Pokušavam zamisliti nastavak svoje književne karijere.
Jednoga dana ću na ovome blogu dobiti poruku, od nepoznatog čovjeka koji će se predstaviti kao zainteresovani izdavač.
Moja prva reakcija će biti da me zajebava neko od mojih, ali neću biti malodušan i od starta ću prihvatiti igru, hiniti da vjerujem.
No, nepoznati čovjek će se već u idućem pismu izdvojiti kao poseban, tako što će progovoriti o mom pisanju kao njegov poznavalac, a ne kao prevarant-ulizica, što kuje u zvijezde k’o Maksim po diviziji i pri tome u oči bulji kao krivokletnik.
To će učiniti da se ja na drugoj strani pokajem što sam sumnjao na dobrog čovjeka, ali i da odahnem što nisam to pokazao, što sam umjesto toga znao prihvatiti igru, a onda u konačnici da se iz sve snage postidim, jer nije lako podnositi prave komplimente.
“Ali gospodine Izdajo”, govorim mu sada već na telefon, “ja sam vjerovao da niko nikad neće otkriti da sam i ja, oprostite mi na poređenju, kao neki mali Anatol Frans, te nikako sebi ne mogu doći što sada pričam sa nekim ko je konačno, najzad i napokon, uvidio šta je to moja književnost, da je to jedna Alibabina spilja, u kojoj leži nebrojeno književno blago, opljačkano po djelima klasične vrijednosti.”
“Da, i meni je upravo to najviše otežavalo da nađem pravi ključ za vašu književnost, jer pljačkali ste, kako vidim, kroz sve vjekove; kad smo već kod toga - ono kad ste pisali o Gilgamešu, kako u praskozorje stoji na horizontu i drka ga…”
“Ah, tipfeler je to! Htio sam reći, ovaj… Da dotični… Češe se.”
“A šta fali drkanju? Dajte, molim vas, pa to je tako duhovito i tako tačno da po mom sudu - a imajte na umu da sam ja čovjek veoma bogat koji je sve naslijedio, tako da sam ostario u čitanju beletristike - da ste vi napisali sasvim sigurno neke od najznačajnijih redova bh. književnosti, koji bi istoj u dogledno vrijeme ponovo na glavu mogle staviti, ne sad baš krunu, ali perjanicu svjetske književnosti svakako.”
“Pa meni je svakako perjanica i draža, no odmah da kažem kako je neću nositi uvijek, već samo o svečanostima, naravno ako se vi ne ljutite.”
“To je bilo figurativno rečeno, i ne o vama, nego o bh. književnosti, ali molim vas da mi halalite tu nesmotrenost; nismo svi talentovani pjesnivi. Uglavnom, imam prijatelja knjigovesca, što šije isključivo jagnjećom kožom, pa sam mislio…”
“Izvinite što vas prekidam, plemeniti gospodine, čitali ste, primijetili ste i sami - I’m not that religious, you wouldn’t call me holy - ali u ovome trenutku želim da se pomolim za vas i sebe. Dopuštate li to?”
“Samo izvolite, gospodine pišče!”
“E pa u tom slučaju - gospodaru, smiluj se ovom gospodinu, meni i nikom više!”
“Haha! Sjećam se toga iz Hitijeve historije Arapa!”
***
Dopada mi se kako ide ovaj dan, zato što nije odmakao daleko, a ja sam završio toliko toga, pri čemu je najbolje što sam naplatio lekturu.
Ma koliko se čovjek trudio biti duševan i sve, ipak mu srce zaigra kad u džep kane koja kinta, pa neću se ni ja praviti da je drugačije.
Ovo je jedan od trenutaka u kom malenkost moja postaje malo i pobožna, jer osim love stigla je i roba za šop, a u toj robi nove osovine za mene, u trenu kad su stare došle do tačke kad više ne grajndaju tako dobro, zato što sam ih već stesao i sravnio, proširio kontaktnu površinu.
Ipak najviše se radujem novim točkovima, Bones Dragon formula, jer tu prelazim na nešto, vjerujem, osjetno bolje, pa se odmah i nadam u neke nove trikove, konkretno u bluntslide, koji još uvijek ne znam nijedan, a Bog zna koliko bih volio to znati.
I te točkove dugo već gledam, čini mi se ima i šest mjeseci, malo-malo pa odem i u ruku ih uzmem, pa pipam i kontam se - ja dobrih točkova!
Ali sto trideset maca koštaju, pa treba to ipak za rođendan.
A osovine mislim da će biti džaba, pokloniće mi ih gazda moj na test, ako ne onda u pola cijene. Ležajeve sam nedavno uzeo i to će biti taman razrađeno kad dođu novi točkovi i osovine.
***
Mali Sergej, sin mog prerano preminulog druga Saše, će postati sada malkice i moj sin, a tako što ću ga početi svako jutro voditi u vrtić.
Pitala me to njegova mama Anja sinoć, eto baš kao da odnekud ima uvid u moju intimu, onaj njen dio koji bi da odgoji kakvo dijete, zbog čega bih isto odmah usvojio kada bi mi ko ponudio, pri čemu bi zadnja briga na pameti bila što sam samohrani otac.
I kada sam otišao na žalost razmišljao sam baš o tome, kako je moj novi sveti zadatak naći se Sergejuški pri ruci, pa mi u tom svemu bi malo kao i neugodno, jer kuća je bila prepuna članova porodice, od kojih mi se svaki činio da misli isto što i ja, a da svi oni na to, na igranje Saletove uloge pred Sergejem, imaju više prava od mene.
Zato mi je sada osjećaj još vatreniji i ljepši, jer dobio sam u neku ruku šta sam želio, a bez da sam to i spomenuo, ne tražio.
Možda je to sve samo moja ljubav za Sašu i sve njegovo, ali u ovom trenutku mi se čini da Anja nije mogla izabrati boljeg čovjeka za taj posao.
Ja ću svog malog i već sada najdražeg jarana paziti kao sebe sama, što znači da će mi biti sit i čist na prvom mjestu, vijesti da će primati iz svijeta nauke, muziku slušati raznu al’ pretežno rokersku, a sad kad je tako mali da još ne zna ni pričati, u književnosti ćemo se držati poezije, imenjaka Jesenjina i njemu sličnih, koji su znali za rimu - jer se lakše pamti.
Ne sumnjam da je moj štićenik prijemčivo tlo za te stvari, jer iako još bebač, ipak se već sada vidi Saletov pogled na malom licu, a taj je volio lijepu književnost puno.
Anja spominje plaćanje, žena je u šoku i reorganizaciji, pa se ni ja ne ljutim što mi to govori. Zadatak je to kom je plata to što se njime baviš, kao moji ljubljeni književnost i skejt.
***
Umoran sam puno, tek je kraj trećeg dana u hefti, a već osjećam da sam za desetke sna.
Mislim da bih mogao spavati duže kada bih večernje obaveze završavao boljim redom nego sada.
Često me zezne što sa skejta dođem gladan k’o vuk, pa se onda k’o vuk i najedem, pa mi teško bude nakaniti se u još jednu šetnju s Bilijem, već tako malo sjedim i blejim najprije, piskaram ovaj blog ili jednostavno sanjarim, pa to gurne šetnju daleko u noć, otkinuvši mi od sna.
Kada bih piskaranje na kraju dana izbacio, a Bilija šetao prije megavečere, tada bi odlazak u krevet prirodno dolazio ranije, pa bih možda tako mogao vratiti i davno izgubljeni luksuz, buđenje bez alarma.
Sutra je takmičenje, ali nemam snage da se sekiram, a ni volje - obični game of skate, samo u malo neobičnom prostoru, to je sve.
Šanse za pobjedu su mi u ovom trenutku praktično nikakve, jer ako dobro poznajem svoje tijelo, ni sutra mi neće biti u bog zna kakvoj snazi, ali me to neće spriječiti da nastupim kao pravi skejter, a to je uz maksimalni trud prije svega i tako da je meni dobro dok to radim.
Žao mi je što se neće moći takmičiti Daris, koji je juče pošao da se upiše u historiju bh. skejtbordinga, da uđe u nekolicinu naših koji su sredili bordslajd niz rukohvat, ali je nesretno doskočio i povrijedio se, moraće se odmoriti na neko vrijeme u gipsu.
Ne vjerujem da će ga to odvratiti od skejtanja jer on je pravi skejter, k tome i klinjo od trinaest godina, što zarasta kao Terminator, plus što će kao Terminator dobiti i titanijumske dijelove.
Nema komentara:
Objavi komentar