Ovo je posljednji blog za ovaj mjesec. Osjećam se kao maratonac na najduže staze, sretan što završava prvu etapu od trideset i jedan kilometar - već iduća ima tri kilometra manje.
Sad kad sam se naspavao mogu normalno progovoriti o juče.
Prvo i prvo, skejteri možda ne lete sami da šta urade, ali nije istina da neće pomoći, nije do njih nego do mene koji ne želim pitati.
I za mene ima opravdanje što nisam htio pitati - znao sam da mogu sve sam, a htio sam da skejteri budu slobodni kako bi im nastup na takmičenju bio što bolji. To sam i postigao, imalo se šta vidjeti sinoć, pa ni lično nisam ostao dužan, jesam ispao u drugom krugu, protiv preiskusnog Miđe, ali šta sam opalio nije bilo po podu, nego bogme po zraku, kako treba; frontsajd flip, helfkeb hil i fejki frontsajd flip, to sam protiv Tome pukao zaredom.
Premda usred takmičenja, taj frontsajd flip što sam uradio mi je otvorio oči, ići ću danas da ga isprobam. Moj dobri direktor Kris mi je rekao da uzmem slobodan dan, ali neću uzeti čitav, sad je jutro, a radnja radi do osam. Došla je nova roba, došle su moje nove osovine, prelazim na drugu marku, na Film trucks, pa gorim od želje da saznam o tome više.
E da vam sada ispričam nešto smiješno iz domena skejt osovina.
U posljednje tri godine jednom sam kupio jeftine osovine, uništio ih za mjesec i od tada sam kupovao samo Independent, koje su najpoznatije i najskuplje i s kojima stvarno nema fule.
Otuda se u meni razvila velika ljubav ka Independentu, čiji je znak povrh svega keltski krst, što u meni izaziva oštra pobožna osjećanja, baš kao kakva špicasta katedrala.
Kako to u pobožnosti obično biva, u vezi s tim mojim Independentom krenula su da se događaju čuda, od kojih je najveće da sam dobio prelijepu, predivnu Independent značku, cijelu riječ sa znakom, u punom metalu debljine tri milimetra, kao stvorenu za da se nosi na reveru jakne.
Tražio sam tu značku i na internetu, i vidio da je nigdje nema, pa je zato bila još značajnija, toliko značajna da sam je - poklonio.
Izlazio sam tada sa jednom cicom velikih grudi, koja me sa tim svojim velikim grudima podbadala tako da sam joj poklonio značku, a bio me u toj prilici uhvatio zanos tako snažno da sam pri poklonu nesmotreno izjavio da je ta značka jača od svakog prstena, da Independent u gvožđu vrijedi više od brilijanta u zlatu.
Nedugo poslije toga družba nam se raspala. Nije mi to bilo žao jer nismo ipak bili dobar spoj, ali značke jeste, pa ako sam sedam dana i izdržao da je ne tražim nazad, osmog nisam i tražio sam je.
Znao sam da je neću dobiti, ali sam svejedno dao sve od sebe i ispričao ljutoj ženi da pred Bogom ta značka pripada meni, da sam ja taj Independent i da ona kao muslimanka ne treba nikakvih krstova, pa ni keltskih. Nije imala pojma o čemu pričam i rekla mi je da sam vrlo nepristojan što tražim nazad šta sam poklonio.
To jeste istina i zato je nisam više peglao, ali kad god bih joj prošao pored zgrade sjetio bih se svoje značke, pomislio kako je ista zatočena u kući kroz koju skejterska misao i ideja nisu prošli nikad, dok ja gladan i neobilježen jurim po terenu na osovinama Independent.
Zato mi je još draže što ću dobiti nove osovine. Lijepo je biti Independentist, ali ne čini se lošim ni Filmist, ili Filmski radnik još ljepše.
Ma samo se treba držati skejta i književnosti. I poslove svoje raditi, i čekati da se u tom krugu pojavi moja damica.
Zapravo se možda već i pojavila, moram i to danas otići provjeriti bar deset minuta. Možda nešto za nju izvedem, moram sada ići kući ponoviti Ljermontova zbog toga.
***
Razmišljam o ovom svom pisanju, o njegovim dobrim stranama. Pišući svakodnevno i slobodno, i uz potpuno zanemarivanje uređivanja, postao sam svoj vlastiti osloboditelj, pravi slobodni pisac što voli puno pisati svaki dan, pa to i radi.
Ima ljudi sa stavom da se treba pisati malo i tek poslije mnogog čitanja, a i ja sam bio ti ljudi, ali ne više hvala bogu - sada mislim da treba to istresati kako ti dođe, a u maniru oseknuo sam se samo sa prstima, dakle da to što je napisano ipak bude neki splash!; može to biti fino, bez obzira što je nepromišljeno, autopilotski, nebožanski u pogledu razuma i razni drugi epiteti kojima se ne odlikuju književni radovi što ih sam smatram za najuglednije i najbolje.
***
Ok, možda sam ipak malo skriboman. Sinoć sam pisao četiri i po sata, pa evo i jutros dva, a tek je podne.
Moram pod hitno na skejt, moram se iščupati iz prokletog telefona, u koji kao pisac buljim više i zagriženije od svakog tiktokiste.
Ka-ta-stro-fa!
***
Uradio sam dodatni posao i sada se osjećam puno bolje. Idem izvesti malo Bibušku svoju, pa odoh i do skejt šopa.
Sutra mi je radni dan i to me remeti u planu za ovu noć, jer kao izašao bih napolje i pio nekog alkohola, ali ne glupu pivu, ili ne samo nju.
Nisam već dugo pio tako da osjetim dodir alkohola, pa večeras bih mogao, trebao bih i zbog sinoć, fini običaj je to i treba ga održavati.
Po povratku sa anketa zadržao sam se malo kod Akademije i isprobao što sam skontao za fs flip - ama radi k’o singerica, tačnost sto posto!
Trebam to sebi upisati u današnji skejt kao “odrađeno” i veče, za promjenu, provesti u hodu umjesto u vožnji. Trebao mi je taj fs flip za mnogo šta, pa neka mi se opet vratio.
Zamišljam scenario po kom odmah iza posla jurim u kafanu, pa onda mogu biti u njoj dva sata, koliko je i dovoljno, i kući se vratiti prevozom. Možda tamo bude i ona jedna mala i slatka cura, sa preslatkim glasom i što voli književnost, pa se možda tako i zapričamo, i kasnije i zaljubimo, zašto da ne?
Idem zato sad u skejt šop da sredim fakturu, pa da sutra čitav dan čitam historiju Arapa u miru.
Eto sam i blog napisao, minimum od petsto riječi puta dva.
***
Bio sam, pio sam, a bila je i ona cura, ali se jadna devastirala, sve što sam mogao bilo je da je ispratim.
A mislim sada da sam joj drag, pa mi to slatko. Nudio sam joj da je vozim na skejtu, sreća da nije pristala jer ozbiljno sam to mislio - mala je cura i mogla je u naručje, ako ništa do BBI, koji je vlastitu propast obilježio promjenom imena u Aria; ne znam ni sam zašto mi je to tako smiješno, možda zato što je siroti BBI izgubio ne samo ime, nego i spol.
Molim boga da ne budem sutra nimalo mamuran.
“On guzi kako bi petak bio lepši”, veli jedna stara sarajevska pjesma, “da sutra nije subota radna.”
Ako ništa - sprašio sam januar kao pisac, oderao sam ga, rijetko koji dan da nije bila milja, u prosjeku sigurno i više.
Mislim riječi, naravno.
Nema komentara:
Objavi komentar