DOGODILO SE U RATU

 Dogodilo se u ratu

Jedne prilike smo provalili u luksuzni dom dobrostojećih guzonja, sa lovačkim trofejima iz egzotičnih zemalja i koncertnim klavirom posred dnevnog boravka. 

U sobi na kraju tog gigantskog stana uboli smo jackpot: prvoklasna oprema, naslagana u stalaži do plafona, a plafon austrijski od četiri metra. 

Na zidu je visila fotografija dječaka čija je soba: izgledao je sretno, u rukama je držao Super Nintendo, ali mi smo protumačili da je takav jer mu je drago vidjeti da je blago palo u prave ruke, ili možda bolje reći pod prave noge, one koje znaju te stvari koristiti. 

Zvuči ironično, ali je tako - trebao je početi rat pa da i do mene i mojih jarana konačno dođu Santa Cruz daska, Independent osovine i točkovi Bones, a na noge da obujemo Etnies tene, na kojima piše “for skateboarding”. 

Naša mala ekipa, u kojoj su pored mene bili još Cici, Kemo i Daks, bljesnula je tada kao nijedna prije u Sarajevu: od glave do pete u markiranoj skejt garderobi, sa skejtovima s čijih slika gledaju originalni kosturi u boji, sličili smo više kakvim bogatim Amerikančićima, nego djeci iz ratom zahvaćene zemlje.

Nadali smo se da će nas zbog toga primijetiti svijet, tinejdžeri smo bili i sanjali slavu, ali ispostavilo se sasvim suprotno, da smo mi tako sređeni neinteresantni stranim novinarima. Ako nam je koji i prišao, ti je bilo samo da pita if we know some DG kids, pri čemu ono Di-Dži nije značilo Dolče i Gabana, nego dirty ghetto. 

Iz toga, kao i iz činjenice da je Kemin tata radio na televiziji i imao svoju kameru, rodila se čvrsta i nepokolebljiva odluka da snimimo vlastiti skejt film. 

Misao da postanemo skejt zvijezde, da nam sutra izlaze posteri u magazinima kao što su Thrasher i Transworld, zanijela nas je tako da smo zadatku pristupili uz  maksimalnu ozbiljnost, pri čemu je prvi zadatak bio naučiti skejtati bolje. 

Znali smo za moderne trikove, u provaljenom stanu smo našli i komplet prošlogodišnju skejt štampu i filmografiju Amerike, preko čega smo znali da se skejt izlio iz skejtparka na ulicu, te da nije dovoljno više činiti to samo po cestama i trotoarima, nego sada i po ogradama, gelenderima, zidićima, krovovima, te svemu drugom što je strmo, uključujući  kriva drva. 

S obzirom da zbog rata nismo išli redovno u školu, vremena za treniranje imali smo koliko hoćemo, a mi smo htjeli sve vrijeme, kako bi što prije počeli ličiti na one od kojih smo to vidjeli. 

Iz dana u dan padali su novi trikovi, svaki novi koji se sleti otvarao je nove mogućnosti, pa već u proljeće ‘93. nije bilo niti jednog trika što smo ga vidjeli na kasetama i u časopisima da ga niko od nas četvorice nije mogao.

Sa druge strane, između nas jesu pali i neki trikovi koje ranije nismo vidjeli nigdje, Kemo je skačio heelflip bs noseblunt, Daks je opalio hardflip sa gepa od dva metra, a Cici, koji je staru školu cijenio koliko i novu, on je pronašao jednu novu varijaciju trika no comply, koja nije možda bila najkomplikovanija, ali jeste najbezobraznija, jer nakon što bi je nogom podigao u zrak, penisom bi je čvaknuo da se spusti na zemlju, što je izgledalo prilično bizarno, a to je u skejtu dobro.

Sve je to učvrstilo nadu da bi naš film mogao biti značajan događaj na nivou svijeta, a mi postati skejteri tako poznati da bi se za njih odmah našao helikopter, da ih odveze negdje gdje su skejt parkovi i takmičenja, negdje daleko od Bosne i prokleto dosadnog rata.

Sa snimanjem smo započeli nekad sredinom maja i odmah jako, sa gelenderima kod škole Meša Selimović. Cici je spustio 50-50, Kemo bordslajd, Daks je sredio 5-0, a ja lipslajd, s čime je započeto novo, zasada poglavlje u historiji sarajevskog skejtbordinga. 

Snimajući svakodnevno, često i noću, materijal se brzo skupljao, svjedočeći iz sekunde u sekundu da to što pravimo izgleda bolje od onog za šta znamo. 

Daks, koji je u slobodno vrijeme volio čitati knjige, držao je vrlo lijepe i razložne monologe o razlozima zbog kojih će o našem filmu pisati u željenim časopisima, a Cici, koji je bio na glasu kao najbolji mladi matematičar u gradu, on je vršio egzaktne matematičke analize, dolazeći do rezultata u postocima iz kojih se empirijski jasno vidjelo da je naš materijal superiorniji u odnosu na američki iz 1991.

Zbog svega toga pala je i odluka da osnujemo vlastiti brend, naravno ne za prave , ali sa pravim izgledom, s vlastitim logom, fontom i svemu drugom što potpada pod brending. 

Tu se posebno iskazao Kemo, koji nam je, po uzoru na Powell-Peraltu, nacrtao jednog prekrasnog kostura kako izvodi handplant, rukom u gorućem gradu, a nogama i skejtom na nebu, gdje pun mjesec osvjetljava ime brenda na dasci, ujedno i ime naše ekipe:

KOSTURI 

SARAJEVO

Poslije toga je slijedila uvodna špica, jedna mala haotična montaža prepuna padova i obećavajućih detalja, uz pjesmu Zabranjenog Pušenja “Anarhija all over Baščaršija”. Bila je to dostojna najava materijala koji slijedi, koja je ujedno pokazivala i da naš logotip nije bio posljedica pukog kopiranja velikih, već pravi, potpuno zasluženi skejterski znak. 

Sam video bio je zamišljen na način da svaki od nas u početku bude snimljen kako kobajagi sjedi na straži u bajti ili rovu, nakon čega drugi dolazi da ga smjeni, a ovaj kao odlazi skejtati. Taj mali igrokaz, koji je imao završiti sa dolaskom Keminog starog u ulozi bijesnog komandira da nas izgrdi što skejtamo na poslu, bio je mojih ruku djelo. 

Kako smo sva četvorica bili na približno istom nivou vještine, o redoslijedu naših partova odlučila je kocka, pa je tako Kemo ispao prvi, Daks drugi, Cici treći, dok je meni palo u čast da imam završni part. Doživio sam to tako velikim da nisam htio prihvatiti tek tako, nego sam najprije rekao da ne mogu, pa prihvatio tek nakon što su njih trojica zagraktala da nema tu mogu - ne mogu, nego ima da je kocka bašena, pa neka sada svako svoj dio nosi i neka šuti. 

Od tog trenutka cijelo moje postojanje bilo je usmjereno ka samo jednom cilju - tzv. enderu, kako se inače zove posljednji, obično i najatraktivniji trik jednog skejt filma. 

Nije puno prošlo, a već više nisam mogao ni da jedem, ni da spavam, koliko sam se bio opteretio s tim. Odnekud sam se ubijedio da od toga u najvećoj mjeri zavisi naša skejterska budućnost, neizvjesna usljed potrošene opreme, za koju nam je pod hitno trebao neki sponzor. Istina, sam film bio je jako nabudžen, što trikovima, što mjestima na kojima su izvedeni, ali ender je ono što u glavi ostaje, pa ako bi se tu potegnulo nešto, ne posebno, nego historijsko, onda ne bi puno prošlo, a nas bi proglasilo i opremu bi nam poslalo. 

Ljudi su primijetili da mi se nešto dešava, da kopnim i tamnim, ali ja nisam htio nikome reći šta mi je jer mlad sam bio, u godinama kad su nam još uvijek dostupni bajkoviti doživljaji, koji su kod mene bili naročito živi - malo po malo, toliko se u mojoj glavi povećalo značenje tom enderu da to više nije bilo samo pitanje Kostura i Sarajeva, nego sada takoreći cijele Bosne, u čijem je najvitalnijem nacionalnom interesu da se rebrendira, da ima sve svoje, pa i skejt. 

Od tih teških i ozbiljnih, i nadasve veoma štetnih misli, krenuo sam se  mijenjati iznutra, naravno ne u pozitivnom smjeru. Poput kakvog dede, koji je sa godinama izgubio snagu neophodnu za griješenje i otuda stekao osjećanje  moralne superiornosti, tako sam i ja počeo gledati na svijet oko sebe, nalazeći mu da je neozbiljan i trista drugih mana, koje su ujedinjene stvarale zaključak da je sudbina Bosne i bosanske državnosti u rukama nekolicine među kojima sam i ja. 

Jedne večeri, kad više nisam mogao trpiti zajebanciju raje na moj račun - jer sudbina svakog tersa je da ga namjerno zajebavaju - pukao mi je film. Provalio je tada iz mene pravi dramski monolog, silina emocija pod kojima sam bio učinila je da mi izraz postane poetičan i bez truda, a što će mi priznati i načitani Daks, koji je rekao da je to bio možda i najgrandiozniji galimatijas što ga je čovjek izrekao ikad.

Tek godinama kasnije, nakon što se i moje sporo obrazovanje konačno razvilo, shvatio sam da je Daksova pohvala zapravo bila prepuna istine koja mi ne služi na čast, predivna riječ galimatijas da uopšte nema lijepo značenje. 

No, u to vrijeme ja sam iz nje izvukao sasvim suprotno značenje, ono koje će me napuhati toliko da ću nadrasti državničke i početi razmišljati o božanskim ulogama svoga poslanja, a što će se u velikoj mjeri odraziti na moju hrabrost, konačno i na odluku. 

Bio je, u Nedžarićima, na samoj liniji razgraničenja, jedan tzv. kink-gelender, izlomljeni sa kosim i ravnim dijelovima, ukupno njih trinaest, šest ravnih i sedam kosih dijelova niz trideset i šest stepenica. 

Nekoliko puta smo već na njega išli i zagledali ga, ali se niko nije odvažio da proba, nego smo u tome vidjeli neku kao izvjesnu, samo još uvijek daleku budućnost. 

Uvjeren da mi je život žitija takoreći, nisam imao sumnje da ću srediti opasni gelender, možda čak i iz prvog pokušaja, što mi je izgledalo nekako još vjerovatnije nakon što sam otišao u samostalno izviđanje: početak je bio sasvim pristupačan, pa ako bih fino zaključao 50-50 od starta, onda bih faktički još samo trebao opstati na nogama desetak sekundi i to bi bilo to.

Idućeg dana došao sam u naš mali podrumski štab. Kemo je taman završavao kolor korekciju na mome partu, poslije čega je još samo valjalo sve sklopiti u jednu cjelinu. Rekao sam da mi je drago što još nije završio, a iz razloga što planiram dodati još jedan trik. 

“Nije valjda da si smislio ender?”, pomalo ironično će Daks. “Sigurno hoće da pomjeri granicu”, dobaci otvoreno ironični Cici. 

“Smislio jesam, a hoću li moći izvesti, to ćemo vidjeti ubrzo”, odgovorio sam nehajno, ne želeći otkriti ni koji je trik, ni na kojem mjestu, jer išao sam na iznenađenje. 

Prema spotu smo se, kao i obično, zaputili sva četvorica. Daks i Cici su sve vrijeme podjebavali, ali nisam se dao iznervirati, ne sada kad je trenutak istine tako blizu. 

Kemo je putem naglašavao da je video već smontiran i da nema više ubacivanja, samo naštiklavanja, s čime je dao do znanja da želi vidjeti još samo neki ender, a što se odnosilo na mene, s obzirom da su Daks i Cici bili povrijeđeni i nisu ni imali daske. 

Bio je red na mene, da i ja malo zajebavam, pa sam okrenuo priču na to kako mislim ništa novo pokušavati, već kobajagi samo ponoviti jedan drop kog sam već tri puta ponavljao, a iz razloga što nemam pravi ender, pa da se makar s tim još malo napucam. 

Po tišini koja je tada nastupila znao sam da sam dirnuo u osjetljivo mjesto, koje zatim dodatno nagazih, podsjetivši ih kako  su me natjerali da preuzmem na sebe odgovornost završnice.

Nastala je prepirka i graja, pa je Kemo već htio i kući, ali tada smo već bili blizu spota, kog je promoćurni lisac tada i nanjušio. 

“Znao sam da si lud”, rekao je, “ali nisam znao koliko.” I Kemo i Daks su rekli to isto, nakon čega uslijedi ozbiljna tišina, u kojoj stigosmo na mjesto radnje. 

Premda nas je kod gelendera dočekao čudnovat prizor šestorice čučnulih vojnika - ispostavilo se da su kockali - prišao sam slobodno i bez obaziranja na njih  zagledao se niz gelender, pri čemu sam iza leđa čuo Daksa: “Ovdje će sada biti dobre akcije, to je profesionalac.” Vojnici su na to obustavili kocku i zauzeli pozicije da i to vide. 

Na moju nesreću već i samo ponovno gledanje niz gelender bilo je dovoljno da mi iščezne sva vjera, ustupajući mjesto nevjerici i strahu. 

U drugim okolnostima sigurno bih odustao od takve očigledne pogibelji, ali ovde nisam mogao. Unatoč tome što sam ga zajebavao, puno sam poštovao Kemu, nisam htio dozvoliti da ispadne kako sam ga odvojio od rada zbog ničega. Ne možeš to uraditi čovjeku koji kad treba snimati skejtanje odmah sve ostavlja i  polazi, koji i u tom trenutku stoji na svom mjestu i iz sve snage huče u leću, da je što bolje očisti kako bi i snimak bio najčišći mogući. 

Da ipak nije tako strašno kao što izgleda, to sam vidio nakon prvih pokušaja, u kojima sam vidio da mogu naskočiti bez ikakvih problema, a prvi put kada sam dotakao gelender osovinama i zakratko čuo poznati zvuk struganja, strah je nestao u potpunosti i borba je mogla početi.

Bila je to najduža i najteža borba, ne samo unutar skejt karijere, nego uopšteno u mom životu: osjećao sam se kao da pokušavam zadaviti Levijatana i kao da ću u tome uskoro i uspjeti.

Početne, normalne kinkove, prva dva, savladao sam relativno brzo, iz nekih desetak pokušaja, ali dalje, gdje su počinjala druga tri, skraćena, po kojima je grajndanje više sličilo spuštanju niz stepenice, tu sam zapeo i  nisam dalje uspio, a za devet sati borbe probao sam ukupno 162 puta. Taj sto šezdeset i drugi put sam nezgodno doskočio i izvrnuo zglob, s čime je skejtanju bio kraj. 

Konačno sam mogao da se opustim. Oko mene se javi tihi ratni aplauz, neobično višeglasan - tek sam tada primijetio da na spotu nije više desetak, nego sada kojih stotinjak ljudi, mahom vojnika, koji su onako različiti svi gledali u mene, ali s nekim dubokim poštovanjem, s onim pogledom što ga pravi ratnici upućuju jedan drugome bez obzira na kojoj se nalazili strani. 

Htio sam nekako da im se obratim, da se zahvalim, ali bio je to jedan od onih trenutaka kad je već i samo postojanje dovoljno da bi čovjeku bilo sasvim dobro, pa nisam to htio kvariti pričom. 

Ja ne, ali unaokolo je bilo i pripitih vojnika, koje je jedan tako svečan trenutak emotivno savladao, a jednom kad jedan poče sa pričom: “Braćo, što nam ovo treba?”, svi se stadoše priključivati, a najpjaniji i trgati sa sebe ambleme i gaziti ih nogama u svojim rashabanim i propričalim čizmama. 

Premda je onako bilo fino za vidjeti, nama to kao skejterima ipak nije bilo toliko interesantno, posebno kad se iz svega zametnu pjesma, pa smo gledali polako da se izgubimo, jer već smo i tako ostali predugo i kod kuće su nam se sigurno već jako zabrinuli. 

Kemo je na kraju bio veoma zadovoljan sa snimljenim materijalom, za kog je rekao da će biti najneobičniji i ujedno najbolji ender ikad, koji će nas sigurno dovesti do sponzorstva, jer kad ljudi vide tu borbu, koja će završiti sa padom i porukom obećanja da će to biti prvi trik na našem novom filmu, ko nas neće htjeti podržati? Cici je u tom trenutku izvukao ispod majice jednu ukradenu vojničku pivu, koja promućkana stade prskati smrdljivu pjenu poput šampanjca. 

Na to zagrmiše i topovi, natjeravši nas da se zavučemo pod neke stepenice, gdje smo zatim ludovali i slavili s tom jednom pivom sve dok joj nismo istočili posljednju kap. 

EPILOG:
Video “Kinkiest stuff”, kako se trebao zvati, na kraju nije ni ugledao svjetlo dana. Već sutradan po snimanju posljednje scene na vrata naših stanova banula je vojna policija i odvela nas na ispitivanje, gdje smo bili optuženi da smo organizovali zabavu i bančenje za vojnike, s obje strane, s čime smo grubo prekršili trenutni zakon. 

Na kraju smo uspjeli dokazati da nismo sa vojskom imali veze, ali nam je oduzet sav materijal, ne samo snimci, nego i preostala oprema. 

Nedugo poslije toga i raja je počela poricati da se ikako sjeća nas kao skejtera, gvoreći: “Ma nisu to oni bili, to su neki Amerikanci.”