9.
Jedne prilike, dosta davne, nosio sam jednom čovjeku neki papir u restoran “Lovac”. Jako mi se svidjelo to mjesto, njegova prostrana, a u potpunosti sakrivena bašta, okružena zidovima sa svih strana, upotpunjenim lovačkim ukrasima iz kojih se dalo naslutiti kako se tu može pojesti i nešto neobično.
Jedne prilike, također davne, ispričao sam to mami, na šta sam zatim u potpunosti zaboravio, ali ne i mama, koja nam je rezervisala tamo večeru, a povodom mog zaposlenja.
Držala je to u tajnosti do posljednjeg časa, ujko je parkirao malo dalje, tako da pojma nisam imao sve dok nismo stigli pred “Lovca”, a divnu večer zaključio je ujko, koji mi za sretan rad pokloni sat Casio G-shock od 600 KM.
Poslije svega toga ni ja se nisam mogao suzdržati od trošenja: zatražih od konobara račun - 338 KM je bio - kog platih sa četiri stoje i riječima da je u redu.
Učinio sam to, a faktički sam u tom trenutku već bio bez posla: magacin je bio očišćen i Mirso mi je rekao da ne dolazim više. Nije htio uzeti ni moj broj.
To me nije uznemiravalo jer na neki čudan način sam osjećao da će sve biti u redu, da ću naći posao drugi prije nego se primijeti da ne radim ni na prvom, a pored toga i da će skejt roba ponovo krenuti, ljeto je dolazilo i daske će pucati više nego kad je škola.
Sa ujkom sam imao dogovor da ne kažem nikome kakvog sam ga našao u Šopingu. Bio je mrtav pijan i mislio da mu masnica preko čela dolazi od pada, nije se sjećao buke i skoka. Mami je rekao da mu je na poslu pala na glavu vodootporna špera.
Poslije večere odbacili smo mamu i sestru kući i pošli još na piće, ujko i ja. Izbjegavao sam da pijem, ali morao sam pristati jer je ujko insistirao, s G-shockom na ruci nisam mogao odbiti.
Otišli smo u “Trik”, kafić u kom je Robi bio redovan gost. Nisu mi se sviđali tipovi koji tamo sjede, a i samo mjesto je bilo odvratno, neuredno i prljavo; ujko je govorio da mu baš to i daje dušu, ti neurednost i prljavština.
Mislio sam da ujko samo želi piti, zbog čega sam izvadio telefon, ali samo što pođoh naviti Thrasher i skejter prekide me ujakov glas: “Ostavi to sad, imamo nešto da popričao.”
Način na koji je to rekao učinio je da mi se sledi krv u žilama. Mislio sam da je znao kako sam gotov s poslom, te da je naša svečana večera za početak zapravo ispala za kraj. Pogledao sam ujku, pogledao ljude oko nas i pomislio: prava jazbina za da se u nju uvuče i medvjed zvani Mirso, brundavi bogohulnik bez razloga i priglupi cinkaroš-tračara.
“Ne znam kako da ti ovo kažem…”, dramatično otpoče ujko.
“Reci odmah sve”, odgovorih zlovoljno, sada već siguran da se sve zna, “nemamo šta kriti.”
Dosadni ujko ipak sačeka još malo, tri dima povuče prije nego poče:
“Juče nakon što sam te odbacio, poslije kad sam na poslu bio… Neki čovjek mi prilazi, pruža ruku, veli prijatelj od Luke…”
Po načinu na koji je to rekao odmah sam znao na kog se Luku misli: bio je to moj odbjegli otac. Znalo se za njega da je živ i da se, radeći građevinu, seljaka Zapadnom Evropom; sav se pretvorih u uho.
Ujko podiže ceker s poda i stavi ga na sto kao da je s tim rekao sve; osjetih kako me prožimaju ledeni žmarci.
“Donio je neki paket, taj čovjek… Ne znam šta je, nije mi ništa rekao, samo da ga predam tebi, od Luke.”
Nasta pauza. Trudio sam se ostati miran dok sam osjećao kako mi se u duši kovitla ogromni vrtlog emocija, iz kog se još nijedna nije izdvojila jasno. Ujko me nervirao sa svojim dramatičnim izrazom lica, a i zato što me doveo u tu situaciju; puno bi mi bilo draže da je saznao za izgubljeni posao.
“Ako nećeš ili ne možeš, i to je u redu, ja te potpuno razumijem!”, najzad ispali ujko, zajedno sa suzama koje i mene zamalo rasplakaše.
“Nemoj, ujko, u kafiću smo”, opominjao sam ga, ali jednom kad je otčepio nije mogao stati, što je imalo i dobru stranu, jer meni pomože da se uzdržim, posebno kada sam vidio kako, jedan po jedan, padaju po nama znatiželjni pogledi.
Gazda kafića, koji je ujedno i služio, donese pred nas dvije rakije i spusti ih sa riječima: “Ovo je na kuću, Robi.”
“Sad se sjetio, kurvin sin!”, škrgutao je ujko zubima iza čaše. Ja sam se dotle sasvim savladao i više nisam vidio u čemu je uopšte bio problem - čovjek poslao nešto, nekakav paket… I šta?
Tako sam rekao i ujki, isto sam mu ponovio: “Čovjek poslao nekakav paket i šta sad? Da plačemo zbog toga? Da plačemo zbog nečega što ne znamo ni šta je?”
“A šta bi moglo biti od takvog čovjeka, šta!?”, ratobrono će ujko, “Dvadeset i sedam godina… Ni traga ni glasa od čovjeka, pustio vas je… Jebote pustio vas je ko da niste njegovi, ko da ste tuđi! Pa kakav je to čovjek!?”
Uhvatio sam ceker i gurnuo svoju rakiju pred ujku.
“Ja ne mogu više piti”, rekoh bez da sam popio išta, “valja sutra na posao.”
Kada sam ustao osjetio sam da je u cekeru nešto lagano, po čemu shvatih zašto ujko misli da unutra nije bog zna šta.
“Možeš li sam?”, ozbiljno će ujko.
“Što? Pa ne pijem ja, nego ti, ti se pazi”, odgovorih da izbjegnem odgovor na neugodno pitanje.
“Ako ne možeš, baci to u smeće! Zajedno s cekerom, jebat ga!”, doviknu mi ujko na izlazu.
Nije loš savjet, mislio sam dok sam hodao pustom ulicom. Kontejneri u daljini postajali su sve blliži, s njima i mogućnost da uklonim tu dramu prije nego joj stigne vrhunac.
Oca sam inače prebolio davno, ili sam bar mislio da jesam. Bilo je možda i deset godina kako sam prestao razmišljati o razlozima njegovog odlaska, a na kraju sam našao i zrnce zahvalnosti za njega, jer takav kakav je, meni se život sviđao u cjelini, bio sam sretan što sam se rodio i što živim i ocu nisam mogao poreći zasluge u tom smislu.
Sada mi nešto ipak nije dalo da samo tako prihvatim paket, čak ni da samo zavirim u ceker i vidim ga, moradoh stati pred kontejner da razmislim; i htio sam, i nisam htio, jedna strana, glasnija i dosadnija, navijala je da bacim i nastavim mirno sa svojim životom, a druga, tiša i ozbiljnija, da ne učinim to.
Stajao sam tako neodlučan sve dok mi nije dosadilo, poslije čega brzo izvadih paket, otpakovah ga i u njemu nađoh pismo i pare, cijeli debeli bunt eura, sve po sto reklo bi se po licu i ivicama bunta.
Kroz glavu su mi prolazile ujkine riječi: “Ne znam šta je unutra!”
Ponovo sam osjećao da je Bog na mojoj strani.
Nema komentara:
Objavi komentar