1.
Po povratku sa uviđaja inspektor Teren je, kao i obično, špekulisao o onome što se dogodilo na mjestu zločina.
Viši inspektor Perić je šutio i slušao kolegu s pola uha, za slučaj da kaže šta smisleno, a što nije očekivao.
U sebi je preturao neke druge misli, koje s poslom nemaju veze, ali imaju sa intimnim životom inspektora Perića, gdje se u posljednjih desetak dana odigravala cijela jedna drama. Perić je bio vrstan profesionalac, koji nije dozvoljavao da se takve stvari osjete na poslu, no ovo je bilo izvanredno.
Inspektor Teren, kom logičko povezivanje uistinu nije bilo jača strana, osjećao je da se sa šefom nešto dešava, ali se čuvao da pita jer je privatna stvar. Po svom običaju, u razradi je otišao u krivom smjeru, ubijedivši se da iza toga nevidljivog nemira stoji neka žena, a najprije mlada inspektorica Avramovićka
Periću za to vrijeme nisu bile žene u glavi, već jedan muškarac, tačnije njegov jedini sin Atlas. Nije ga bilo pet godina, a njegov nenajavljeni dolazak od prije tri dana bio je prijatno iznenađenje samo na prvih pola sata, poslije čega se pretvorio u razočarenje i kasnije u grižu savjesti, koja nikako nije htjela proći.
Uočio je to Perić odavno, još dok je sin bio dječak, da je malo isfeminiziran, ali je volio vjerovati da je takav zato što odrasta samo sa mamom, te da će mu se stvari kasnije posložiti i same.
Sada je znao da se nisu posložile, ne onako kako je on to očekivao, jer Atlas, kao ni prije pet godina nije došao sam, nego sa “drugom”, sa istim onim Olafom koji je bio tu i onda, samo što tada nije imao ogromna vještačka usta kao sada.
Nije želio da se zavarava više kako bi stvari mogle biti drugačije, da izmišlja kojekakve nategnute priče kako bi ih mogao sam sebi poturati naspram te tako očigledne istine: njegov Atlas i nečiji Olaf su par, a veza je ozbiljna i traje najmanje pet godina. I to treba prihvatiti.
Prihvatiti i podržati, jer u suprotnom bi se moglo desiti da ga ne vidi više nikad.
Dohvativši misao o pomirenju, duh inspektora Perića šmugnu poput ribe, konačno našavši tanani prolaz u drugi svijet, svijet ubica i ubijenih, u kom mu odavno ništa nije bilo strašno.
Nije bio od onih koji pred podređene vole istresati njihove gluposti i greške, ali je imao svojih načina da stavi na znanje šta o ispričanom misli: ako se ne osvrne ničim, znači da nije imao na šta.
Teren je na to već bio navikao, da Perić dugo šuti i onda samo najednom izdiktira uputstvo za sljedeće korake, koje samo treba zapisati i onda čovjek može na miru da radi, bez pretjeranog razmišljanja šta treba i kojim redom.
Ovog puta to su bile sve rutinske operacije, koje je Teren znao napamet, ali on je za svaki slučaj zaustavio automobil nasred ulice i upalio sva četiri, da zapiše, što nije na kraju uradio jer ga je Perić otvoreno podsjetio: “Pa nemoj to pisati, znaš sve kako ide.”
Kad stigoše do Alipašina, gdje je inspektor Perić živio, jedan mali odbljesak njegove unutrašnje drame ipak izađe na površinu, u vidu jedne naizgled sasvim obične rečenice: “Večeras idem na balet.”
“Znam, reko si mi”, požuri Teren, “neka je sa srećom, da uspije predstava kako treba.”, dodao je, aludirajući na to kako zna da mu sin igra.
Poslije toga se rastaše, Perić ode kući, a Teren pođe u MUP, pitajući se da li je istina to za balet? Znao je da je mlađi Perić baletan, ali crv sumnje ga je tjerao da misli kako mu je to rekao da zametne trag istini, u kojoj ide on kod Avramovićke.
Zamislivši ga kako kuca na velika izrezbarena drvena vrata, Teren vidje mladu inspektoricu Avramović kako mu otvara, u prozirnoj majici iza koje nije nosila ništa, poslije čega nije mogao zamišljati dalje jer vrijedni inspektor Teren u duši je i dalje bio vrlo čedan.
Sjetivši se da mu je nestalo pjene za brijanje inspektor Perić pođe da je kupi. Granap je imao novog gazdu, jednog mladog seljaka koji je prema njemu bio naročito uslužan, što se Periću nije sviđalo, on nije volio kad se ljudi krevelje i prenemažu, a posebno mu je smetalo ako bi mu neko upućivao neprilične komplimente.
“Ooo, gazijo moj dobri, neka si mi malo svratio!”, srdačno će granapdžija, koji je baš u tom trenutku prenosio gajbu s krompirom. Perić osjeti kako mu nervi planuše na ono “gazijo”, što je bila nova riječ u neprijatnoj igri, ali se savlada.
“Trebam pjenu za brijanje”, reče mirno.
“Sad ću ja odmah… Ga… Gazijo… Moj… Dobri…”, govorio je granapdžija dok se trudio da podigne tešku gajbu visoko, iz koje mu je prašina upadala u oči.
“E, reci moj dobri beže”, reče nakon što je konačno podiže, brišući dlanove jedan od drugi i sa osmijehom koji je čitavom tom licu davao pomalo idiotski izgled.
“Pjenu za brijanje”, ponovi Perić mirno.
“Odmah beže”, reče seljak, koji se tada okrenu polici sa higijenskim potrepštinama, gdje se iznenadi kad ugleda praznim mjesto ispod kog je bio zalijepljen kartončić “pjen. za brij. 5 KM”.
Pored toga stajala je kutija u kojoj je bila još skuplja krema za brijanje. Seljak je uze i okrenu se se Periću, zamijenivši idiotski osmijeh sa idiotskom ozbiljnošću.
“Poslušaj me beže”, reče povjerljivo i tiho, “ovo je bolje neg’ pjena ne deset, nego pedeset puta.”
“Ako me još jednom zovneš beže, ili gazijo, neću više svraćati u ovaj granap.”, provali najednom iz inspektora Perića, koji samog sebe iznenadi još i više nego granapdžiju, šta je sebi dopustio. Savladavši se u trenutku doda sa uobičajenim mirom: “Ja nisam za tebe gazija ni beg, nego mušterija.”
Na kraju kupi kremu uz osjećaj blagog stida, jer bilo mu je žao mladog seljaka, koji se jako uplašio od tog malog protesta, a iz razloga što se naslušao priča od lokalnih besposličara, o tome kako je Perić najopasniji čovjek na Balkanu, koji je ohladio na desetine opasnih kriminalaca.
2.
Inspektor Asim Teren ušao je u legendu Kriminalističkog fakulteta u Sarajevu tako što ga je završio u roku, a sa prosječnom ocjenom 6.00, što će reći da nikada nije dobio ocjenu veću od šestice.
To je bilo zbog toga što je Asim Teren imao jednu izuzetno rijetku bolest gdje god je pravopis po Vuku, a to je disleksija. Ona mu je od čitanja pravila prečicu za migrenu, može i za nervni slom ako je uporan, pa je tako Asim Teren uistinu ostvario onaj mit s kojim se zanose ljudi koji nisu završili fakultet i negdje zbog toga žale - završio ga je doslovno bez pročitane knjige, pa ni skripte.
To ne znači da nije znao ništa. Kao čovjek iz porodice čije su već četiri generacije radile u policiji, Asim Teren dobio je usmeno policijsko obrazovanje, koje se nije možda moglo porediti sa pisanim, ali to ne znači da je pisano uvijek u prednosti.
Zbog svojih ocjena, kao i činjenica da je bio veoma debeo i da je po okončanju studija odmah dobio posao, bio je omražen u policiji, pa je tako prvih godinu dana bio zadužen da vreba po ulici ljude koji puše travu, mahom djecu, što se drugima daje da rade samo po kazni.
Iz tog poniženja ga je spasio inspektor Perić, koji ga je uzeo za pomoćnika baš zato što je o njemu vladalo tako nepovoljno mišljenje. Asim mu to nije zaboravio nikad, ni to ni hiljadu drugih stvari, zbog čega je služenje Periću smatrao većim od poslovne dužnosti - bilo je to pitanje obraza i časti.
I Perić je brzo zavolio Asima, koji uopšte nije pravio toliko grešaka koliko se pričalo, a bio je dobar čovjek, bivanje je stavljao ispred imanja, što je Perić smatrao osnovnim preduslovom da se bude dobar policajac.
Osim što je to smatrao svojom svetom dužnošću, ovog puta Asim Teren je imao i dodatni razlog da se potrudi, a to je mogućnost vlastitog napretka, dobijanja višeg čina, koji mu sam po sebi nije predstavljao ništa bitno, ali jeste povećanje plate koje s tim dolazi.
Zbog toga nije ni išao kući kada je odbacio Perića, već se vratio u kancelariju i odmah započeo sa prikupljanjem potrebnih materijala u vezi sa današnjim ubistvom.
Dobro je poznavao ubijenog Murata Romića, starog policijskog doušnika. Bio je gnjida od čovjeka kakva se rijetko sreće, pa je i čudo njegove pogibije bilo u tome što ga neko nije ubio ranije, to i što je neko za takvu propalicu organizovao sačekušu.
Po uzoru na šefa Perića, koji je iz tih malih neobičnosti znao izvući zaključke tako oštroumne da su se pretvarali ne u prave putokaze prema zločincu, i on pokuša da se skoncentriše na detalj sa sačekušom, nadajući se da će izvući otuda ako ne rješenje, a onda korak ka tome.
Napisavši krupnim nevještim slovima na bijelom papiru ime i prezime ubijenog - pri čemu pogriješi u obje riječi - podvukao ga je dva puta i zapalio cigaru, ne bi li mu i ona kako pomogla u tom poslu.
U dubini duše želio je sam riješiti slučaj, jer tada bi ga načelnik morao unaprijediti, a i da Perić doživi da pomoćnik riješi sve, on da ne mora ništa, što se nije dogodilo još nikad za preko petnaest godina saradnje.
Ništa mu nije moglo naumpasti, ni smisleno, ni besmisleno. Što je duže gledao u papir ispred sebe, samo je jače osjećao stvarnost, činjenicu da sjedi sam u kancelariji i bulji u neki papir
Na kraju odluči da se ne pravi pametan i da odradi najprije rutinu, kako mu je i naređeno, a ako pri tome usput otkrije nešto izvanredno, onda će već znati šta mu je činiti.
Samo što ustade da ide na drugom kraju sobe škljocnu šteka. Inspektor Teren se ukipi i sačeka da vidi ko je, a kad vidje da je prvo ušla ruka sa crvenim noktima, koja je čvrsto držala crvenu zogerovu dršku, hitro sjede i otvori prvu fasciklu koja mu dođe pod ruku, u čijim gusto štampanim redovima vidje nešto više nalik hijeroglifima, nego latinici.
Uzrok ovakvom ponašanju Asima Terena bio je ljubavne prirode: bio je zaljubljen u tu ruku, u cijelu tu osobu, koja se odazvala na ime Suzana, zaljubljen svom silinom svog prostodušnog srca, zbog čega već pola godine, koliko je bilo da je Suza došla, nikako nije mogao da se pred njom sastavi.
Zbog tog njegovog običaja, da mu se jezik pred njom sveže, Suza je bila ubijeđena u ono što je sasvim suprotno od istine, a to je da je inspektor Teren ne voli, u šta je postala sto posto sigurna otkako ga je vidjela kako je ljubazan prema kolegici Šefiki.
Zato je i sada, čim ga je primijetila gdje sjedi i olovkom prati redove na papiru, samo kratko rekla izvinite i odmah se okrenula da ide.
Sasvim pometeni Asim učinio je tada ono što je najmanje želio - zovnuo je čistačicu: “Suzana!”
Okrenula se i uputila mu upitan pogled, kog Asim nije mogao izdržati duže od stotinke, a da bude gore jezik mu se sasvim bio svezao, pa ništa nije mogao osim da samo tako sjedi i gleda u ono pogrešno napisano ime Murata Romića, puštajući ljubavi svog života da uzalud čeka.
A dobra Suzana je čekala, čekala i čekala, jer nije smjela postaviti pitanje jednom tako ozbiljnom čovjeku, kog je upravo omela u njegovom veoma važnom radu; lakše joj je bilo da umjesto toga misli kako će dobiti otkaz, zbog čega su joj se i oči bile napunile suzama.
Za sve to vrijeme Asim je gledao u ono krupno i nevješto napisano “Mruat Rodeć”, i osjećao kako mu trni čelo i kako mu niz solufe teku potočići znoja, preko čega je znao i da mu se pod pazusima šire tamne mrlje, koje bi mogle postati veoma velike ako se uskoro ne desi neka promjena.
Nije očekivao da bi se mogla desiti i promjena na gore, s obzirom da mu je bilo već najgore moguće, ali onda se dogodi baš to, jer je Suzana od svega počela plakati i jecati.
Asim Teren nije to mogao izdržati, a Suza se iznenadila što vidi da jedan tako glomazan čovjek može biti tako brz i okretan, jer projurio je pored nje kao vjetar i nije je ni okrznuo.
3.
Čuveni sarajevski inspektor Petar Perić, čovjek koji je riješio svaki slučaj u karijeri, pazio je čitavog svog života da ne psuje u društvu. Nije mu smetalo kad drugi psuju, ali sam nije to činio nikada, a sve zbog odgoja, zbog jedne davne scene kada mu je kao sedmogodišnjaku baba oprala usta sapunom.
Namazan jeftinom kremom za brijanje koja ne pjeni, inspektor Perić sjetio se tog dana.
Vratio se iz škole, a kod kuće ga je čekala baba.
“Šta si danas naučio, pile babino?”
“Naučio sam kurac!”
Poslije toga baba ga je ščepala s leđa za vrat i odnijela u banju, gdje je spoznao gorak okus sapuna, koji mu je isprao volju za psovanjem u društvu za sva vremena.
Samo privatno, u intimi vlastite kuće, sa usana Petra Perića mogle su se čuti najfrekventnije riječi savremenog bosanskog govora; tako i sada, gledajući je u ogledalu kako nestaje poput pjene običnog sapuna, on za kog bi svako mogao reći da ne psuje nikad, glasno reče: “Eh, kurčina!”, nakon čega svejedno stade da se brije, osjećajući pod brijačem da se dlačice nisu smekšale ništa.
Pitao se da li postoji neka veza između današnjeg ubistva i onog otprije četiri dana? Vidio je mogućnost za tako nešto u činjenici da su oba počinjena rukom profesionalca, ali mu je to bilo raspar u odnosu na ono što su ubijeni za života bili, a to je bijedni kriminalcu, više gladni nego siti, neko za koga se ne unajmljuje profesionalac.
To ga je nagnalo da za trenutak prekine brijanje i pošalje poruku inspektoru Terenu: “Provjeri ako su se Romić i Garić družili u posljednje vrijeme, ako su se s nekim zajedno sukobili.”
Poslije toga se vrati brijanju, sa mišlju kako je većina slučajeva u njegovoj karijeri bila zapravo veoma jednostavna za riješiti, te kako ih je bilo svega nekoliko u kojima se moralo dobro oznojiti da bi se ubica našao.
Onda je opet mislio na Atlasa, na to kako se i on sada sprema, pri čemu mu možda pomaže i koreograf Olaf. Sjećanje na Olafova napregnuta i nauljena usta učini da mu neugodna struja jurne duž cijele kičme, poslije čega morade misliti na nešto drugo.
To drugo opet nije bilo ugodno: naumpade mu da se po MUP-u već uveliko mora pričati o tome kako inspektor Perić ima sina baletana, što je sasvim dovoljno da se rodi misao kako mu je sin i homoseksualac.
“Pa šta ako je?”, pobuni se na to nježnija strana njegove očinske prirode, “Šta sad treba, da se sakriva zbog toga kao neki ubica?”
Nad ovim pitanjem Petar Perić se zamisli duboko, pa tek poslije nekoliko minuta zaključi: “Seks je za pristojnog čovjeka stvar intime, bez obzira na orijentaciju.”
Taj zaključak mu se učini vrijedan naročite pažnje. Dok se oblačio razmišljao je kako bi ga mogao reći i Atlasu. Još je jednom razmislio i zaključio da bi mu on kao otac to morao reći, jer to nije više stvar seksualne orijentacije, nego lijepog ponašanja.
Dok se mučio da sveže kravatu kroz glavu mu prođe, kao još jedna podudarnost, da su obojica ubijenih upucani s lica. U određenim kulturama to je bio znak osvete. Puštajući neposlušnu kravatu, Perić posla još jednu poruku za Terena: “Provjeri da li su se ubijeni ikada sukobili sa nekim Crnogorcima ili Albancima.”
Poslije toga nastavi da se bori sa kravatom, koja mu učini dobro s tim što ga iznervira, jer pred tim na trenutak zaboravi sve što ga davi, ali samo do momenta kada je konačno uspio svezati pravi čvor, kog usljed nervoze pritegnu previše i tako se podsjeti na sve što ga muči.
Do polaska je imao još pola sata. Nije htio doći išta ranije, htio je da bar u početku izbjegne ono što neće moći na kraju, a to su mnogobrojne čestitke, od čije pretjerane i neiskrene srdačnosti mu je unaprijed bilo muka.
Da ubije malo vremena priđe kompjuteru na stolu u ćošku, gdje ode provjeriti vijesti o današnjem ubistvu. Kako je i očekivao, naslovi su bili grozni, prilagođeni ukusu svjetine željne uzbuđenja. Neko se, naravno, dosjetio da spomene mogućnost serijskog ubice.
Kliknuo je na komentare i pročitao ih nekoliko. U jednom komentaru je pisalo da je ubica heroj, a ne zločinac, neko kome treba dati nagradu. Bilo je još nekoliko komentara koji su na neki način izražavali zadovoljstvo zbog pogibije Murata Romića, dovoljno da se zaključi kako je imao puno neprijatelja.
Još je bilo rano da krene, a nije mu se više gledao kompjuter.
Ni balet mu se nije gledao, bez obzira što u njemu igra njegov sin.
Sjedio je i razmišljao kako bi najviše volio kada bi mu sada telefon zazvonio i da to bude nešto hitno, nešto s čime bi se pred Atlasom mogao opravdati za izostanak.
Tu mu kroz glavu prođe da će u publici, možda, biti stavljen da sjedi do Olafa. Misao da je on tom čovjeku možda već svekar ili punac - lako je skinuti prstenje - ispuni ga takvim jedom da odluči, iz predostrožnosti i ljubavi prema samom sebi, kako će odglumiti da ga je zabolio stomak čim sjedne i otići lijepo kući, umjesto da pored svega što ga je zbog te predstave već snašlo pretrpi još i ubitačnu dosadu, dva sata potpunog nerazumijevanja.
Onda se diže i pođe, rekavši sebi kako može sačekati još malo i u autu.
Kad je već sjeo i upalio, zazvoni mu telefon. Bio je to inspektor Teren, čiji broj ispuni inspektora Perića spasonosnom nadom, po prvi put u posljednja tri dana.
“Šta si našao?”, nestrpljivo reče u slušalicu, nakon čega osta slušati cijelu minutu i na kraju upita: “Je li to sve?”
“To je to”, reče Teren, “zasad.”
Perić mu zahvali na informacijama i reče kako mora krenuti.
Kad poklopi, pomisli kako je i Asim Teren dokaz da jabuka zna pasti podalje od stabla, na šta autoironično pomisli kako bi bio sretan da je njegov Atlas pao od njega toliko daleko kao Asim od svojih.
Nema komentara:
Objavi komentar