11.
Mjesec dana poslije rukopis “Grad kurvi” se tako udebljao da bi se s tim već dala štampati tanka knjiga.
Radnja još nije stigla ni do pola, najsmješnije je tek trebalo nastupiti, ali bio sam tako nestrpljiv da sam ozbiljno razmišljao o štampanju, koje je izgledalo sve manje nerazumno i neprilično što sam više o tome mislio.
U tom slučaju roman bi završio sa epskom scenom masovne tuče između kurvi i pedera u uzanom klancu Ferhadije, pa meni to nije bilo loše kao završnica, bilo je komično kada se čita i beznadežno kada se razmišlja, pa je s te strane djelovalo kao ona najbolja, do kraja dotjerana i zategnuta književnost, što najprije zabavlja, a usput i podučava.
Uz to sve osjećao sam i da će puk biti na mojoj strani, da u mom slučaju neće nedostajati onih koji razumiju metaforu i da će me zato voljeti kao svoj prozor u književnost, u svijet gdje prema narodnom vjerovanju obitava otmjena gospoda.
No, da bih se za tako nešto odlučio trebalo mi je još nečije pozitivno mišljenje, od nekog stručnijeg i relevantnijeg od mame.
To je već bio ozbiljan problem jer naći takvo mišljenje u Sarajevu nije bilo lako ni za poznate, a za nepoznate pisce skoro pa nemoguće.
Pitao sam nekadašnje profesore i kolege, poslije još dvadeset ljudi za koje znam da sa književnošću imaju veze, na kraju i neke sasvim obične pučane, ali mi niko nije htio izaći u susret, a neki su i na neviđeno sudili da djelo nevalja ništa i da mi je najbolje ne objaviti ga.
Bio sam ljut što je to tako, što uza se nemam više podrške, a to je bilo bolje nego da sam bio tužan; u ljutnji su misli drukčije nego u tugi: ljut se bori, a tužan pusti mirno da rade s njim šta god hoće.
Pomislio sam, svakako od ljutnje, da su svi oni prema meni takvi samo iz jednog razloga: jer znaju da pišem odlično i da će sva književna pažnja biti moja čim objavim kakvu knjigu, a posebnu takvu koja nosi naslov “Grad kurvi”.
Tako sam se i bez stručnog mišljenja sasvim obodrio za izdanje - biće to moja osveta malodušnim i zlonamjernim, koju sam iz tog razloga odlučio upotpuniti još sa epizodicom u kojoj se na kafi nalaze dvojica kurčevih pisaca, kako bi se nasrali po kolegi čija knjiga žari i pali, nakon čega se rastaju još jadniji i kivniji nego što su bili, krijući jedan od drugog da će sada svaki u svoj ćumez za džabe vršiti lekturu i korekturu nad radovima jednog svog upačkog profesora, koji ih već godinama tako iskorištava za razne poslove, zamajavajući ih pomoću priča da će im uvesti knjige u školsku lektiru i tome slično.
Htio sam da taj dodatak napišem baš dobro, da ga iskomponujem i ispoliram do osjećaja pjevanja kad se čita, jer koliko sam poznavao tu bratiju - naći će oni već načina, najprije da saznaju, onda i da dođu do toga, pa onda neka se i ne mogne sjetiti čime je to zaslužila, pa neka i glumi pogrđenu nevinost koliko hoće.
Nema sumnje da bih to spisao brzo i tačno onako kako sam zamislio, pa bi i knjiga izašla odmah poslije toga, da se samo nije dogodio jedan događaj koji će me za trenutak skrenuti sa pravog puta do cilja.
Tog jutra sam pošao na Darivu sa namjerom da u priču uvedem šupačkog profesora. Kurčeve pisce sam već portretirao i to je ispalo više nego dobro - mama je insistirala da pročita taj dio naglas, a kad jeste, kuća nam je bila puna smijeha, što maminog, što ujkinog, što sestrinog, a iznad svega mog, koji sam se smijao najdubljim i najslađim grohotom i kao da prvi put čujem.
Zbog toga sam pred profesorom osjećao pritisak, jer želio sam da mi on ispadne gori od njih dvojice i da se lijepo vidi ko u književnom svijetu bez književnosti kosi, a ko vodu nosi.
Stajao sam tako iznad teke i gledao u tri rečenice, pokušavajući da izaberem jednu od njih za prvu, kad nešto zašušta među granjem, nagnavši me da dignem glavu i vidim ko ide.
Ranije su na to skrovito mjesto znali dolaziti Cigani, koji su mi bili dragi jer su bili ljubazni prema meni i jer su me prozvali “šef knjige”, a bili su tako puni razumijevanja da su smanjivali muziku kako me ne bi ometali u radu.
Ali ovaj put to nisu bili oni; umjesto njih, na dijelu staze gdje je lišće razmaknuto, proleti jedna od onih prilika za koje je dovoljno da se pojave samo na trenutak kako bi ti već preotele svu pažnju koju imaš.
Nisam dugo čekao da se uvjerim kako je to što sam vidio stvarnost, a ne priviđenje: svega desetak sekundi poslije, nekoliko metara iznad mene, pojavi se djevojka, tako lijepa da me iste sekunde obuze veliki stid.
Na prvu me nije primijetila, stajala je i gledala u vodu zamišljeno, reklo bi se i pomalo tužno, ali u svakom slučaju predivna, prelijepa, prava lutka.
Da je ne bih prepao, da mi takva divna ne bi prhnula kao ptičica, napravih se da ne primjećujem ni ja nju, pa stadoh mehanički prepisivati jednu od tri rečenice, za koju odlučih da će biti ta sve i da je najgora od ponuđenih, a da bi me zauvijek podsjećala na dan kada sam je sreo.
Škripa pera po papiru privuče pažnju ljepotice. Rečenica je glasila: “Profesor Kurčubić je izgledao kao glavić.” Vidio sam krajičkom oka kako se trznula kad oštrim potezom stavih kvačicu na glavić, od čeg se unezgodih tako da umjesto tačke udarih zapetu i produžih sa prepisivanjem, još jednom isto.
Maskiran u umjetnika smogao sam snage da poslije druge prepiske udarim tačku, poslije čega se odmakoh od rokovnika, kog stadoh zagledati iz daljine kao neki kipar ili slikar.
“Smetam li?”, začuh umilan glas, čija nježnost nije mogla pomoći da me ne ošine kao munja. Nisam ganjao ženske, bio sam svjestan svog društvenog položaja, da mu pravo ime glasi “kurac od ovce”, pa sam ostavio to za neka bolja vremena. Tu i tamo bi se dogodila poneka akcijica, ali rijetko, a sve u svemu bilo je već finih godina kako nisam razgovarao sa ljepoticom koja najprije pobuđuje ljubav i poštovanje, sasvim dovoljno da čovjek zaboravi kako se to radi i navikne da je zaboravio.
Zbog toga, umjesto da joj normalno odgovorim kako ne smeta, a ne znajući ni sam zašto, ja joj pročitah prepisanu rečenicu, osjećajući u glavi kako se blamiram i upropaštavam milost božju samo što me je srela.
Ali mahinalni potez nije bio pogrešan: podigao sam glavu i vidio ljepoticu kako se široko osmjehuje, pokazujući velike prelijepe zube.
“Predobro je, ima li dalje?”
“Ovo ne, ali…”, rekao sam i prebacio na početak:
…Premda sa frizurama od zmija, ipak su te kurve, u svoj mizeriji svog bitisanja, postigle i poneko značajnije dobro djelo, na način da su koliko-toliko osvećivale sparušenu sirotinju, čije su mizerne ušteđevine redovito izlazile iz čarapa i grudnjaka misleći da finansira opštenarodnu stvar, a zapravo čini to kojekakvoj “gospodi” i “eliti”, koja će poslati vozača da ide ukrupniti mizerni plijen, kako bi ga oni kurvama mogli odnijeti u gospodstvenijim i otmjenim jedinicama od po 100 i 200 KM.
Tako se nešto love još i vraćalo među sirotinju, jer kupovale su i kurve razne sirotinjske čarobne napitke i masti, što se ne bi moglo reći za one koji su sirotinjske kese praznili: oni u Sarajevu tokom čitave historije nisu nikada ništa htjeli od sirotinje kupiti, samo primiti na poklon.
Šteta je velika da nisu to radile svjesno, jer da jesu onda bi im se dobročinstva nekako još dala podvesti pod robinhudijadu, a ovako to ne može, jer ne kupuje kurva čudotvorne eliksir i mast da pomogne sirotinji, nego zato što vjeruje u ublehu.
Zastao sam da izvidim teren: Je li glupo, gospođice? - Nije, super je. - Jel dosadno? - Nije baš je dobro, čitaj dalje! - Vaša želja je moja zapovijed!, rekoh okuražen, ubijeđen da sam stvorio remek-djelo, koje nije još ni odštampano, pa ni napisano do kraja, a već svome autoru pribavlja neslućene počasti.
Pročistio sam grlo i nastavio sa čitanjem odlomka, uživajući u književnosti na onaj isti i skoro već sasvim zaboravljeni način, u kom ti se čini da od toga ne postoji ništa bolje na svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar