Kao što sam pretpostavio, jutros sam se probudio sa malo većom kostoboljom.
Ne dam joj da mi utiče na raspoloženje jer imam puno posla.
Moram po pečat, pa na ankete, pa po robu, pa odatle skupiti sve stvari za takmičenje, izvesti još jednom cuku i onda otići u grad da naštimam sve za takmičenje.
Skejteri su slični svim drugim ljudima u Bosni po tome što ne vole ništa raditi, a vole glasno postavljati pitanja onima koji rade, te im poslije kritikovati rad, ukazivati mu na loše strane. Toga će biti i danas - gledaće me moji skejt drugovi kako radim, kako nosam rekvizite, čekati fino da završim kako bi mi lijepo saopštili šta nije dobro.
U ovom trenutku riješen sam da svakom ko mi s tim priđe kažem kako sam ga noć prije sanjao da mi bulji u šlic i oblizuje se.
A možda i sve bude samo dobro? Vjera u zlo, to je biljka koja se u Bosni najbrižnije uzgaja; ja sam svoje čupao i bacao kako sam koju primijetio, ali malo su me ipak otrovale.
Jest, bojim se stotinu nedovitljivih retarda, bojim se da kojem od njih ne jebem familiju, a poslije stotog pitanja: “A hoće li se pod od toga uništiti?” Već je bilo priče oko toga, što znači da će je danas biti još više. Ne znam kako ljudi mogu tako nemati takta? Šta misle, da ću ja ikada priznati da se hoće uništiti?
“Jedino što će se ovdje uništiti jesu moji daska i tene”, to je moj vječiti odgovor za takve, koji ima u sebi nešto englesko, jedan silent dodatak na kraju rečenice, jedno nečujno te vaša sestra.
Ljudi uživaju da kinje bližnje svoje sa tvrdnjama izgovorenim u obliku pitanja, a ja sam već stariji i nemam više volje poučavati ljude osnovnim božanskim istinama, kao što je ona da u sudarima tvrđi materijal razbija mekši - Bog je tako dao i zato je to tako na čitavom svijetu.
***
Mrzim biti malodušan, kajem se što sam jutros bio.
Danas je praznik skejta, praznični duh je najvažniji od svega.
Moje je da se lijepo zagrijem, razgibam i pokažem kako izgledaju flip i još ponešto kad su dobro razvijeni.
***
U škripcu sam s vremenom, ali mi prija - uživam u tome da kuliram nervozu, da se ne obazirem na panične talase.
Šta i ako malo zakasnim? Ljudi će kenjati svakako, pa kad je već tako onda čovjek treba čuvati vlastite živce, srklet izbjegavati u širokom luku.
Kako rekoh, sam ovo organizujem, od pomoćnika imam samo neodgovorne savjetnike, samo ljude koji su tu da bi meni bilo teže, jer takvi su skejteri: neće da rade, hoće da govore šta se treba uraditi.
Nisam stigao na dodatni posao danas i to je puno ozbiljniji problem. Vidjeću poslije kako to riješiti.
***
Tako sam umoran od ovog dana da ne osjećam ništa osim umora.
Napravio sam ono što sam htio, skejt događaj u instituciji kulture, pa eto da makar zapišem da je sve prošlo kako treba, čini mi se da nije bilo nezadovoljnih, a pobijedio je - zasluženo - Pavle, koji trenutno jest najbolji skejter u BiH, kad bi više trenirao mislim da bi bio još za klasu bolji.
Ako mi je išta drago u ovom trenutku, to je što nisam zvao nikoga od skejtera na konak. Zvao sam puno puta, ali se tome sada mora učiniti kraj, bar u tom ranijem obliku, jer nije bilo dobro po mene, a još manje po moju kuću - vidjećemo hoće li pomoći da krajevi mjeseca ne budu tako oštri, a hoće sigurno doprinijeti čistoći.
Kao domaćin nisam od vrste da bih gostima govorio da nešto urade, ali nije da nisam primjetio kako su kod mene rijetki gosti koji bi makar bacili za sobom smeće, a ne šta drugo uradili.
Na kraju se osjećam veoma prazno. Biće da sam se stvarno puno umorio i da ne mogu ni misliti. Već skoro četiri sata pokušavam pisati i to su sama sranja, sve sam morao obrisati.
Volio bih dočekati u životu da imam ovakav dan, a kući onda da me dočeka večera koju mi je neko pripremio, neko ko me može pustiti da je pojedem u miru, pa još i da Bilija izvede, a meni da prizna umor i dopusti odmor.
Da li će se to ikada dogoditi?
Najprije bi moglo, čini mi se, ako napravim oglas za tako nešto i kažem da ću platiti stoju.
Osjećam kako me počinje peći savjest i zbog ovog pisanja, ali baš neka sam to radio sada već četiri i po sata, jer bar sam mirno sjedio i tako se malo odmarao.
Bože dragi, nisam Betmen, al’ jesam frik, učini me bogatim da kupim sebi Alfreda.
Bezveze sam se danas tripovao za kontest, sve je bilo deset puta bolje od mojih najboljih zamisli.
Samo jebote puno posla, da odereš guzove kada si sam. Letiš na kraju k’o muha bez glave i ne znaš gdje udaraš.
Nema komentara:
Objavi komentar