4.
Sutradan su me rebra boljela više nego sam očekivao. Stajao sam pred ogledalom, pipao uboj i razmišljao kako ljubav, samo ako je vatrena, mora da boli. Poslije sam se molio Isusu Kristu, da me sačuva od slomljenih kostiju i da mi da pameti i snage kako bih mogao naučiti još trikova. U djetinjstvu nisam imao vjerskog odgoja, pa nisam ni bio religiozan, ali sam puno volio kršćansko slikarstvo i kiparstvo, pa sam tako vremenom shvatio da mi se više isplati držati u glavi kojeg anđela i zauvijek prijateljski nastrojenog Isusa, nego hladne naučne činjenice što kao utočište uistinu ne pružaju puno.
Kuća je bila prazna, mama i sestra su bile na poslu. Misao da će se i to uskoro promijeniti, da ću možda već sutra i ja ustati u šest, a kafu piti u pola sedam s njih dvije, da ćemo pri tome svi ozbiljno šutiti i misliti na poslove, ispuni me muževnim osjećanjem. Da, ovo je možda moja posljednja jutarnja kafa u podne, mislio sam dok sam išao prema kuhinji da je napravim.
Dok sam je pio skrolao sam Fejsbuk. Ljudi su pisali o stvarima koje su to jutro objavili mediji. Glavna tema bila je što je neka budala ispisala nacionalističke poruke na ruševnoj kući u napuštenom selu. Nije to bilo ništa novo, ali ljudi su se svejedno čudili kao da prvi put vide. Neki su zazivali mrtvog Titu, da ustane iz groba i zavede red, pa su tako nastajale gnusne svađe sa onima koji Titu ne vole.
I ja sam na kraju ostao puno pogođen sa tom svinjarijom, ali ne zbog nacionalizma ili svađa oko Tite, već što niko nije ni primijetio da su natpisi izvedeni velikim i krivim slovima, iza kojih po svoj prilici stoji osoba s posebnim potrebama, a koje joj ne ispunjava niti misli da joj ispuni ama baš niko
Naumpala mi je tada jedna knjiga što sam čitao nekada davno, ne mogu se sjetiti pisca, ali sama priča se zvala “Paviljon br. 6”. Bila je to jedna od onih priča nad kojima mi se činilo kako ću umrijeti od tuge, a opisivala je život u ruskoj ustanovi za mentalno oboljele s početka prošlog stoljeća.
Ostala mi je od nje živa slika nezapamćenih bijede i jada, sa ljudima koji nisu u stanju da se pretvaraju i stoga na ovom nemilosrdnom svijetu moraju živjeti na mjestima poput šestog paviljona, na milost i nemilost svojih stoput bolesnijih skrbnika, ljudi nad kojima i ateisti priželjkuju najprije apokalipsu, a odmah za njom pakao.
Sjetio sam se atmosfere iz te knjige i odjednom vidio: pusto, opustošeno selo sred planinčuge gluhe, sa kućama bez krova, nalik na lobanje praznih očiju usljed nemanja prozorskih okvira.
U jednoj od njih, neobrijan i neošišan, upišan, usran i u mrklome mraku, bez struje, bez vode, telefona, interneta, ičega, sjedi lik mojih godina i živ se ne čuje - tek s vremena na vrijeme zazveči u spreju kuglica, u jedinom novom predmetu za koji je ta prljava i otečena ruka uhvatila u posljednjih pet godina, zbog čega osjeća tako snažno uživanje kako normalan čovjek ne može ni zamisliti.
“Otkud sprej u takvoj grdno zabačenoj selendri?”, pitao se znatiželjni čitalac u mojoj glavi.
“Ah, otkud bože!”, odgovarao sam mu, “Kupio ga nije sigurno, a evo da se zna da nije ni ukro, već ga je dobio.”
“Od koga dobio?”
“Od krmka kom sa predizbornog plakata što mu lopovluk iz očiju viri…”
Iz tih misli me prenu zvono na vratima. Pomislio sam na poštara i odlučio da mu ne otvorim, ali onda se javi i kucanje; energično i metronomski precizno kucanje mog ujaka Robija, osobe pred kojom nije trebalo da se vidi kako sam tek ustao.
Odšunjavši se na prstima do kupatila, pustio sam vodu u šolji i zatim upalio tuš, a onda iz prljavog veša izvukao odjeću sa skejtanja i obukao se, za vrijeme čega se ponovi i zvono i kucanje. Otvorio sam i ugledao kiselu ujakovu facu.
“Zar se tako dočekuje onaj koji ti donosi lijepu vijest?”, reče Robi.
“Izvini ujko”, požurio sam da se opravdam, “imam sad u jedan razgovor za posao.”
Te su riječi napravile utisak, jasno se vidio pad u ujkinom stavu.
“Kakav posao?”, upita odsječeno, prije nego zakorači u kuću.
“U izdavačkoj kući”, ispalih prvo što mi naumpade.
Ujko se izuvao polako, njegov veliki stomak ga je tjerao da brekće i puše kao da radi težak posao. Nisam htio pričati s njim o poslu, nešto u meni je govorilo da on nije osoba za to, da bi se u tom slučaju stvari odvile prebrzo.
“Zašto ne počneš voziti skejt? Izgubio bi taj stomak za mjesec.”, rekoh mu da skrenem temu.
“Boks je moja jedina ljubav”, odgovorio je i izvadio maramicu iz unutrašnjeg džepa, s kojom stade brisati oznojenu i proćelavu glavu, po kojoj je rijetka kosa bila zalijepljena poput morske trave. “Planiram početi sa treninzima”, reče umorno, “čekam da se vrati Nedo pa ću s njim.”
Premda, kofol, nije bilo puno vremena, Robi je želio kafu. Otišao sam u kuhinju da je pravim, a on se dogegao za mnom i stao na vrata. Osjećao sam njegov pogled na sebi i osjećao kako me probija od toga znoj; nije bilo teško zaključiti da slijedi neka smaračina, posebno u kombinaciji sa onim “nosim ti lijepu vijest”
“Kakav je posao, taj u izdavačkoj?”, pitao je ujko.
“Urednik”, ispalio sam.
Ujak Robi nije bio knjiški tip. Nikada ga nisam vidio sa knjigom u ruci, a ono malo knjiga što ih je držao u stanu služile su mu kao ukras. Zato je i sada stajao zbunjeno, kao čovjek koji bi rekao nešto pametno, ali ne zna o čemu je riječ.
“Misliš kao - šef”, ispalio je, “u štampariji…”, doda tiše.
“Šef nad tekstom”, objasnio sam mu, “urednik je osoba koja se brine da ono što u štampu ide ne bude sranje.”
“Razumijem”, reče ujko kao čovjek koji ne razumije ništa.
Nastupi tišina, nezgodna jer liči na gubljenje vremena. Uzeo sam telefon i otvorio čet u kom sam pisao samom sebi ono što ne treba zaboraviti. Napisao sam: “Nemoj kasniti.” i dobio notifikaciju, kroz koju otvorih isti čet i malo se kao zabrinuh, da vidi Robi. Sipao sam mu kafu i dodao šolju uz značajan pogled.
“E pa dobro onda”, reče on, “to je, pretpostavljam, bolje nego da si za mašinom. Ako ti se ne svidi Šemso će te rado primiti da budeš kod njega u štampariji. Dao sam mu riječ da si ozbiljan.”
Način na koji je to rekao, posebno posljednja ujkina riječ, to je bilo tačno ono za čim sam žudio: da me se shvati ozbiljno. Pogledao sam ga u oči i odgovorio što sam ozbiljnije mogao: “Hvala.”
Htio sam i da ga uhvatim za ruku i muški stisnem, hvala bogu što nisam.
“Kako si to našo?”, upita ujak.
“Nikako. Sami me zvali. Preko onih tekstova što sam pisao prije. Kažu sviđa im se moj stil.”, rekao sam i osjetio kako me svog obuzima nekakvo ozbiljno veselje; sviđala mi se ideja da su me zvali zato što im se sviđa stil.
Robi je krivio glavu i čudio se. Iako sam nije bio čitač poštovao je knjige i ljude koji ih poznaju. “Neki ljudi su na tome vidjeli finih para”, reče.
“Vidjećemo sve na razgovoru”, rekoh ozbiljno, “neću ništa da pretpostavljam kad je riječ o poslu. Samo činjenice, crno na bijelo, de facto, ne zanima me drugo.”
“Tako i treba”, odobri ujko.
“Nije da se hvalim ujko, a i u književnosti nema najboljih, već svaka ptica svojim glasom pjeva… Ali ja sam vratio u bh. publicistiku starinski zapadnjački stil, iz vremena kad je isti bio istinski velik i… I mogu ti reći da sam primijetio kako mi to prolazi gdje god da sam poslao. Ne znam samo šta mi bi da se ne oslonim na to prije. Odavno oni mene zovu, ne samo Svjetlost, nego manje-više svi.”
Još sam htio da mu govorim u tom stilu, ali prekide me ujko: “Da ne zakasniš na razgovor?”
Bilo je dvadeset do jedan. “U petnaest do trebam krenuti”, rekoh.
Nema komentara:
Objavi komentar