6.
Na kraju je ispalo nešto sasvim neočekivano.
Mislio sam o tome dok sam odmarao uz cigaretu, kako je skoro cijela ta fantastična priča ispala istinita, kako sam uistinu imao razgovor za posao u “Svjetlosti”, kog sam zatim i dobio, i odmah počeo raditi; jedino što nisam bio urednik, već fizikaner, ali to nije bilo strašno.
Čovjek koji mi je dao posao zvao se Mirso. Bio je krupan i grub, u tregeršlusu radnom i neotesan kao medvjed, ali nakon što sam mu rekao da tražim kakav bilo posao odgovorio je da pođem za njim.
Stepenicama smo se spustili dva sprata do podruma, do neke vrste magacina, velike prostorije do vrha ispunjene propalim knjigama, čiji je posljednji čas kucnuo: moj posao bio je da budem sječivo giljotine koja će ih otpremiti na vječna lovišta.
Tako kažem pjesnički, a u stvarnosti mi je neotesani Mirso devet puta opsovao boga dok je objasnio da sve te knjige treba odnijeti na smeće. Mislio sam da ću dobiti neka kolica ili nešto, ali opsovao mi je sto bogova kada sam za njih pitao. “Da ima kurčevi’ kolica izbacijo bi’ hi sam, ne bi tebe zvao”, objasnio je.
“I nemo’ liftom da ideš nego pješ’e, jes’ me razumio? Ne sm’je ovo u lift unić.”, bilo je njegovo posljednje uputstvo.
Dok sam ga slušao kako odlazi niz hodnik otpuhujući kao neka zvijer kroz glavu mi je prolazilo da se novac nije spomenuo nikako. Nisam dao da me to sputa, sjetio sam se stare rokstarske devize: “Boli me kurac za keš, važan je show”, od koje kao da mi izrastoše velika goblinska radnička krila, nestrpljiva da se razmašu.
I bogme su se i razmahala: po tri paketa odjednom sam nosio, vodeći računa da ne hodam, nego trčim, zbog čega sam kraj kontejnera u unutrašnjem dvorištu stizao zadihan poput maratonca, ali sam još uvijek nalazio snage da bacam pakete iz daljine i tako ubacim u rad i malo košarke.
To bacanje mi se tako osladilo da sam sa svakom novom turom povećavao razdaljinu, i tako došao na nekih pet-šest metara, zbog čega sam izabrao jedan manji paket, čija valovitost je svjedočila groznu sudbinu knjiga koje su u njemu: umrle su prije nego su se stigle i raspakovati, a ne otvoriti i pročitati.
U tom trenutku naišao je nekakav siromašan i lijep starac, u zamašćenom odijelu i sa zamršenom bradom, ali vitak i vitalan, energičnih pokreta i živih očiju; način na koji je nosio smeće bio mi je fascinantan: tumbala se crna vreća u staračkoj ruci kao jo-jo.
Ugledavši me sa paketom na ramenu zastao je, ali ja mu rekoh da ide on prvi i da onda dođe pored mene da vidi koš. “Hajde ti prvi”, radoznalo će starac, “sam’ da ja…”, doda i zavitla vrećom, koju ubaci u kontejner u zadivljujućoj paraboli.
“Bravo gospon!”, uskliknuo sam starijem kolegi, “Ide sada Neno Marković!”, najavio sam i odaljio se još dva koraka.
“Priđi bliže, predaleko si stao”, savjetovao je starac.
“Mislim da nisam, sad ćemo vidjeti”, odgovorio sam i namjestio se u čučanj.
Bacio sam ga na tri, isprativši izbačaj prigodnim kjaijem, bojnim pokličem iz tekvandoa; paket poleti visoko i u zraku se pocijepa; po podu popadaše izvitoperene šućmuraste knjižice, poput mrtvih ptica.
Jedna od njih pade na vrh i odbi se starcu pred noge, koji stade nekoliko časaka u nju zuriti, prije nego se sage da je podigne.
“E jebiga, precijenio sam se”, priznao sam, “a i to je sigurno zbog nečega dobro, samo se ne zna zašto…”
“Ovo sam ja”, reče starac pokazujući knjižicu u ruci.
Bio sam preneražen: ponovo mi je izgledalo kao da sam odabran da učinim nešto u književnosti, nešto puno veće, uz šta epizode kao što je ova dolaze pride.
“Odakle ti to?”, upita starac drhtavim glasom.
Nekakav osjećaj da radim nešto što samo po sebi nije u redu ne dade mi da mu kažem potpunu istinu: “Iz jednog podruma.”
Gledao je u knjigu, pa u mene, pa opet u knjigu, u svoje izvitoperene knjige po podu, razbacane oko kontejnera poput tragova kakve potrage za nečim jestivim ili što se može prodati.
“Ima li još?”, upita sa nadom koja me pridobila da u potpunosti stanem na njegovu stranu; mislio sam - to je neki propali pisac, čije stvari nisu oduševile nikada nikog, prilika je to.
“Koliko sam primijetio ima još tih paketa, a to je definitivno bio prvi takav, namjerno sam ga uzeo jer je manji, da probam iz velike daljine”, raportirao sam mu što sam mogao preciznije. “Ako ih ima naći ćemo”, dodao sam i počeo skupljati razbacane.
Dok sam to radio posmatrao sam starca krajičkom oka. Stajao je mirno i odsutno, kao čovjek koji je duhom u drugom vremenu i prostoru, a odnekud sam znao i koji su to vrijeme i prostor: kad je zaboravljena knjižica tek pošla u štampu, a njen pisac u sebi šutio vjeru u gromki književni uspjeh.
Dug uzdah iz starčevih grudi potvrdi da sam u pravu; po treći put tog dana oči mi se napuniše suzama, ali ovaj put najteže, tako da sam morao trkom pobjeći kako starac ne bi vidio koliko ga žalim.
Trčao sam sve do magacina, do te grobnice književnih snova, u kojoj najednom počeh osjećati takvu studen da sam počeo drhtati i plakati istovremeno.
Vidio sam u tom starcu sebe, starog i napuštenog od svih, sa knjigama čije je pisanje iziskivalo puno rada i odricanja, a koje na kraju, osim mene, nikad niko nije ni otvorio, ali ih je svako i bez toga osudio kao nevaljale i sramne.
To me pogodi još i više, natjera me na ridanje, jer nekako je izgledalo kao sto posto vjerovatno, a ja nisam bio tako star, između mene i starca bilo je bar četrdeset godina razlike, pa kako čovjek da ne zarida kad pomisli da mu valja izdržati još tolike godine u besmislenom, napornom i beskorisnom radu?
Niz hodnik se začuše trapavi koraci praćeni brundanjem. Poletio sam da se sakrijem, ali nisam imao gdje, pakete sam izbacivao redom, nije bilo ničega da se može stati iza.
U posljednji čas zgrabih za podnožje jedne gomile, kako bi izgledalo da sam se od toga zacrvenio.
Mirso uđe u trenutku kad pokušah podići pretešku gomilu, taman da se na njega svale paketi s vrha; trapav kakav je bio, pade od toga, zavalja se kao pogođen medvjed.
Nešto mi je rekao odozdo, nešto čemu sam razumio samo posljednju riječ: “...Pejgambera!”
Nema komentara:
Objavi komentar