Ima jedan naročito simpatičan i poučan crtani film, ime mu je Scooby Doo. Preko njega se može naučiti važna životna škola, po kojoj iza svih utvara stoje smiješni, u drangulije prerušeni ljudi.
U Bosni su česti ljudi koji nastupaju u životu kao negativci iz Scooby Dooa - traže malodušne ljude i onda ih plaše sa tim glupostima, pa im na kraju prodaju neku “zaštitu” od istih.
Malodušni ljudi poslije obično i shvate šta se dogodilo, ali im malodušnost ne da priznati grešku, da ne ispadnu glupi, a onda ispadnu još deset puta gluplji tako što i sami krenu pričati o utvari s kojom su imali posla, ali kao nešto stvarno, isto onako kako je njima pričao njihov prevarant.
Počinjem s tim danas, zato što mi jutros naumpade kako je svijet otišao daleko iza Scooby Doo crtanog, pa sad na svijetu, prvenstveno na internetu, imamo i inverziju ove pojave, u kojoj utvare glume ljude, a sve pomoću AI generatora, tog posljednjeg izuma za iskorištavanje i osamljivanje ljudi.
Ponekad se dopisujem sa takvim profilima, igram s njima igricu u kojoj moraš preko fasade naslutiti šta se iza nje krije i obratiti se tome skrivenom direktno, u čemu znaš da si uspio ako se druga strana postidi; moć čovjeka je da ISPRAVNO imenuje stvari i pojave, kad to uspije stvari i pojave pred njim stidljivo obaraju pogled.
Ova posljednja fejk persona, tobožnja avionska ljepotica koja prati moj književni rad od početka, bi morala biti neka od mojih bivših konkubina, sigurno jedna od onih slabije pameti, što prvo daju sve na pladnju, pa tek onda skinu krinku zaljubljenosti i pokažu da su kurve, da jebanje njih ima svoju cijenu, a neplaćanje te cijene svoju kaznu - najčešće u vidu jezikovih juha, koje meni ne mogu ništa jer sam, alčak, naviknut na njih od malih nogu.
Postoje dvije takve ženske na koje sumnjam, ali neću istraživati jer im ne želim za crtani dati toliko pažnje. Znam ono što treba da znam: one ne vole nikog, one panično traže nekog da im zamijeni roditelje.
Nisu za mene, samo za moj kurac, a i to samo ponekad, ili još bolje nikad više, ali eto to zna biti i teško jer baš te takve, što laju kroz poruke na svim kanalima, baš one obično i hoće da se guzimo kad se slučajno sretnemo.
Neukusu treba reći ne. Bože, učini me kreposnim, ali mi i pošalji onda suprugu u dogledno vrijeme, jer veliki si oganj u mene stavio.
Najgore kod konkubina je što su one sve izgleda priglupe, tako da s njima nema književne priče, čim je čuju odmah se pođu kreveljiti i rugati, pa tu nikako ne može biti vođenja ljubavi, već samo sirovi seks, onaj iza kog ostaje sami stid i želja da se što prije zaboravi.
Bože dragi, neku da je manja od mene za glavu i lakša dvadeset kila, te da razumije književni govor, a ne kao seljanka gruba da misli kako je se s tim podjebava.
***
Napolju je divan dan. Iz ormara sam izvadio svoju staru kožnu jaknu, da vidim kako ću se u njoj osjećati, pa moram priznati da je odličan osjećaj nositi na sebi nešto tako čvrsto i teško, ali nisam baš siguran da mi je to pravi izbor za danas, da mi nije bolje obući moju standardnu jaknu, koja je dosta lakša, a nisam siguran da ne štiti bolje.
Znam da ispod jakne ne želim imati ništa osim majice kratkih rukava, jer idem još malo na skejt - dnevni na suncu, ne treba mi duks.
Jutros sam vraćao dugove po mahali i sve ih vratio, izuzev jednog od dvije marke jer nisam našao čovjeka. Platio sam piće Hasi i Arminu, koji su moj najdraži tandem C-faze, pa mi i to drago - oni su svoje časti kod mene zaslužili svojom prostodušnom dobrotom i ja ću im je davati kad god budem mogao, a nekim drugima, koji svoje časti kamče tako što budu neugodni dok ih se ne počasti, za njih sam pripremio nekolike rečenice o neimaštini uopšteno, kako je to čuvstvo postalo općeljudsko i kako smo svi mi braća kokuzi, bog da nam pomogne svima.
Dolazi mi Mirzet iz Visokog, najstariji aktivni skejter Bosne, a kidovi sarajevski danas su u akciji čitav dan.
Ja bih skakao danas i neki gep, možda flipao neke stepenice? Osjećam se jak sada, pa vidjećemo.
Moram i na onaj dodatni posao skoknuti jedan sat, ali to poslije skejta, a onda se vraćam kući na jelo i kupanje, poslije čega ću poći ponovo u grad, ali sa skejtom drugim, pa ću piti malo alkohol večeras, i plesati kad postanem tipsy, poslije čega neću više piti jer se hoću kući vratiti u svom stilu, a to je jureći na skejtu u punoj brzini.
A najviše bih volio izaći i ne piti alkohol uopšte, kao što rade toliki fini ljudi koje znam, ali ne znam zašto ih u tome ne kopiram?
***
Moram se opet dotaći i svoje spisateljske sreće, nanovo otkrivene u pisanju ovih blogova, koji su mi konačno odnijeli iz života zadnji tračak nade u spisateljsku karijeru, a baš to je bio glavni sastojak mome spisateljskom lijeku, jer u onom trenutku kada sam preklopio da bavljenje književnošću mora ići na moju štetu, postao sam tako divno slobodan u istoj da evo već dvadest i peti dan zaredom pišem blog, pri čemu ne da se nisam umorio, nego sam se samo još i napalio.
Biće ovo knjiga jedan dan, a ja ću ponovo biti veliki književni talent, jedan od onih koji su tu da se ne obaziru na “književna pravila”, što ih ima svaka malograđanska država poput naše.
Ma ide pobjeda na svim frontovima, šta me briga.
***
Navozio sam se skejta i završio posao, a ono što je u međuvremenu došlo u opasnost jest moj planirani noćni izlazak, jer dok napravim da jedem i spremim se, već će biti jako kasno, pa mi to malo sada truba, ali šta da radim; da mi je toliko do izlaska onda ne bih toliko danas pisao i skejt vozio.
Ipak imam novi Penny, koji bi trebalo da je isti kao stari, ali ne znam dok ne vidim. Možda večeras ima i neka svirka, pa možda bih mogao na nju, jer spust je tamo gdje su svirke.
Jedan dio mene, koji nije ni mali, on bi da ostane kući i uživa u književnom radu, u čitanju i pisanju, uz gozbu što je upravo idem kupiti, a koja mora biti opasna jer je to lijek mome kokuzluku, još sam tu rekonvalescent i treba mi da osjetim od sebe samog da se ima, ako ništa da se jede štagod se hoće.
A meni se hoće to puno, posebno sada, kad ništa još cijeli dan nisam jeo, a jesam skejtao i trčao, opalio sam sprint na kraju, od mjesta Ferdinandove pogibije do trolejbuske stanice.
Pokazaću sam sebi blagostanje tako što ću potrošiti cenera samo za desert: kesten pire u bloku i šlag u spreju, da mu ja dokažem.
***
Evo me gdje iza večere cigaru jednu pušim, pa se kontam kako bih najradije na kafu, pa sutra fino na neki izlet ranije, sa malim Biboslavom, da i on udahne čistog zraka.
Jest, to mi je puno bolje nego sada juriti i žuriti, a za da skupo plaćam alkoholna pića, da potrošim bruku para koje umjesto toga mogu biti u slast pojedene - azijska kruška nashi, cener kila, bolje to nego dvije smrdljive pive u kakvoj rupi.
***
Američka književnost iz prve polovine dvadesetog stoljeća, pa i kasnije, čuvena je po piscima koji su napravili svoje biografije vrućim književnim materijalom, što će reći da su vodili neobične živote.
Pitam se koliko je moj život neobičan, je li uopšte?
Ponekad mi se čini da nije nikako, da sam ja klasična priča momka koji je knjiški zanos u mladosti platio s nezavidnim poslovima u odrasloj dobi, a ponekad da jeste puno, da je na mene sav taj književni rad ipak ostavio golemi uticaj, ne samo u načinu govora, jebo to, nego u pogledu na svijet prije svega - odbijam usvojiti ijednu od jednobraznih perspektiva koje mi se nude, suprotstavljam tome iz romana naučene stvari, ne toliko polifoniju koliko sveznajućeg pripovjedača, a to je uvijek malo i smiješno.
Kada bih pričao suhi realizam, ne bih mogao reći puno - skejtšop otvori, skejtšop zatvori, poslije toga drugi posao, poslije njega skejt, šetaj cuku, peci šniclu, drkaj kurku - tako na repeat, iz dana u dan.
No, zahvaljujući čitanju ponajviše, kao i svjesnom izmišljanju stvarnosti po uzoru na pročitano, moj se realni život ukršta sa mojim znanjem, pa se otuda rađa hibrid za koji sam i prije primijetio da zna to ljudima biti zanimljivo, da nisam jedini koji u svoj repetativni život učitava dodatni smisao i tako za samog sebe pravi razne zamamne privide, u kojima se živi puno ljepše nego u realnosti.
Ne mogu više, odoh jednom pustiti - Tony Hawk ate my skateboard”.
Nema komentara:
Objavi komentar