjavam se na lošem izrazu lica”, rekoh da ih umirim, “to nije zbog vas, nego jutros pojeo neku tunjevinu pa me stomak… Ma, nebitno! Kažite vi meni šta ste trebali?”
Da skratim dugu i dosadnu političku priču, reći ću samo da je poenta bila kako je svijet na pragu nuklearnog rata, te kako je sve u mojim rukama, ili bolje reći nogama, jer sila koja je spašavala svijet zvala se bs noseslide dužine 6m, dakle još dva.
Premda je odgovornost bila velika, nikad veća u mom životu, nisam je se uplašio, a jedino mi je bilo malo krivo što nemam 33 godine kao Isus kada se je krstio, jer cijela mi je ta epizoda bila nalik na nešto što bi se moglo nazvati “vatreno krštenje”, iako nisam pravo ni znao etimologiju te sintagme.
Da bih uspio u svojoj misiji trebalo mi je brzine više nego ikad, za šta je opet trebala dodatna doza hrabrosti.
Potražio sam je, sa jedne strane, u glumljenju pred samim sobom da su se događaji iz mašte odigrali u stvarnosti, a sa druge u muzici. U to vrijeme sam nekako najviše slušao hrvatski rokenrol, u kom je bilo dosta takvih pjesama. Na kraju sam se odlučio za vinkovačke Kojote i njihov moćni refren:
Ja znam sve, ja mogu sve
I niko ne može srušiti me
Tako nafuran sačekao sam trenutak u kom nema prolaznika i zatrčao se iz sve snage, a zatim bacio skejt pod noge u skoku u dalj, padajući u top speed.
Bio je to prevelik zalogaj, nisam bio naviknut kidisati na ivice tako brzo i nisam znao ispravno ocijeniti trenutak za skok. prekasno sam skočio i zapeo skejtom za strehastu ivicu, ispalivši sebe samog naglavačke kao strijelu.
Nisam se udario čuno, nosio sam odjeću 50% poliester u kojoj se čovjek na granitu kliže, ali pao sam porebarke i izbio vazduh, što je znak da je vrijeme za cigaret-pauzu.
Zapalio sam i ponovo se sjetio svoje uobrazilje sa predsjednicima. Više nije bila smiješna, nego pomalo i zabrinjavajuća. Pomislio sam da će me sutra tako nešto spopadati i na poslu, ili za volanom, pa sam se zabrinuo kako nema ništa ni od prijeko potrebnog uozbiljenja.
Bi mi drago da je mrak, da me ljudi ne vide kako me boli i kako se stidim.
Mrak u mraku, to je još bilo podnošljivo. a ono što nije bilo podnošljivo bila je pjesma od Kojota: do maločas inspirativni refren sada je zvučao kao gruba rugalica.
Promijenio sam ih za Sade, ali nisam htio čuti “Smooth operater”, već noviju pjesmu “King of sorrow”.
Bila je to tužna pjesma, nisam joj još uvijek bio proniknuo u tekst, ali patos u Sadeinom glasu sam osjetio - nikada me nije izdao - a i refren je bio ponavljanje riječi king od sorrow, sasvim dovoljno da se čovjek poistovjeti i tako otvori za bolji i ljepši doživljaj.
I stvarno, što sam duže slušao tužnu pjesmu, dostojanstvo u ranjenom glasu Sadeinom, to se osjećaj stida više pretvarao u osjećaj ponosa, u samosvijest da ja sa skejtom na ulici ne pravim od sebe budalu, već se bavim sportom i usput održavam živim plamen jedne lijepe vještine i kulture, u kojoj Sarajevo inače podjednako grdno zaostaje za Istokom i za Zapadom.
Bacio sam cigaretu i vratio se na skejt. Nisam više jurio, vježbao sam svoj noseslide polako, vodeći računa više o ljepoti stila nego o dužini slajda.
I stvarno, čim sam se tako umirio i brzinu prilagodio, skokovi su mi postali ljepši i sa više kontrole, a tim sam putem stigao i do novog skejterskog otkrovenja, do susreta sa činjenicom da ne treba toliko brzine koliko tehnike, tehnike i voska, kako bi se noseslide otegao duž cijele ivice, pa kolika god bila.
Jednom kada sam progledao, nije mi više trebalo puno kako bih preslajdao ivicu kod Akademije do kraja. Stvar je bila u tome što sam prije prenisko skakao, što sam se takoreći uspinjao sa skejtom na ivicu tamo gdje je trebalo pasti s neba.
Kad sam sastavio tri zaredom proglasio sam trik riješenim, a sebe spremnim za žardinjeru.
Bio sam izuzetno zadovoljan sobom, osjećao sam se kao pravi, zreli muškarac, koji zna šta hoće i ima načina da to i ostvari.
Onda su naišla su dva policajca, stari i mladi. Mladi je prvi uzeo riječ i obrukao se, uopšte se nije moglo skontati šta pokušava reći. Stari je uletio da mu pomogne: “Momak, kako moreš biti tako nekulturan? Ko te učio da dolaziš na objekte?”
Nema komentara:
Objavi komentar