Tako je lijepo ustati u nedeljno jutro rano, pa imati vrijeme za više slobodnih aktivnosti.
Vodim Biceka miceka u šumu, da malo dišemo lijepi zrak i čitamo, a poslije kontam ići na skejt, zadržati kontinuitet koji sam uhvatio i tako se pripremim bolje za takmičenje u četvrtak.
Noge me bole manje-više stalno, koljena i tabani, ali su zato veoma lijepe, vitke i obložene mišićima koji nisu puno veliki, samo iscrtani da se vide jasno.
I gornji dio tijela mi je uznapredovao, moje nepotpune, ali svakodnevne serije sklekova, pa i to što sam namjestio sebi dva mala tegića u hodniku, da ih dižem pred polazak iz kuće, sve se to sabralo u bolji crtež mene, u čvršće i snažnije mišiće.
Nedavno sam spominjao vezu između fizičkog i psihičkog tijela, kako mislim da nedostatak fizičke kondicije poništava i psihičku, te da je tjelovježba važna jednako kao čitanje i učenje - po internetu kruži da je tako odmjerio i Sokrat, koji veli da je bavljenje samom tjelovježbom divljaštvo, a samim učenjem štreberstvo.
Iz nekog razloga ljude u Bosni je izuzetno teško natjerati na fizički pokret. Razmišljam zašto je tako, zašto ih tu nema više koji su se navukli na trening? Bilo bi to logičnije i s obzirom na naše ratne rane, što ih naši političari poput vrijednih ce-ce muha zagađuju i raskopavaju praktično otkako je rat stao, ali ne događa se.
Jedna stvar je sigurno tome kumovala u velikoj mjeri, a to su socijalne mreže, koje su uvele mogućnost da se družimo bez fizičke blizine, komfor koji smo svi prihvatili objeručke i platili za to sa više usamljenosti, jer nije to isto, dopisivati se i voditi razgovor uživo.
Drugo je puno ozbiljnije, a to je stanje kolektivne svijesti u Bosni, te nadasve isprepadane gospođe koja nam svima svakodnevno zagorčava život, a najviše mladima, koji sa svojim internet-interesovanjima iz bijelog svijeta najčešće nikako ne mogu razumjeti domaći identitet, onu njegovu ultra pičkastu osobinu da viče kao da ga živog pale iako mu ne radi niko ništa.
Nažalost, svi lako skontaju šta je poenta u toj duševnoj bijedi, pa je lako i prihvate, a sve zbog nakaradnog uvjerenja da se tim agresivnim kamčenjem sadake i milostinje u Bosni može postići puno. Nije to neistinito, samo ne u smislu kako bi mudrice-gladnice voljele, nego zaradiš tako puno antipatije, koja u konačnici vodi izbjegavanju, za najupornije otvorenom ignorisanju.
Taj neki žrtveni pogled na sebe sama pravi ljude karikaturama na puno načina, a jedan od njih je da se opterećuju s tim kako niko nikad ne smije saznati da i oni imaju trenutke uživanja u životu. To u konačnici napravi od njih ljude koji u društvu ne rade ništa, osim što ružno i tužno pričaju, o sebi i o drugima.
Zato čovjek mora biti s njima oprezan, jer sve što ništa ne radi, sve to traži ljude koji rade i zatim ih zapričava, pokušava oteti pažnju, nema veze što se nema šta pokazati.
Zato slušalice uvijek treba odvrnuti na najjače, a pod nogom uvijek imati skejt, da bi se sa jednim laganim potezom u trenu mogli udaljiti od takvih.
***
Bio sam na planini i bilo mi je baš lijepo, malo sam čitao, malo se sunčao, malo mazio malog Bicka, pa sam i fino jeo, i kući se vratio, mašinu za veš navio, a sada sam spreman za skejt.
Ovih dana cijepam ivice, pa kontam to i večeras, Akademiju najprije, a onda i Skenderiju ili Pozorište poslije - hoću neki novi trik i na tome.
I caballerial ću vježbati, tu je skoro, još samo završnica i mogao bih s njim i na kakav gepić, da me želja mine.
Imam osjećaj, bez obzira što ću za koji dan napuniti trideset i sedam, da od mene najbolje tek dolazi, kako u skejtu, tako i u književnosti.
Zato ne treba biti lijen, već svaki dan trenirati i vježbati, jer rezultat će doći.
***
E stvarno, najstvarnije moguće, vjerovao sam da je moja čitalačka publika nešto što je iščezlo u potpunosti, da moja sranja ne čita ama baš niko, a ono ispade da nije tako, da čak i ovi na dalekoj i zaboravljenoj margini ispisani tekstovi imaju neke cijenjene dame i gospodu da ih čitaju - sve ih je više, ako je vjerovati google analitici.
***
Izgleda da ne može proći ni jedan jebeni dan, a da ja ne izjavim niti jednom ljubav za skejt i sve skejtersko, stvari kao što su muzika, garderoba, ponašanje i sve.
Današnji session trajao je oko dva sata, a sretan sam sa onim što sam počinio, pa mi nije krivo ni što su mi zbog toga otišle osovine, približivši se za korak svome konačnom kraju; zapravo je to moj mali hobi, uništavanje opreme, a samo je bitno da strada od akcije.
U planu mi je da promijenim brend osovina i tako možebiti smanjim malo troškove svome skejtanju, o čijim cijenama ne smijem ni da mislim.
Jest, serem po alkoholu i kafanama, da su oni krivi što krajem mjeseca nemam pare, a nikada u tom smislu ne spominjem skejt, pa neću ni početi - šta me se tiče koliko Svetog Petra košta kajgana?
Zna li uopšte iko odgovor na to pitanje? Da to nije neki način iz tih vremena, da se za nekog lijepo kaže kako ga je popušio?
Možda nije priča o novcu uopšte, nego o siromasima, od kojih se u sva vremena očekivalo da za malo dobra što vide plate čašću i poštenjem; uistinu je Petar bio stijena od čovjeka ako je još i to podnio.
Elem, htjedoh reći nešto o svojoj ljubavi za skejt, odvuče me filozofija…
Dakle, kao što neki možda i znate, ja sam aktivni, možda i najaktivniji skejter u gradu Sarajevu, a samim tim i u državi Bosni, iz čega se može zaključiti da puno volim voziti skejt.
Kako to izgleda u praksi, ovih dana?
Navodim za tu potrebu jedan primjer, za koji lično mislim da sjajno ilustruje tu moju uistinu veliku i vruću ljubav.
Svi mi, ili skoro svi, volimo piti kafu, a u kafiću koji nam je drag, što će reći u onom gdje poznajemo ne samo osoblje, nego i goste.
I ja to puno volim, ali mi skejt ne dozvoljava da puno to i radim, jer njega volim više, a on ne voli sjediti po kafama duže od pet-deset minuta, koliko da se cigara zapali, popije kafa i pregleda jedan kratki skejt video, neki u kom se skejta street.
Zbog te moje nove osobine, razvijene u posljednjih par godina, da po kafama sjedim kratko, doživio sam i malu društvenu kaznu, koja se sastoji u tome da za moj sto niko više ne sjeda, niti me iko zove da sjednem za njegov.
Ljudi sa Alipašina, posebno oni koji ga napuštaju rijetko, jako drže do tih stvari, pa vjerujem da mnogi od njih ne bi mogli podnijeti navedenu kaznu lako, da bi se bunili i svađali, ali ja sam malo drugačiji, pa sam i tu malu kaznu prihvatio objeručke, kao neki svoj usud koji za mene, da budem sasvim iskren, uopšte nije težak: mi se tu ionako svi već znamo napamet i ja nemam iluzije da se među tim ljudima, bar ovim što ih poznajem bolje, nalazi bar jedan s kojim dijelim makar jedno duboko interesovanje, a vidim i da moja duboka interesovanja izazivaju kod tih ljudi nelagodu, što mene na svoj način jako posramljuje, pa više volim sjediti solo, piskarati svoj blogić, nekoj micki poruke, ili jednostavno gledati na internetu šta me zanima, a to su ili neki skejterluci, ili neki tekstovi, često od Viktora Ivančića, koji mene jako nasmijava bez obzira što ne poznajem dobro kontekst, ili od Sinana Gudževića, koji mi je uzor u ljubavi prema predmetima svog pisanja; svi njegovi tekstovi imaju takvu toplinu da mi ostaju u mozgu za dugo vrijeme, ponešto vjerovatno i zauvijek, kao priča o liku koji vlastitoj materi ide na roditeljski u večernju školu.
I tako, dragi moji čitatelji, koji ste skočili s četiri na sedam - i dalje mi svi možete kolektivno doći na kafu - ja vam ne budem uopšte dugo na kafi, nego cigar-dva, srka tri, i onda moram skejtati.
Predug je blog, ovdje ću stati, inače će me skejt odmah upecati. Za vožnju sada ipak je i kasno, bolje mi je pred spavanac pojesti šta masno.
A i veš nisam prostro, mr. dickhead.
Nema komentara:
Objavi komentar