INSPEKTOR PERIĆ - IV, V i VI poglavlje

4.

Postoje dvije vrste ljudi koji su izgubili oca: oni koji misle na tog čovjeka rijetko i oni koji to čine često. 

Inspektor Asim Teren spadao je u potonje - on je uspomenu na svog tatu Osmana njegovao tako brižno da ga je u duhu imao živog kao u stvarnosti, sa mogućnostima i da ga vidi, i da ga čuje, samo ne i da ga dodirne.

Tako je i sada, dok je hodao ulicom prema automobilu, bio u nevidljivom društvu tate Osmana, koji ga je podsjećao na neka pravila policijskog ponašanja, za koja nije bilo isključeno da će mu vrlo brzo zatrebati. 

“Ni u jednom trenutku ne smiješ zaboraviti da si ti autoritet”, govorio je tata Osman, “ako vidiš da to nekome nije jasno, trebaš mu pokazati značku, a ako to nije dovoljno, onda trebaš dokazati da je tako na praktičan način.”

U rječniku tate Osmana “na praktičan način” značilo je uz upotrebu sile, koja je Terenima i prirodno bila dana, s obzirom da je svaki bio kao od brda odvaljen. 

S obzirom da je znao na kakvo mjesto ide, da se tu skuplja sami ološ, Asim Teren se zapita neće li posao završiti brže ako s vrata najprije opali nekome šamarčinu? 

U dubini duše smatrao je da su batine najbolja kazna za sitne kriminalce,  da ih to opameti puno više od svakog zatvora, kog oni sa svojim sitnim kriminalnim djelima nikada ne mogu dobiti puno, pa ispadne još i kako se tu dolaze besplatno odmarati i pripremati da nastave sa kriminalnim životom, često i na većem nivou nego prije. 

Priželjkivao je da nekim čudom otprve udari na Romićevog ubicu, te da se ispostavi kako je on ubio i Garića, pa kad Perić poslije predstave upali telefon tamo da ga dočeka poruka: “Sve je završeno. Vidimo se sutra da pišemo izvještaj.”

Otisnuvši se u tom smjeru, u mašti vidje nešto za šta je vjerovao da na javi ne može biti: svečani doček u MUP-u, uz šampanjac i te stvari, ali ovaj put ne za inspektora Perića, već za inspektora Terena. Natjera ga ta slika da se za trenutak nasmije, a onda se uozbilji kad pomisli da bi na svečanom dočeku sigurno bila prisutna i Suzana, pred kojom nije više mogao pričati ni u mašti.

Onda je neko vrijeme mislio o tome kako je dobro što je bog ljudima izmislio zanimanja i poslove, jer da nije, onda je veliko pitanje da li bi na svijetu postojao ijedan čovjek koji je navršio četrdeset godina, a da je psihički zdrav. 

U tim mislima stiže i pred “Corleone”, kafić koji bi odavno bio zatvoren, samo da gazda Toza nije bio čuveni policijski pjevač, koji među svojim gostima-prijateljima uvijek ima nekog ko može biti uhapšen iste sekunde, a što zna  zatrebati. 

U bašti kafića, ispred zida na kom je bila amaterski oslikana slika jedne od posljednjih scena iz filma “Scarface” - filmofil Asim vidio je u tome još jedan znak da je gazda Toza čovjek veoma - sjedilo je nekoliko momaka u šarenim trenerkama i sa divljim frizurama, a koji se svi upadljivo trznuše kad vidješe Terenovu službenu Škodu Fabiju kako im se parkira pred nosom, pravo na veliki bijeli X, nacrtan da označi zabranu parkiranja. 

Premda to nije priznavao ni samom sebi, Asim Teren je volio nasilje, a jedino što je za to trebao bilo je da nekako zna kako pred sobom ima nekog ko je za batine i da se taj neko krene nepristojno ponašati.

Držeći da je samo sjedenje u Corleoneu za batine, odlučio je parkirati tako provokativno, nadajući se da će nekome od prisutnih mangupčića jezik biti brži od pameti, poslije čega će i samo ispitivanje ići lakše. 

Prije nego će biti ubijen, Romić je sjedio u Corleoneu, a i inače je tu sjedio. Nadao se inspektor Teren da će od Toze doznati štošta interesantno, pa možda čak i ime samog ubice. 

Ali najprije je valjalo uspostaviti autoritet. 

U bašti je bilo onih koji su prepoznali inspektora Terena, ali i sasvim mladih propalica koje to nisu mogle, a kojima starije kolege nisu htjele dati znak da ostanu mirni.

Za jednim od tih neznajućih stolova, za kojim su sjedila četiri golobrada mladića, pogled na samog inspektora Terena, na njegove mnogobrojne viseće viškove, bio je dovoljan da se u djeci probudi zloća, utemeljena na vjeri da će u slučaju fizičkog okršaja biti nadmoćni.

Najprgaviji u ekipi, ćelavac koji je na donji dio trenerke nosio polo majicu dignute kragne, dobacio je inspektoru Terenu: “Halo, debeli! Jesi li slijep?”

Strah inspektora Terena da će mu provokacija proći neopaženo rasplinu se u sekundi, ustupivši mjesto svijesti da to jeste situacija u kojoj on kao policajac na zadatku mora najprije uspostaviti autoritet.

Za trenutak pogleda mladog mangupa, primijetivši da je riječ o momku veoma mršavom i lakom, od čega odmah dobi i ideju šta da radi. 

“Izvini, nisam te čuo”, reče što je moguće dobrodušnije, “možeš li mi ponoviti u uho?”, nagevši se prema mladiću sa rukom iza uha. 

To kod momaka izazva smijeh, a kod ćelavca ibret i nevjericu, poslije kojih se sage prema Asimu i uhvati puna pluća zraka, ali ne uspjede reći ništa jer ga Asim uhvati s leđa za kragnu lijevom, a desnom ošamari tako da ga onesvijesti, ostavši da ga čuva za kragnu poput marionete koja nije u igri.

“Ima li još ko da mu smeta moje parkiranje?”, pitao je inspektor Teren. 

Niko se nije usudio ni da zucne, gosti su i dalje gledali odlučno i pomalo kao ljuto, ali sada nekud u daljine. 

Utom iz kafića, koji je bio u podrumu, izleti gazda Toza, koji bez riječi šakama poče tući preostale momke za stolom, natjeravši ih u bijeg. Onda se izvini Terenu i pozva ga da sjednu u ofis. 

5.

Sarajevska publika, koja u pozorište ide više radi reda i sticajem okolnosti, nego radi potrebe i želje, nije bila spremna za jednu takvu predstavu kao što je bio bečki balet “Leptirica”.

Ukratko, desilo se ono što se u sarajevskim pozorištima ne događa često:  da ljudi nisu ostali ravnodušni prema onome što gledaju, a kamo sreće da su izazvane emocije bile neke koje su u Bosni društveno prihvaćene, jer tada bi to bila noć za pamćenje. 

Ovako, s obzirom da je tema baleta bio tzv. “izlazak iz ormara”, cijela predstava doživljena je kao incident, nešto što treba čim prije zaboraviti. 

Već od prve scene raja je krenula napuštati salu, a među njima nije bio onaj koji je rekao da će otići ako ga stave da sjedi do koreografa baleta, do onog koji se dosjetio da započne predstavu sa scenom u kojoj njegov sin Atlas, bezbrižno skakučući kao srndać, veselo pjeva kako voli muškarce i mrzi žene, nakon čega zastanu i on i muzika, da bi se na sceni pojavio neobični bečki debeli baletan, čije su se debele nogice nalik batacima u skokovima čudnovato širile do pune špage. 

“Ponovo se srećemo!”, bilo je sve što je rekao, nakon čega su otišli iza stoga sijena, iza kog su najprije pobacali svu odjeću, poslije čega je stog uzeo da skače na sceni, tako nepristojno da su ljudi počeli ustajati i odlaziti. 

To je na Petra Perića imalo pozitivan učinak, u smislu da su ga ti odlasci nagnali da čvršće zauzme pozitivni stav prema predstavi i svome sinu baletanu, kom se bez obzira na ono što je predstavljao nije mogla osporiti gracioznost pokreta. 

Na polovini predstave, kada je objavljena pauza, neki divlji ljudi su počeli vikati da su prevareni i da ih je neko trebao upozoriti da se radi o pederskoj predstavi.

“I kakvog to ima smisla da se predstava prekida na pola?”, uvrijeđeno i s visoka doda dotjerana papanka, koja je prije toga pogledala deset predstava u opštini. 

Perić je slušao to sve mirno, spreman da odreaguje ako bi se šta desilo, ali na kraju nije ništa što bi zahtijevalo reakciju - nezadovoljni gledaoci izašli su ispred pozorišta, gdje su zatim padali teatralno izrečeni citati iz vjerskih knjiga, gromkim glasom i s dignutim kažiprstom, dok nije došla policija. 

Poslije pauze sala je bila više prazna nego puna, poslije čega se još stala prazniti, što će se nastaviti do samog kraja, tako sa će na aplauzu ostati svega dvadesetak ruku, među kojima su se jedne izdvajala kao da pucaju petarde, a to su bile snažne ruke inspektora Perića, koji je pljeskao iz sve snage zato što je bio doživio katarzu. 

Neiskusan u stvarima pozorišta, zapao je Petar Perić u zamku da poslije predstave vjeruje kako je gledao nešto što na umjetnički način priča stvarni život glumca, a kako je, ohrabren tuđim negodovanjem, s pažnjom pogledao cijelu predstavu, bio je cijelim svojim bićem na strani junaka, na čije patnje, misleći da su se desile i u stvarnosti, nije ostao ravnodušan.

Po izlasku iz sale dočeka ga more pića, petsto natočenih čaša koje nije imao ko da popije. Petar prvi uze jednu čašu i misleći na ansambl podiže je u zrak, reče živjeli! i popi je u cugu; sjeti se svoje misli da pobjegne s predstave i okrenu se da potraži koreografa Olafa, da mu stisne ruku i čestita. 

Našao ga je u društvu ljudi u kojima prepozna ambasadore, tako da je čekao dok ga Olaf nije primijetio, nakon čega mu je srdačno čestitao i poklonio mu se kao velikom umjetniku. 

Nije bio trenutak za to, ali želio je i da mu kaže kako su mu vrata njegove kuće otvorena, jer prijatelji njegovog sina su i njegovi prijatelji. 

Najljepše je ipak tek dolazilo - odnekud iz hodnika društvu se približavao gostujući ansambl, ekipa od tridesetak ljudi, a aplauz povede niko drugi do Petar Petrović. 

Među posljednjima u ekipi, za glavu viši od ostalih, išao je njegov sin Atlas, kom bi najradije potrčao u susret, ali nije htio ispasti poput neke babe, a i nije bio siguran da i u tome nema neki red, ko kome čestita prvi i tako, pa se zadovoljio da stane sa strane, kao da drži mjesto u špaliru sačinjenom od samo jednog čovjeka. 

Atlas je bio u društvu ljepotice u čijim jamicama na obrazima Perić prepozna jednu od balerina iz predstave, od čega unatoč svemu ipak osjeti kako ga u grudima nešto štrecnu, ali ne tako jako da se ne bi dalo izignorisati i zadržati ushićeno lice.

Primijetivši ga, Atlas mu priđe prvom i srdačno ga zagrli. “Hvala što si došao”, šapnu mu na uho, “ovo je bilo neobično iskustvo.”, doda sa šeretskim smiješkom.

“Ovo je bilo tačno ono što ovom zaostalom gradu treba”, požuri sa podrškom Perić, zaustavljajući se prije nego kaže previše.

Za sve to vrijeme lijepa balerina je stajala sa strane i samo se smješkala, čekajući da bude predstavljena, što se potom i dogodi. 

“Da te upoznam sa budućom snahom”, nonšalantno reče Atlas, “ovo je Marien. Marien, das ist mein Pappa Petar.”

Marien pruži ruku uz srdačan osmijeh i na dosta dobrom bosanskom reče: “Radujem se da vas vidim! Atlas mi je puno pričao o vama. Ja sam Marien.”

Na Petra Perića sve to je djelovalo na način da se najednom potpuno uozbiljio, kao da je na poslu, a što mu je pomoglo da u potpunosti prikrije iznenađenje, sad kad je isto dostiglo svoj vrhunac u toj noći iznenađenja. 

Poslije toga Atlas i Marien su morali dalje da se pozdravljaju, a to Periću bi i drago, jer u ovom potpuno neočekivanom trenutku nije imao potrebe da bilo šta kaže. 

Umjesto toga, htio je da se izgubi, da se što prije negdje sakrije i tamo se ljudski obraduje svojoj potpuno neočekivanoj sreći. 

Vidjevši Atlasa kako je zauzet, Perić mu još samo kratko dobaci: “Moram sada ići. Čujemo se kad ustaneš.”

Atlas samo klimnu ozbiljno glavom, pa odmah vrati na lice svoj scenski osmijeh, jer baš u tom trenutku gospodin austrijski ambasador je pričao dugu i dosadnu priču o tome kako je kao mladić, dok je još studirao u Beču, mogao propustiti sve, ali balet nikad. 

6.

Otkako je počeo raditi za Afriku, mladi kriminalac Edin počeo je zarađivati kao nikada prije: za samo godinu dana skupio je dovoljno novca da kupi novi Mercedes SLK.

Afrika nije tajio da mu Edo polako postaje miljenik. Nekoliko puta je to naglašavao i na sastancima, pred ljudima koji za njega rade po petnaest-dvadeset godina. Imponovalo je to Edinu snažno, što je za tako kratko vrijeme uspio postići da tako o njemu misli i govori najveći od svih.

Tajna njegovog uspjeha bila je jednostavna: on sam nije šmrkao. Svi drugi jesu i to je ono što ih je onemogućavalo da se razviju kao dileri, jer su robu i udarali i zakidali, a i dijelili, nije bilo te kurvice koja njih nije mogla olakšati bar za gram. 

Edin nije bio takav, on je iznad svega volio lovu i zato mu nije bio problem med prodavati, a prste ne olizati, nešto što je među njegovim radnim kolegama važilo za nemoguće, a još mu je manji problem bio da ostane tvrda srca za sve koji bi se drogirali na veresiju, zbog čega mu je i računica uvijek bila besprijekorna. 

Krajnji Edinov cilj bio je da jednog dana, kad dođe za to vrijeme, odmijeni starog Afriku u ulozi narkobosa, sam Afrika da ga imenuje za svog nasljednika, jer ono što je sto posto sigurno jeste da to neće biti njegov sin Papi, koji je ostao još samo narkoman. 

O tome je mislio i sada, dok se vraćao kući od Afrike, sa sastanka na kom je pored njih dvojice prisustvovao još samo Đorđe Srbin, jedini od kolega u kom je Edin vidio neku konkurenciju, ali sve manju kako je vrijeme odmicalo, jer i Đorđe Srbin je volio šmrkati, najprije šmrkati, a onda se praviti važan, čega u tom svijetu ne može biti bez da se troše pare, puno para.

Znao je i da Afrika voli Đorđa, da je Đorđe kroz godine bio sve ono što je trebao biti Papi, ali je svejedno osjećao da ga pobjeđuje polako, da Đorđe iz mjeseca u mjesec sve više tone u narkomaniju, pa  samim tim i u očima Afrike, koji također iznad svega cijeni novac, pa ako nešto ne učini po tom pitanju, onda je jedini logičan scenario onaj u kom Đorđe gubi poziciju Afrikine desne ruke, koja tada nema gdje drugo pasti nego u ruke Edinove. 

Da se i Đorđe toga plaši vidjelo se iz njegovog ponašanja prema Edinu, gdje je od nekadašnjeg patrona ostao bijedni zajedljivac, koji na svaku Edinovu riječ cokće jezikom i prevrće očima, a jednom je čak pokušao i da ga okrivi za saradnju sa Glavom, vođom suparničke ekipe. 

Sad još nije bio trenutak da mu za to vrati, ali pamtio je Edin takve stvari, pamtio i u sjećanju svakodnevno obnavljao, kako bi u odgovarajućem momentu bio spreman na akciju bez odlaganja. Sada to još ne može, njegova godina, ma kako bila sjajna, ne može se još uvijek porediti sa Đorđetovih dvadeset, pa mora to sve podnositi mirno, jer to je vrhunac prkosa koji trenutno može sebi priuštiti.

Bio je zadovoljan što mu je današnji sastanak na svoj način pokazao da se bliži vrijeme kad će moći sa Đorđem izravnati račune. To se dogodilo kada je Edin upitao da li da novu robu pakuje identično kao staru, na šta se Đorđe nasmijao kretenski kako samo on zna i rekao da od sada robu valja pakovati da na kraju paketić izgleda k’o kurčić; “Mali glavić, mala jaja…”, krenuo je da detaljiše Đorđe, ali onda se javio Afrika, ozbiljnim glasom rekao da je pitanje na mjestu i da novu robu treba pakovati u novu, zlatnu foliju, sve vrijeme gledajući u Đorđa, kog je od toga prošao nalet duhovitosti. 

Odvajajući se s Bulevara na Stup i dalje dole, prema Bojniku, naumpade mu  da bi ga Đorđe mogao i napasti, što je Edin u neku ruku i priželjkivao, jer tada bi imao pokriće za makar dio patnji koje mu je namijenio. Jedino ne bi bilo zgodno da ga napadne vatrenim oružjem, jer u tom slučaju bi moglo biti svega, a čega tačno, o tome nije želio misliti sada kad je već stigao do kuće.

Već sam pogled na malu i staru kuću, iz vremena dok se krov još uvijek pravio na četiri vode, bio je dovoljan da ga prođe neugoda izazvana crnim mislima. Tu je živjela Edinova nana Fata, a Edin joj je kao dobri unuk svraćao često, ali ne iz brige za nanu, nego za posao, čije su se pripremne radnje odigravale kod nane, što je bila navika još iz djetinjstva, iz vremena kada je pravio svoje prve dilerske korake.

Sad to nije više morao raditi, činjenica da radi za Afriku davala mu je neku vrstu diplomatskog imuniteta, ali on je svejedno nastavio, iz sujevjerja, smatrajući da mu to što čuva i pakuje robu kod nane daje neku posebnu protekciju. 

Kao i uvijek, u kuću nije ušao odmah, već najprije pođe krug oko kuće, da se uvjeri kako nema nikog, a usput i da pokupi jaja iz kokošinjca i uvjeri se kako nema nikog ni u njemu. 

Svaki put kad to radi u džepu je držao pištolj u ruci, s prstom na obaraču, da se nađe ukoliko bi se desilo šta nepredviđeno, iako je više znao da se neće desiti, da je Bojnik njegova sigurna zona, da ga iza kuće čeka samo pusto dvorište, samo ona olupina dedinog traktora nasred dvorišta i tamo iza nje vjerovatno najkriminalniji kokošinjac u BiH, u čijim je gredama prenoćilo toliko droge da bi se mogao napuniti kombi. 

Ugledavši traktor, koji je na tom mjestu stajao čitav njegov život, Edin se sjeti dede Junuza i njegove milion puta čuvene rečenice: “Samo po je’nu!”, koja ga je pravila tako smiješnim čovjekom, a zato što je nikada nije izgovorio trijezan, što je čitavog života ustajao u pet da bi već u šest bio očito pripit.

Taj dedo Junuz, i još više otac Meho, bili su glavni razlozi da Edin izraste u trezvenog čovjeka. Stojeći pred traktorom, Edin se sjeti i kako je dedo uvijek pričao da će ga dogodine popraviti, pa kad krene raditi kao nekad, kad mu se po džepovima ponovo stanu nalaziti gute prljavih para, onda neka se svi sjete kakvi su prema njemu bili i neka se zadovolje s tim, jer on im pare neće dati. 

I Meho, isto tako - on će ovo, on će ono, a nikad ništa, samo galama i bespotrebno, izuzetno naporno trošenje vremena, poslije čega čovjek nema volju da radi išta. 

Tu mu kroz glavu prođe i da je on nekada bio dobar učenik, najbolji u razredu, za kog se govorilo da će sutra biti doktor ili inžinjer, ali onda je došao pubertet, a mali Edin nije bio u stanju da podnese one razlike između roditelja, vidljive na djeci preko stvari koje nose, pa je tako prvu travu za prodaju nabavio već sa dvanaest. U trenutku kada je tako mali otišao u prodavnicu i kupio sebi najnovije Džordanke sa školom je bilo gotovo. 

I to je Edinu sada bilo malo žao, jer prodavajući kokain često je bio u dodiru sa visoko obrazovanim ljudima, pa nije mogao da ne primijeti kako neki od njih zarađuju jako puno, a bez one strepnje kao u kriminalu, bez nekog Đorđa koji propada i koji zbog toga ko zna šta može da uradi.

Sve te misli prošle su mu kroz glavu u minuti, a onda izvjetrile sasvim, rasplinule se i ostavile misao o poslu da bude sama, a ta mu naredi da ne gubi vrijeme na gluposti, jer valjalo je napraviti bar tristo paketića, vikend je počinjao sutra. 

Misao da će prodati tristo paketića za vikend i u ponedeljak odnijeti trideset hiljada keša, od kojih će mu Afrika svojom rukom odvojiti šest, učini da mu se u grudima javi radosni polet, s kojim hitro pođe u kokošinjac da što prije pokupi jaja. 

Skinuvši rezu sa niskih vrata, Edin ih otvori i saginjući se uđe u kokošinjac; čuo se prigušen pucanj i sekund poslije tupi pad; iz kokošinjca izađe momak u zelenoj trenerci, sa zelenom kapuljačom na glavi, pa ode putem iza kokošinjca, ispod krošnji drveća koje su ga u toj trenerci činile nevidljivim.