Kao što sam i pretpostavio, sa sešna sam se vratio jako kasno - sada je dva i petnaest ujutru, vrijeme podesno za Bilijevo treniranje boravka napolju bez tregera, što i on voli najviše - to su ti stray korijeni.
Dobar je Biban, iako je stariji još nije postao lijen za protegnuti šape, pa ni za potrčati. Ponekad mi zna to biti mrsko, ali nikada toliko da bih preskočio, a iza sešna kao što je bio večerašnji nije mi mrsko ništa, još manje kad pomislim da me kući čeka sportska večera od voća i voćnog jogurta, pa ako mi raspoloženje ostane kao što je sad, radiću malo sklekiće i dizati tegiće.
Kad je vožnja dobra, kad je pop visok i noge kad su precizne, pa uzastopce padaju trikovi, onda se moje baterije pune i javlja se moj prirodni optimizam.
Biće sve uredu, osjećam to i sad.
***
Sa skejtom je tako - što više voziš, više ti se i vozi.
Još sam pod dojmom sinoćne vožnje. Probudio sam se i odmah pomislio na skejt, na ledž kod Akademije i moje približavanje novim trikovima na tom ledžu.
Osjećam jasno da sam vještinom prešao na viši nivo i to je tako lijepo; slušam ptičice kako pjevaju i mislim kako ću vježbati i danas.
Tako mi je bilo dobro sinoć da sam se na kraju raširio po čitavom terenu i skejtao u linijama, što je moja najdraža forma, sa minimum dva trika, a što više to bolje.
Jedna stara bol, iz tabana desne noge, na kraju je ipak popustila i povukla se, a tamo gdje je najviše boljelo, na jastičiću, tu se dogodila prirodna modifikacija tijela, zadebljanje kože i uvećanje kosti, što je u konačnici rodilo moju novu, jaču nogu, kojoj manje treba za oporavak, a gura i jače i duže od moje noge stare.
Ta mi se noga inače zove Pušerica, a lijevu zovem Kikerica, ponekad tako, ponekad Pušerka i Kikerka. Kao što im sama imena govore, Pušerica gura, Kikerica udara. I Kikerica je sada bolja nego što je bila, senzibilnija, što je u skejtu prevažno.
Trebao bih raditi čučnjeve za dodatno unapređenje nogu, ali zaboravim na njih još lakše nego na sklekove. Ja zapravo ne volim te stvari toliko, istinski volim samo voziti skejt, pa je skejt i razlog što se mogu natjerati na sklekove - neću da slomim ruku niti šta drugo, hoću da se pri padu dočekam u sklek. Amortizacija takozvana.
A čučanj treba čovjeku za eksplozivan skok, preduslov za trikove koji se stručno zovu bengeri, od engleskog bang!, što je onomatopeja za pucanj i eksploziju, tako da je riječ benger prava pjesnička.
Nego, na stranu sad to, jer imam referat na temu prehrane, tačnije o malinama.
Gledam tako prije neki dan nekog bildera na yt kako pokazuje u namirnicama sto kalorija, koliko je to količinski u ovome i onome, pa na kraju sve to što je pokazao, moram se u ovoj prilici tako izraziti, posere sa malinama, sa sto kalorija malina koje istakne kao nešto bolje od svega što je pokazao prije.
S bilderovom pričom na pameti, a u Bingu međ’ zamrzivačima, ugledah ispod crvenih malina akcioni kartončić žuti - dvije marke manje!
Uzimam dva paketa i mislim se kako me boli Stojković ako je srebrena, na respiratorima uzgojena, a ne dade mi đavo da ne pogledam zemlju porijekla, kad tamo Srbija.
Ok, maline su maline, to sam htio reći.
Ali koji kurac uzgajaju naši malinari? Pune su ih novine svake godine, gdje su ba maline?
Podijelilo im ministarstvo respiratore u okvirima subvencija, ljudi sjebali sebi s njima imanja, oksidirali zemlju, pozelenilo sve pod njom kao špinat i blitva.
A u bolnicama sirote medicinske sestre održavaju pacijente tehnikom usta na usta.
Poslije sinoćnje vožnje, s bilderovom pričom na pameti i malinama u sudoperi, koje su se kroz četiri sata na sobnoj temperaturi morale odmrznuti taman kako volim, da ne bode led, a da je cool breeze, gurao sam se iz sve snage, sretan što ću na kraju divne balade jesti te maline, čiji će me sastojci okrijepiti i učiniti zdravim i nemasnim, onakvim kakav bih i ja sam da sam: “...beduin u fiziološkom smislu je sama kost, koža i meso…”
Da skratim priču, jeo sam te maline sa bananama i sa pireom od jabuka, bio sam presretan što sve to jedem i pojeo sam puno, nakon čega pođoh u krevet bez da gledam na sat - šta da gleda onaj koji je sa sešna stigao u dva i petnaest?
***
Valjda zato što su tako puni vode, najbolja metafora za stomačne probleme, po meni, jest brodolom, shipwreck na engleskom.
Osim toga, za te stvari nisu loše ni metafore meteorološke - oluja, na engleskom storm, recimo, sa svojim gromovima i pljuskovima, zajedno sa metaforama za njih same, kao što su ćuskije ili kijamet, to sve metaforički odgovara za ovu priliku.
Jedan takav shipwreck probudio je i mene, jutros u praskozorje, priuštivši mi u relativno kratkom razmaku da dva puta doživim neobični doživljaj - direktno iz stanja sna preći u puno aktivno, od spavača postati trkač bez da između to dvoje makar na milisekundu budeš neko drugi.
Jest, tačno je tako bilo - kao da su mi se u stomaku sudarila dva stara drvena broda, na kojima ništa nema da se iskrivi, sve im je da pukne - otuda i ona potmula grmljavina, nalik na nebesku.
Kako je tekao put od kreveta do toaleta, pitate me, vrle moje dame, dok vi gospodo ne pitate, ali ćulite iza damskih leđa uši.
Evo da vam odgovorim svima - ne sjećam se ničega, osim da se sve odigralo munjevito, tako brzo da su u mojoj glavi ostale samo dvije slike, prva kako ležim i vidim plafon, te druga u kojoj sjedim i vidim svoje bose noge.
To je bilo kroz ono što sam vidio, a ako bih govorio kroz osjećanja, to bi onda u prvoj slici moglo da se kaže kao “giljotina u stomak”, a u drugoj jedna za mene kao pisca potpuno nova riječ - Tymbark, ako je se dobro sjećam; to je inače jeftiniji voćni pire na domaćem tržištu - skuplji je naravno naš domaći proizvod - pakovan u kesice koje se daju istisnuti do vakumiziranosti, što je glavni razlog zašto kažem da sam se osjećao kao Tymbark.
Vidio sam nedavno da se ima na internetu kupiti daska za vece šolju sa ugrađenom vagom, što pruža maltene u real time-u info o težini iskipane jalovine. Nikada ne bih potrošio novce na takav idiotluk, ali da bih volio da sam je imao jutros - bih itekako.
Istinski sam ostao šokiran sa količinom izbačenog materijala, kog je sigurno bilo u kilogramima, zabrinuvši se u jednom trenutku da mi je sranje došlo do guše, to jeste precizno do onoga što ispod guzice visi kad se na šolji sjedi, pa sam ustao tada i da vidim, ali sve što sam vidio bio je kao neki gigantski fildžan, prevrnut iza kafe da se toz slije, pa ga vratili sada da čitaju; i ja u svom gigantu ugledah ljepoticu, sprema se izgleda crnkinja i za mene, nadam se neka onako kao Sade.
U tom svemu nisam mogao da ne primijetim bitnu razliku između prošlog i ovog puta, a ona se tiče kvalitete samog sranja.
Različiti kvalitet dao je različite osjećaje u vezi s tim.
Prošli put, kada su mi na večeri bili Mirzet i Adem, u pozadini je stajala 67% snižena salata iz Merkatora, parazituša prepuna ahordata što se nije dala ni provariti, već napustila organizam kao kakva japanska supa, po kojoj u trakama plivaju zelene alge, ostavljajući iza sebe bolestan osjećaj groznice.
Ovaj put hrana je bila kvalitetnija, pa samim tim i šituacija puno bolja: ako ste kad šta betonirali, ili gledali druge kako betoniraju, e to su vam ti tekstura i sjaj, pa i zvuk, samo boja različita, na jednoj strani pedeset nijansi sive, na drugoj smeđe, kojoj u ovom kontekstu nekako bolje pristaje naziv braon.
Samim tim i osjećaj koji je za tim slobodarskim pokretim uslijedio nije bio bolestan, nego samo oslobađajući - doslovno kao da smo poslije tri minute nošenja zbacili vreću cementa.
Ranije sam u smrznutom voću furao šumski mix, koji također ima purgativna svojstva, a sad me obuzela sumnja, nisu li to same maline iz mixa?
Bilo kako bilo, sa drugim paketom neću biti tako oblaporan, nego ću ga razgoditi na dva, možda i na tri puta, kad su već tako snažne.
Za kraj još želim reći da sam opet dobio nagradu u vidu ljepšeg izgleda, tako da sam se prije povratka u krevet zadržao malo pred ogledalom, da gledam oštro nadsvođene trbušnjake, moj lijepi ispijeni izgled.
***
Recidivi jutrošnjeg proloma posjećivali su me preko cijelog dana, uključujući i maločas, ali tema je već iscrpljena, pa prelazim na sljedeću, a to je historija.
Ova lijepa nauka, posebno među njenim međunarodno priznatim sljedbenicima, ušla je u moj život nekako tiho i neočekivano, a preko radova Hamdije Kreševljakovića, koji mi je pokazao moje Sarajevo onako kako niko drugi nije i tako me otvorio za historiografiju uopšteno.
Historiografija još uvijek ima tu moć koju je književnost izgubila, a to je da kod čitatelja budi ljubav za cijele narode, zajedno sa ljubavlju za njihovu zemlju, onakvu kakvom im je napravio bog.
Nisam daleko odmakao u čitanju historije Arapa, a već sam saznao toliko toga o njima da ih vidim u sasvim novom svjetlu, svoju braću Arape, njihov ludo teški, ali veličanstveno lijepi život iz vremena prije nafte, posebno kod beduina.
Svo je znanje prelijepo, a posebno poslije interneta, tog carstva neznalica koje nešto pokušavaju.
Danas sam imao sreću da sam posljednjih sat vremena u radnji bio potpuno sam, a u toj tišini sam se začitao tako da kad sam se trznuo, vrijeme za zatvaranje radnje već je uveliko bilo prošlo.
Moj život je danas bio veoma lijep, iako nisam ni otišao voziti skejt.
Nema komentara:
Objavi komentar