DVADESET SEDMI PRVOG

Ima mojih bivših cura koje su ostale na mene ljute, jer im nisam htio biti rob. 

Jedna od njih se u toj ljutnji izdvaja, jedna što nije htjela u Sarajevu raditi ništa, pa pošla u Austriju raditi kao sobarica, ali nije sada s time zadovoljna, pa meni piše kako sam propustio životnu šansu da se oženim, zajedno sa raznim uvredama, između kojih povremeno zasvijetli i poziv da joj se pridružim u Austriji. 

Na tu žensku nisam ljut. Svako je kovač vlastite sreće, a ona ovde nikako nije bila sretna, sve su njene priče bile o nesreći, pa bolje da je otišla. 

Ja sam njoj drag, vidi se to iz toga što mi piše svaki dan, a samo juče deset puta - nedelja duga, nema s kim gore. I ona je meni na svoj način, zbog čega bih rado vratio taj odnos u prijateljstvo, ali zasad to neće biti moguće, jer ona maltene predstavlja da sam je ja u Austriju poslao, a zaboravlja priče o hiljadama eura koje su je zavele. 

Jest, prgavo je to stvorenje, ženska ta, ali mi je pokazala jednu veoma lijepu stvar - jednoga dana otišao sam na posao, a kada sam se vratio kuća je bila pospremljena i veš ispeglan. 

Nikada prije nisam doživio tako nešto, pa nisam ni mogao znati koliko je to lijepo, definitivno nešto najljepše što sam doživio u posljednjih nekoliko godina, pa šteta da je čarolija tako kratko trajala, jer sutradan kada smo se sreli izrazi moje zahvalnosti spaljeni su na oltaru novca, kada mi je za tu željenu, ali ipak nezatraženu kućnu pomoć obračunat račun od 300 KM. 

Jest, od ljubavi se ne živi, živi se od love i to zna sjesti na dušu nezgodno, ali opet sam stava da je čovjek u potpunosti otišao u kurac onda kad u svemu počne gledati cijenu, te da je to, da se tako izrazim, insan’s death. 

Biti ljudsko hajvanče, to je nešto što treba ostaviti za časove intime. U društvu možda susrećeš svakakve ljude, ali ipak ne zaboravi riječi najmudrijeg od svih Derviša, metaforu za život, dolinu jada i sviralu jauka, u kojoj će te boljeti još više ako se i sam prozliš. 

Stvarno je najbitnije od svega - biti dobar čovjek, najbolji mogući. 

Valjda se svi tako i trudimo. 

***

Ollie, ili obični skok, to je na skejtu sve; ko zna dobar ollie, može naučiti doslovno šta poželi. 

Moj ollie nije najbolji. Visinom je ok, ali ljepotom nije - naučio sam ga pogrešno i onda tako radio decenijama, pa mi sad nije lako preći na drugi, bolji način. 

Bez obzira na to, odlučan sam u namjeri da popravim svoj ollie, najprije zato što me sve više interesuju ivice. Sinoć sam vježbao beksajd fiftaru i ollie mi je bio odličan, pa sam tako shvatio i da bih lako mogao skačiti beksajd smit grajnd. Nisam sinoć imao snage, ali eto, nadam se ove godine da će mi početi dolaziti i te stvari, novi grajndovi i slajdovi. 

***

Zahvalan sam Bogu što mi je dao dar da duboko doživljavam riječi, a zatim i svim poetičnim dušama ovog svijeta, koje od istih tih riječi znaju praviti stvari tako lijepe da čovjek poput mene nad tim plače od ganuća. 

Posljednjih godina moja sposobnost da se ganem do suza nad sudbinama nepoznatih i nepostojećih stvorenja je u značajnom porastu, tolikom da u javnosti često ne smijem pozorno slušati voljene pjesme, ako ne želim biti viđen kako plačem.

A plač mi ide bez naprezanja, sam od sebe i bez grimase, i to je nešto najljepše što čovjeku može da se dogodi, bar za mene.

Pjesnik koji mene definitivno dira u osjetljiva mjesta je Sejo Sekson; jesam li ja jedini lik kom je “Karabaja”, pjesma o bosanskom rokerskom Skarabeju, zapravo jako tužna? Ima li još iko na ovom svijetu da plače nad Karabajom, nad tim što on ne može na nebo otić bez motora? Da pišem na hartiji, a ne na smartfonu, bi mi se sada izvitoperila, jer evo mog potočića suza za Karabaju opet, kapa mi s nosa. 

Idem sada čitati malo historiju Arapa da se smirim, a i da ljepše doživim svoju skejtersku nagradu, koju ću noćas imati tek oko deset. 

Volio bih da dan ima bar trideset sati umjesto deset. Probaću ove sedmice spavati bar po sedam sati dnevno, radi boljeg pisanja i boljeg skejtanja. 

I čitati bar malo više nego ovih dana, dati gas i učiti stvari nove, nastaviti tamo gdje je priroda stala kada je dala savršenstvo što se čovjekom naziva.

***

Gledam jednog babinog sina, jednu pokondirenu tikvu kako se uobrazila da je veliki umjetnik, pa sad pokušava govoriti književno, ali mu ispada kao kurac, a raja uvažava jer babin sin, jer su ljudi u Sarajevu tako jadni da se nečemu nadaju i od snobovski nastrojenih babinih sinova. 

Premda u prividima stvarnosti taj puki kopirant bez mogućnosti stvaranja originalnih ideja izgleda puno uspješniji od mene, u odnosu na njega osjećam se kao bog jezika, a to sam mu jedne prilike i rekao, da on priča stvari bez sadržaja, te da mu strane riječi s kojima tako očajno pretjeruje ne mogu popuniti prazninu u glavi i malecnom srcu, cijelom zauzetom sa jadnim samoljubljem. 

Ja sam to stvarno mislio, tada kao i sada, pa su moje riječi imale razoran efekt, utoliko razorniji što mu prije nisam govorio ništa, što sam se umjesto toga pred njim sjećao one jedne jedine za mene suvisle Vitgenštajnove rečenice: “O svemu se može govoriti lijepo, o čemu ne može, o tome se može lijepo šutiti.”

Kao svi lažni umjetnici, koji vole misliti o sebi samim kao o ljudima naprednim, i ovaj je primio moje “drugačije mišljenje” uz prividni mir, ali me od tada nikada više nije pozdravio, već je postao jedan čovjek više u ovom gradu koji dobiju kameno lice u trenutku kad im osobnost moja uđe u vidno polje. 

I ja sam na to ponosan, jer svi u istom košu nismo i crta itekako postoji; da mi klika treba u životu i za šta, ne bih to trpio, već bih skinuo sa zida svoju malu katanu i počinio harakiri. 

Bože dragi, Tebe molim jedinog da budeš moj saveznik, a molim ti se kao neki beduin - smiluj se Muhamedu, meni i nikom više!

Muhamed je već svoje dobio, a ja hoću planetarnu književnu slavu, pa ne moram za to jedan jedini fening dobiti, nego samo da mogu opet proći pored svih tih kamenih faca kao čovjek čedan, koji bi ih tada sigurno opet počeo i pozdravljati, i to ljubaznije nego ikad. 

Možda sam samo zavidan, možda me takvi ljudi nerviraju samo zato što me podsjećaju da je za mene izbor književničkog zanimanja značio totalni gubitak poštovanja unutar porodice, u konačnici i gubitak porodice same. S tim se čovjek, čini mi se, nikada ne može do kraja pomiriti, ali bijes što ga odatle izvlačim će mi pomoći da pobijedim svu tu bagru bez duha, da budem onaj svoj više mitski Magelan, ona jedna volja protiv hiljadu otpora. 

Mene to pali, a ne pale me pokondirena društvanjca u kojima ne samo što caruju neslane šale, nego društvanjce ni ne zna šta je so veselju - nema toga kod pokondirenih, kod njih sve mora biti okovano u najjače epitete, jer tako ti je to kada si školu presjedio na ušima, pa izrastao u čovjeka koji bi se bavio samim suštinama, a kurca ne zna o svijetu, nije još ni oblik Zemlje savladao, kamoli šta drugo.

Uh, baš sam zavidan!

***

Radno vrijeme od podne do osam naveče je sranje. 

Moj ionako presahli društveni život došao je s tim u opasnost da presahne u potpunosti, jer moji se izlasci moraju pomjeriti dublje u noć, dok kulturne priredbe mogu zaboraviti. 

Da u radnji ima posla ne bih se žalio, ali nema, otkako je prije dvije sedmice stigla, nova promjena nije napravila ništa, nijedna mušterija nije se pojavila u ta dodatna dva sata; blagodeti magistrata iz komparativne. 

Sada je već petnaest do deset, a ja moram šetati malog Bicka još petnaest minuta, tako da mogu biti sretan ako se na skejtu nađem i u pola jedanaest. 

Ukoliko se još desi i da me skejt krene, a što bi moglo biti jer sam pun jeda, što samo čeka da se pretvori u udarce iz sve snage, kući neću doći do jedan-dva, što znači da teško mogu biti u krevetu prije tri, pa sve i da se pustim spavati do devet, što ne bi bilo pametno jer ujutru moram u špediciju, to opet neće biti željenih sedam sati sna. 

U takvim okolnostima, koje su kod mene zapravo svakodnevnica, čovjek ne može sebi dopustiti previše razmišljanja. I ja ću sada probati zaboraviti na vrijeme i fokusirati se na ono što sam čitav dan čekao, a to su moja dva skejterska sata, moj drugi, tako lijepi i tako strasno ljubljeni život!

***

Iznenadim se kad god vidim da sam prebacio hiljadu riječi u ovom piskaranju. Ona ženska što je pobjegla u Austriju čita to sve, pa mi poslije piše uvrede koje je od mene čula, da imam logoreju i te stvari, a vjerna čitateljica-hejterica je i jedna punija mlada dama iz okoline Sarajeva, koja mi je smrtno zamjerila što sam joj jedne prilike u ćevabdžinici skrenuo pažnju da ne psuje dok se jede, posebno ne onako kako je ona psovala, sa “boli me kurac”. 

Naravno, kao 99% žena, ni ona nije prihvatila opomenu šutke, već je krenula da mi dokazuje kako sam ja prvi frajer ikad koji joj je skrenuo na to pažnju, ali nisam joj htio popustiti baš zato što tako ružno psuje, a ona to onda toliko nije mogla podnijeti da je prešla na govor politike, optuživši me da ismijavam - o jebem ti seljake po stotinu puta - njen narod. 

Eto, na kraju čitav narod govori “boli me kurac” za ručkom, a samo ona ne govori. Znam da ćeš i ovo pročitati, pa eto da znaš da je meni narod svaki super, ali seljanke poput tebe su mi dno dna, u onom trenutku kad mi se kurac više ne bude mogao dići neću s vama zboriti ni riječ. 

Samo njih dvije hejterice imam da mi se osvrću, ali hej, nisam ni ja bez razloga počeo da se predstavljam kao propali pisac, ja to stvarno jesam. 

E sad što i u propasti tako puno radim, to je već nešto o čemu ne bih trebao govoriti sam, već drugi ljudi da o tome govore, a oni mi tek trebaju doći, i doći će ako ovako nastavim. 

Jedan dan ću biti profesionalni pisac, a ako taj dan nikad ne dođe, znači da sam umro pokušavajući to. 

Eto pola jedanaest, kako sam i rekao. Idem na skejt, raspoložen sam da vježbam svoj obični skok, imam osjećaj da će mi ići odlično, a možda na kraju odem skejtati i Ferhadiju.