5.
Ujak Robi bio je puno više od ujke. Otac nas je napustio još prije nego će se roditi Ivana, moja sestra, ali mi to nismo osjetili kao neka druga djeca iz slične priče, a sve zahvaljujući ujki, koji je bio tu za nas jednako kao tata.
Bio sam mu zahvalan na tome, znao sam da su za tako nešto sposobni samo najbolji ljudi, ali s vremena na vrijeme - i po tome je bio kao pravi tata - bi me iznervirao.
Tako je bilo i sada. “Ja sam te zadržao”, rekao je, “ja ću te i odbaciti.”
Nije bilo šanse da se izvučem, ni od vožnje, ni od Robijevih posljednjih savjeta. “Samo mirno i iskreno”, rekao mi je, “ako te pitaju nešto što ne znaš reci im to, ali na kraju obavezno dodaj - može se naučiti. Sve se može naučiti, tako reci, k’o što stvarno i može.”
Premda je ujko bio u poziciji da me savjetuje - imao je 27 godina radnog staža u 46. godini života - svejedno mi je teško padalo slušati ga, utoliko teže što nije tu bilo nikakvog razgovora za posao.
“Razumijem”, govorio sam, a u sebi mislio - tako ti je to kad završiš književnost; svako se pred tobom osjeća dovoljno stručnim i iskusnim da ti dijeli savjete, pa čak i oni koji znaju da ti znaš kako njihove oči već jako dugo, ili možda i nikada, nisu prodrle u neku knjigu dalje od korica.
Iz auta sam izašao okupan znojem, a olakšanje osjetio tek kada sam vidio ujkinu staru Fabiu gdje nestaje niz cestu.
Trajalo je to olakšanje samo za trenutak, jer već u sljedećem nastupio je stid zbog čitave te pizdarije, od koje ne bi bilo ništa da samo nisam lagao.
Sjeo sam u park na klupu i pomislio kako sam gotov, kako je jedini razlog što sam još uvijek živ taj što imam mamu, sestru i ujku. Gledao sam vlastite ruke: bile su krupne i izranjavane kao kod nekog radnika, ali ništa to nije bilo od rada, sve bilo od skejta. Moj jedini izvor prihoda, preprodaja skejt opreme, bio je tako nestalan i slab da se to nikako nije moglo nazvati pravim poslom.
“Ja sam neradnik”, rekao sam tiho, “neradnik koji laže da je zauzet onda kad mu nađu posao.”
Nisam bio čovjek od plača, ali oči se i same stadoše puniti suzama. “Sve si usrao”, govorio sam sebi reskim glasom, koji me sjekao kao nož, “sve i jedan izbor koji si napravio bio je pogrešan. Nisi imao pravo studirati književnost, apsolutno si netalentovan, samo si zloupotrijebio svoju porodicu, onako kako to rade svi grozno sebični ljudi. Ali ima vremena za kajanje, polako, još ti nisi svjestan posljedica, a takvi k’o ti najviše plaču.”
Nisam mogao trpiti tu strahotu, pa sam ustao i pošao prema Sabornoj crkvi, gdje poljubih zaključana vrata. Neki čovjek koji se tu stvorio me upita šta sam trebao. Gledao sam ga nekoliko trenutaka i rekao: “Trebam u crkvu.”
“Danas neće moći”, odgovori čovjek, a šta je još rekao nisam čuo, jer već sam grabio prema Katedrali. U putu sam se molio: “Molim te, Isuse, učini me slavnim piscem, ne dopusti da ispadne uistinu takav kakvim me đavo opisuje…”
Upalilo je iste sekunde: u mašti mi se javi Isus, prekrsti me sa dva prsta i reče: “Uzimam tvoje grijehe na se, ali ako mi obećaš da ćeš u budućnosti biti bolji čovjek. I nisi tako loš kao što misliš, ne boj se, to te đavo prepada.”
“Nikada više nikome neću slagati ništa!”, zavapio sam kao žedan za vodu.
“Polako, ni u čemu ne valja pretjerivati”, razumno će Isus, “nisu ni sve laži iste, i one se razlikuju prema svrsi. No, ono što bi svakako morao jeste priznati ujki da si ga slagao i tražiti mu oprost.”
“Naravno, obavezno”, požurio sam da mu kažem, a htjedoh ga i poljubiti u ruku ali ne stigoh jer nestade.
“Isus me voli”, pomislio sam, “na mojoj je strani. To može značiti samo jedno - da ću pobijediti.”
Ponovo mi se oči napuniše suzama, ali sada od sreće. “Bože moj, pa ja sam odabran da izvršim veliko djelo”, mislio sam usplahireno, “napisaću nacionalni spomenik, odabran sam da se iz moga pera rode Bosanci, ta nova i bolja bosanska nacija, amalgam Srba, Hrvata i Bošnjaka, dokaz da od govana ne samo što se može praviti pita, nego ta pita može još i biti najbolja na svijetu…”
U takvom stanju stigoh i pred katedralu, u koju zatim ne htjedoh ući: to je za one kojima za molitvu trebaju kip ili slika, a i ja sam sada čovjek na zadatku, bez vremena za molitvu.
Sivi papin kip pred katedralom mi to potvrdi neobičnim riječima, reče kako ničije maslo nije za Ramazana, ni njegovo, a kamoli Štadlerovo.
“Isusovo je maslo za Ramazana”, požurih kao pravi skorojević.
“Samo njegovo jest”, složi se i Ivan, “ali nije lijepo tako pričati, mladi gospodine.”
“Izvinjavam se gospodine Pavao, nisam imao loših namjera.”
“Nije grijeh, ali ako si se već namjerio na propovijedi, ne bi bilo zgorega pročitati poneku knjigu na tu temu, a ne samostalno improvizirati.”
“Tako ću i učiniti”, rekoh i malo zastah da smislim šta još reći, ali tada iza kipa prođe neka ženska u minjaku, pod čijim se korakom pobožni kontekst rasplinu u sekundi.
Od Katedrale otiđoh s mišlju da nikada i nikome ne smijem pustiti da me odvede kod psihijatra, a i ujki da ne treba istinu reći; umjesto toga treba laž još i produbiti, reći da sam na probnom radu i glumiti to sve dok se ne zaborave i Šemso i štamparija.
“Sada se vrati kući i reci da si dobio probni rad, da trebaš od sutra početi sa uređivanjem jedne knjige i odmah idi na skejt”, zaključio sam i odlučio preći na trolejbus, da brže kući stignem i tako možda odložim tu nužnu laž za veče, kada će tu vjerovatno biti i ujka Robi.
Prolazeći ponovo pored “Svjetlosti” naumpade mi briljantna ideja: ako isposlujem sebi samo razgovor za posao, onda zapravo nisam ni slagao ujku, ili ne toliko.
“Con clavi con dio”, rekoh sebi što sam odnekud zapamtio bez da znam šta znači, “opus dei”, dodah kao tačku, a sve je to bila kao neka molitva na latinskom, neki poziv Ivanu Pavlu da stane uz mene i sada, kad ulazim na vrata zgrade u kojoj mi duša traži spas.
Nema komentara:
Objavi komentar