10.
Očevo pismo, gusto ispisano sitnim nevještim rukopisom preko sve četiri strane arak papira, nije bilo bog zna kako zanimljivo - najzanimljivije su bile pravopisne i gramatičke greške, “neznam možeš li me svati ti” i “ako bogda”, a što se tiče sadržaja iz njega se nije moglo doznati puno, praktično ništa sem da otac tvrdi kako nas je morao napustiti, što je ponovio u istom ili skoro istom obliku možda i stotinu puta.
Iz ono malo rečenica koje nisu bile o tome saznao sam da je otac radio puno (“od zvjezde do zvjezde”), a novac što ga šalje, 18 000 eura, trebao je poslužiti kao dokaz da je sve vrijeme mislio na sestru i mene, da nas nikada, “nina stotinjku”, nije zaboravio.
Ne znam da li bi to pismo imalo drukčiji efekat da uza se nije sadržavalo tako puno novca - da je bilo samo sto, tada bih možda mislio da je tata bijeda, da jedva sastavlja kraj s krajem, pa bih se i sažalio na njega, a ovako sam se pitao koliko li ih je samo kroz šake propustio kad je i za nas odbačene toliko preteklo?
Bilo kako bilo, prihvatio sam taj novac bez ikakvog ustezanja, uz obavezu da sestri dam polovinu, ali ne odmah, već kad smislim najbolji način da to uradim.
Pošto ga je na neki način, pred porodicom, valjalo opravdati, nastavio sam “ići na posao”, ustajati izjutra sa mamom i sestrom i izlaziti iz kuće kad i one.
Vrijeme sam provodio na Darivi, gdje sam razrađivao svoj novi životni plan. Nađalost, ne tako davna zakletva majci, da više neću pokušavati s književnošću, morala je biti pogažena, jer sa 18 000 € u džepu osjećao sam se spreman da najzad započnem u tome kako treba.
Razlog zbog kog nisam uspio objaviti knjigu prije bio je taj što nisam mogao za to platiti, a nisam mogao ni naći nekog da plati za mene. Svi fondovi koji su za to postojali, sve mogućnosti koje su mi bile poznate da drugi plati, za mene su bile nedostupne jer mi proza nije bila politički korektna, a ni ja nisam bio u stanju da je takvom napišem, suviše sam volio riječi za koje u javnom prostoru nema mjesta.
Prema tome, jedini preostali put bio je da sam platim štampu i sve što treba, a s obzirom da mi je to sada bilo riješeno, mogao sam ponovo da se posvetim primarnim spisateljskim zadacima osmišljavanja priče.
Nisam bio u fazonu da objavim išta staro. Bilo je tu finih uradaka, ali s obzirom na splet okolnosti želio sam napisati nešto sasvim novo, nešto što će okrenuti novi list u bh. književnosti, na stranicu slavniju od one gdje je sad.
Rekao sam to i svojima kod kuće, da počinjem rad na romanu, samo upakovano u priču da je to moj novi poslovni zadatak. Učinilo je to da i moja sestra, umjesto uobičajenog kretenskog išareta, sada značajno iskrivi usta, s kojima će i zinuti nakon što je čula gdje kažem: “Rok je dvanaest mjeseci, a plaćaju me 1500 € po mjesecu.”
I mama se ponijela neobično - umjesto da zaplače nasula nam je po rakiju sve troma, uz riječi da je sad na mene red platiti večeru u “Lovcu”.
Poslije toga nastupiše prekrasni dani. Mama je i ranije čitala moju prozu, ali kod nje ona nije mogla izazvati smijeh, već samo ljutnju, zbog čega smo izbjegavali ikako i govoriti o tome.
Sad je bila potpuno druga priča: mama se interesovala svakodnevno šta sam novo dopisao, pri čemu joj ništa nije smetao radni naslov “Grad kurvi”, za kog sam ja, iz neke pristojnosti ipak, rekao da nije moj nego šefov, a mama na to odgovorila da je isti dobar jer je kontroverzan.
Ideja za “Grad kurvi” je bila starija. Nabasao sam na nju listajući stare rokovnike, a kako sam bio potpuno zaboravio da je imam, doživio sam je i kao potpuno novu.
Inspiracija za to dolazila je iz Dekamerona, iz jedne rečenice u kojoj se govori kako nad nekim gradom formalno vladaju kardinali, a de facto kurve i pederi što vladaju nad kardinalima.
Smatrao sam da je takav scenarij apsolutno primjenjiv i na savremenu Bosnu, te da takve priče, bar kod nas, ne moraju uopšte biti istinite da bi ljudi u njih vjerovali kao u najtvrđu istinu.
Bacio sam se na izradu sižea i kroz nekoliko dana ga dovršio: kao, zakačili se oko visokog predstavnika glavna kurva i glavni peder, pa izbio rat kurvi i pedera, iz čega se do kraja knjige zametne i rat pravi, između Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali ovaj put uz puno više ljudskosti, na čemu - čudna li preokreta! - imaju zahvaliti istim tim kurvama i pederima što su ih gurnuli u rat, jer oni su ti koji su potrošili sve do posljednjeg feninga, pa se vojnici makljače puškama kao palicama i gađaju kamenjem kao zadnja rulja.
Bio sam presretan, osjećao sam čitavim svojim bićem da to jeste umjetnički siže, odakle sam crpio predivnu vjeru da ću već sa “Gradom kurvi”, svojim prvim djelom, požnjeti slavu i ponijeti lovor na glavi.
S takvim mislima u pozadini, i 18 000 € u pozadini iza pozadine, pisati mi je bilo neobično lako.
Između hiljadu i hiljadu i po riječi pisao sam u cugu svaki dan, poslije čega sam se vraćao kući i obavljao uređivanje, nad čime je posljednju provjeru vršila mama, pomažući mi da u potpunosti istrijebim sve greške i tako svaki dan dođem do najmanje dvije stranice spremne za štampu.
Pisati sam išao na Darivu, koja je tokom radnih dana nudila mnoštvo usamljenih i hladovitih mjesta, kao stvorenih za taj ozbiljni i važni posao.
Ujko je volio da mu pričam kako pišem. Zadovoljavao sam mu tu želju što sam bolje umio, pripovijedajući mu čudesne priče o vrhunskoj inspiraciji, momentima u kojima pisac više ne izmišlja, već samo prenosi, a odakle - ko to zna?
Takve stvari uzbuđivale su ujku, koji bi se i sam znao upustiti u špekulacije o mjestu sa kog dolaze priče. Činilo mi se pri tome da vidim pukotine u njegovom nekoć čvrstom ateizmu, pa sam se sjećao Alije Nametka i onoga što je zapisao da je izašlo iz usta nekog sarajevskog alima: “Insan neće da se pokaje dok je mlad, da ne griješi, nego tek kad pane kurcu za uši.”
Za paket nije više pitao, a ja sam jedne prilike pitao njega: “A šta, ujko, ako je u paketu bilo nešto vrijedno?”
Odmahnuo je rukom nehajno, pa malo poslije rekao kako ne može to biti, jer da je on čuo od nekih ljudi kako je otac prokockao firmu i sasvim propao, za život se bije sa penama za prazne boce i pfand. Dao sam ujki poslije toga dvjesto eura, koje je tako lijepo zaslužio da sam osjetio veliku radost što sam mu ih dao.
Nema komentara:
Objavi komentar