7.
Iz Svjetlosti izađoh malo prije deset. Bio sam tako umoran da nisam mogao ni misliti. Ruke, noge, leđa, sve me je bolilo, ali nekako mi je najviše smetala ta praznina u glavi, ta nemogućnost da se povezano misli.
Dok sam se vukao prema tramvajskoj stanici kroz glavu mi je prolazio stari pjesnik. Nisam ga zatekao kraj kontejnera, ni njega ni knjižice, kojih sam pronašao još hejbet - prestao sam ih tražiti nakon pet pronađenih paketa. Ostavio sam mu ih kraj kontejnera, a sebi uzeo jednu, iz paketa u kom su se najmanje izvitoperile.
U džepu sam imao četrdeset maraka i to je, ipak, bilo najbolje od svega - moja prva dnevnica. Isti posao čekao me i sutra, i prekosutra, i još najmanje deset dana preko toga jer magacin je bio ogroman, a ja nisam bio tako glup da ponovo nosim po tri paketa odjednom.
To su sve nadnice, mislio sam, nadničarska plata, koja neće biti zanemariva kada se na jedno mjesto skupi, a to je još tek početak: sad kad sam bio unutra, više ni uloga urednika nije izgledala potpuno nedostižno.
Lovu sam mislio potrošiti na novi skejt, većinu, jer nešto je trebalo odvojiti i za bombonjere najbližim.
Već godinama nisam imao daske sa slikom, prodavao sam ih, ali ih sam nisam kupovao, za sebe sam se vodio kriterijem “što jeftinije”, pa sam tako uvijek vozio najjeftiniji blank, a htio sam najzad probati i šuplje osovine, jebeni hollow, koje nikada nisam kupio jer su uvijek bile malo skuplje od punih; ubijedi se čovjek da je isto samo da bi uštedio, isti kurac kaže i kupi jeftinije, a nije nego su hollow bolje, lakše.
Pa i ležajevi, keramički od dvjesto eura - ako je stvarno istina što se priča da ne mogu zaštopati jer nema te prljavštine koju keramičke kuglice ne bi satrale, pretvorile u sitnu prašinu što sama leti van, ako je stvarno tako, onda zašto da ne?
Vrijeme leti, žuri, promiče brže od posljednjeg tramvaja, mislio sam; it’s time to make power moves and get the cheddar / and buy the real nice things that makes life better / no foolish acts, moves must be clever / I’m down for whatever, I gotta blow son, it’s now or never…
Zastao sam i zamislio se nad tim stihovima, nad onim “I gotta blow son”. Razumio sam šta je pjesnik htio reći, ali opet je bilo tu i neke fatalne dvosmislenosti, posebno u kontekstu pjesnikove pogibije, kog su upucali greškom, tek što je procvjetao, prije nego li je dozrio makar i za “Klub 27”.
Iz džepa sam izvadio starčevu knjižicu, sa nadom da u sebi krije stihove priličnije trenutku. Otvorio sam nasumice, na pjesmu “Domovini”:
Domovino moja, tebe sada vuku,
za nogu i ruku, da mi te razvuku.
Iz tmine, pakla, najdubljeg mraka
sada se javlja budala svaka,
i baš svaka isto hoće -
da ubere tvoje zabranjeno voće.
Tvoju nevinost, satkanu od svile,
Dolinu mirisnu po kojoj plešu vile.
No ne boj se mila, nevina moja,
jer tvojih je sinova ne zna se broja,
čeka se samo poziv sirene,
da fašističke čorbe budu zabiberene.
U duhu pred nama stupa Tito,
Dobro se čuvaj, buržujska elito!
Bio sam osupnut šta sam upravo pročitao, iz tramvaja izađoh sa mišlju na domovinski pojas nevinosti po kom plešu vile, na film “Ultime grida dalla savana”, scenu u kojoj afrički urođenici spolno opće sa zemljom.
Posvijetlio sam mobitelom i vidio da je knjiga odštampana januara 1992, u vrijeme kad je raspad Jugoslavije već uveliko trajao; podsjeti me to na priče o pokvarenim ljudima koji rade u izdavačkim kućama, kako prodaju izdanja častohlepnim snobovima, kako zbog njih knjigu može izdati svako ko može za to dati koju hiljadu maraka.
Bilo mi je dosta književnosti i knjiga za taj dan, uopšteno slova, a najviše od svega loše poezije, koja u duši ostavlja samo osjećaj još veće izgubljenost.
“Ti si sada šljaker”, govorio sam sebi, “nadničar tačnije… drugim riječima - kurac od ovce.”
Zastao sam da provjerim konstataciju osjećajima; nije bilo raspar. Mozgao sam dalje:
“Zar je za kurac od ovce pjesništvo? Normalno da nije. Za njega je turbofolk.”
Ujko me je nabrzio pa nisam imao slušalica. Nađoh na youtubu kompilaciju “Turbofolk ludnica” i pustih na zvučnik: superseljački uvod krenu, atmosfera se u trenu nape, a kad gruhnu ritam uparen sa seoskim šizom na klavijaturi osjetih takvu brutalnu nelagodu da se osjetih izazvanim - koliko dugo mogu to podnositi?
Nisam mogao dugo, svega do prvog refrena, u kom je bijedni pjevač - sa vibracijom u glasu iz koje je izbijala slika pjevačevog učitelja, njegovo ravno lice uokvireno debelim uvrnutim rogovima - prijetio oholoj ljubi kako će se kajati što ga je odbila.
Pred zgradu stigoh s mišlju da ipak nisam šljaker i nadničar - samo po nuždi - već i dalje nekakav književnik; neostvareni i bez knjige, ali pravi, neko ko to živi, a ne da u to od života bježi; nisam znao je li mi to krivo ili drago, oboje se činilo razložnim.
Nova tema se nametnu kako uđoh u zgradu: moj prvi povratak sa posla, među one koji su to čekali godinama.
Srce mi je treperilo u grudima pred mišlju da će mama sada plakati, ujko govoriti da nije plaču vrijeme, a sestra se neće moći uzdržati od sprdnje, ako je uopšte kući, ako nije gdje izašla sa svojim bogatim prijateljicama da loču i poslije na socijalnim mrežama objavljuju degutantne statuse sa mirisom muda; zamolih boga da bude tako, te da moj prvi povratak prođe bez ikakve poruge, jer uistinu je nisam ni zaslužio, bol u tijelu svjedočila je da sam bio marljiv i vrijedan, pa i dobro djelo sam usput učinio, spojio sam jednog pjesnika sa njegovim djelom.
Što sam bio bliži kući, sve sam više osjećao kako me obuzima ozbiljnost, te kako se na vrhu te ozbiljnosti obrazuje moje ljudsko dostojanstvo, ono tako lijepo i otmjeno odsustvo potrebe da se viče, grdi, psuje, grana rukama, koluta očima, krive usta i čine druge stvari što od insana prave hajvana.
Pred vratima zastadoh da se sasvim smirim; htio sam ostaviti dojam čovjeka koji je teško i vrijedno radio, pa od boga za nagradu postao zbog toga pitom, krotak i smjeran; urešen vrlinama, kako bi rekao moj najdraži.
8.
Od očekivanog svečanog dočeka nije bilo ništa, samo u dnevnom boravku tvrdo usnula majka, koja iza sna uspjede reći: “Uzmi jedi”, prije nego ponovo pade na jastuk i zahrka.
Na prvu mi to bi jako krivo, bio sam kao munjom ošinut i nisam se mogao ni pomjeriti pred tom utišanom i zamračenom kućom. Kroz glavu mi je prolazilo kako je to bilo kada se zaposlila Petra, moja sestra - ručak u bašči kod Ene, a na kraju torta od fondana u obliku kompjutera.
Neko vrijeme sam samo tako stajao, osjećao uvrijeđenost i smišljao šta da im kažem kada ih vidim idući put. Dvoumio sam se između: “Mogli ste i meni tortu, pa makar i u obliku glavića.” i “Hvala vam što ste ugostili Hamu.” - “Kojeg Hamu?”, požuriće moja sestra na tu servis lopticu - “Onog što ćopa pite, pa meni s posla kurac za večeru!”, dočekaću je na smeč.
Onda mi pogled pade na otvorena vrata moje sobe, kroz koja su se, obasjane svjetlošću hodnika, vidjele skupe daske za prodaju.
Bio sam u tom poslu godinama, ali kao što već rekoh, griža savjesti usljed nezaposlenosti nije mi dozvoljavala da sam, kao skejter, vodim računa o stilu, samo o funkcionalnosti.
Moja je šema bila dobra, daske koje sam imao bile su najnoviji i najskuplji modeli, pa nije bilo dana da ih nisam uzimao s police i spuštao na tepih, da im isprobam oblik u čarapama.
Imao sam veliko srce za skejt, moja ljubav prema njemu bila je i duboka i široka, sva ona nekadašnja ljubav za likovnu umjetnost, za slike i umjetnički izrađene upotrebne predmete, sve mi je to prešlo na skejt poslije studija, koji to sve u određenoj mjeri stvarno i pruža.
Iako su me sve daske mamile, jedna se izdvajala kao posebna: crvena Thrasher, ali ispisano Baker fontom.
Koštala je dvjesto maraka, od čega je Ronaldovih bilo sto četrdeset - Ronald je inače bio Holanđanin preko kog je sve to išlo.
Inače sam po tom pitanju bio veoma savjestan, nisam uzimao nikada ništa ako nisam odmah mogao platiti, ali ovo sada je bilo izvanredno, a i nije bilo tako opasno: preda mnom su radni dani, na kraju svakog nadnica.
Trebalo mi je manje od minutu da zalijepim grip, poslije čega uzeh drugi alat da prebacim sa starog skejta osovine, ali utom se javi jedan od glasova u mojoj glavi, i to baš onaj najfiniji, reče:
“A zašto samo dasku, Petre?”
Te me riječi malo uplašiše, ali fini i pametni glas se ne dade s time smesti:
“Razmisli još jednom, a ja ću ti reći samo još to da ovakav dan postoji samo jedan u životu. Samo se jednom može imati prvi pravi radni dan, pa ti sad razmisli, je li to samo za daske, ili bi možda ipak valjalo dodati još ponešto i napraviti žarku umjesto blijede uspomene?”
Slušao sam ga kako to govori i gledao u svoje stare osovine, koje jesu bile još uvijek dobre, ali ne i odlične; svo to grajndanje po ivicama i ivičnjacima učinilo je svoje, kroz sastrugano srebreno meso vidjela se čelična osovinina kost, a to jest pretkraj u skejtu.
“Naravno, samo naprijed, sve si ti to zaslužio, nije pristojno ne primiti zaslužen dar”, mirno i pametno hrabrio me glas savjesti, “komplet skejt je ono što si zaslužio, sve manje od toga ispalo bi debilno, debilitas umjesto abilitas.”
U glavi sam računao: “Osovine Masonke - stoja komad; Bones pedeset šestica 103A - stoja; u njima Bronsonci G3 - osam banki; daska dva glavića, grip for free.”
Jedino što nisam uzeo bili su šarafi. Sve skupa - 580 KM, od čega valja oduzeti 30%, dakle 174 KM, poslije čega ostane 406 KM za platiti Ronaldu.
Skladište je bilo veliko, tempo rada nije morao biti paklen, bilo je tu i petnaest dana posla, i Ronald će dobiti svoje prije nego sunce izađe jedanaest puta računajući od sad; to najdalje, a ako prodam svoj stari skejt za stoju onda i koji dan prije.
Kada sam sklopio svoj novi bolid već je prošlo jedanaest, ali ja sam se od toga slatkog posla sasvim razbudio, a bio sam i nestrpljiv da osjetim šta sam sklopio - slutio sam da bi to možda mogao biti i najbolji skejt ikad što sam sastavio.
Pokrio sam mamu dekom i pošao. Dok sam se spuštao liftom naumpalo mi je da ona ni ne zna da sam se zaposlio. Čitav dan se nismo čuli, jedini koji me zvao bio je ujko, ali može biti i da se njih dvoje poslije toga nisu čuli, ili da su se čuli, ali joj on nije htio reći prije nene; sigurno je bilo tako, jer da jesu onda bi bio od mame i poziv i doček, ne bi ona dopustila da ne bude tako.
Bilo mi je to veoma drago, do ushićenja, pa kada sam poslije toga pogledao u svoj novi skejt, nisam mogao izdržati da mu ne prišijem strastven poljubac, ne manje vatren nego što je sama daska, od čega osjetih kako se čitav pretvaram u vatru, glava kako mi gori kao šibica, iz čega se rađaju nevidljive, ali potpuno jasne paklene ideje.
Iz haustora izletih trčeći, instinktivno uz stepenice sa strane zgrade, do hodnika na čijem je kraju jedanaest stepenica; posljednji put sam s tih stepenica skočio davno, prije deset godina, ali bio sam u takvom duševnom stanju da sam se osjećao kao da sam učinio to maloprije, a ovo sada ponavljam samo zbog ljepote izvedbe.
Bacivši skejt pod noge u divljem skoku - od skejta sam znao trčati na prstima i skočiti u dalj daleko - pao sam odmah u veliku brzinu, pravo prema mrklom mraku u kom leže duge i neosvjetljene stepenice, meni tako poznate da nikakva svjetlost nije trebala kako bi ih vidio kao usred bijela dana.
“Pop!”, pucnu kratko kroz mrak, a ja raširih ruke i povukoh koljena gore što sam mogao više, poslije čega osjetih još samo vjetar na licu, u visokom orlovskom letu.
Nema sumnje da bi taj slijepi ollie postao moj najbolji ikad, sigurno bih ga doskočio i još bih u nastavku i zelenu površinu preskočio, da se samo u tom trenutku nije ukazao neki nesretnik na doskoku, neko za kog sam uspio samo gurnuti skejt u stranu, da mu makar ne padnem na glavu s njim…
Stumbali smo se na pod zajedno, a ja sam kao gornji otklizao metar više, pri čemu osjetih samo strah, nikakvu bol, po čemu sam odmah znao da mi nije ništa.
Meni ne, ali ono što me brinulo bila je žrtva tog nepromišljenog skoka, koja je ležala iznad mene u mraku ne dajući od sebe nikakvog glasa.
“Gospodine”, pozvao sam tiho; odgovora nije bilo.
“Gospode Bože pomozi mi sada, ne dozvoli da od radosti postanem ubica”, izgovori se molitva u glavi i sama.
Pridigao sam se i prišao mu, i odmah se obradovao kada me iz mraka zapahnu težak vonj rakije; “Rakija ga je ubila”, tumačio sam situaciju, “ja sam samo stavio tačku na kraj epizode.”
Tako umiren pošao sam vidjeti šta mi je sa skejtom: nije bilo ništa, pa mi dođe smiješno kad pomislih kako čovjek sutra neće samom sebi vjerovati, kad se bude sjećao kako mu je u mraku nešto krupno skočilo na glavu; poslije toga sam i sam sebi bio smiješan, kako sam ludo to sve izveo, a jeste mi u svemu tome bilo malo i krivo, jer da samo nesretnik nije tako izletio, ostalo bi mi u amanet blistavo sjećanje, epizoda za naslađivati se za do kraja života.
Premda se sve tako lijepo razjasnilo, još sam se za svaki slučaj htio uvjeriti da čovjek spava i da ne krvari, a tad ispade iznenađenje najveće, jer kako upalih lampu, tako ugledah ujaka Robija, koji uspi usnama da pokaže kako mu tako sređenom smeta svjetlost.
Nema komentara:
Objavi komentar