Čovjek koji ima obaveza može zapravo bez svega, samo sa obavezama, ali je takav život težak, otuda i tužan, pa se obavezani čovjek ipak malo zabavlja, zastane i izvadi telefon, uzdahne i na Instagram uđe, ili sjedne i cigaru zapali, opusti se i naruči i kafu.
Tačno to učinio sam i ja i tako se žurbi i srkletu nasmijao u brk: one su svakako sestre, pa neka drkaju jedna drugu, a mene neće.
U džepu je poklon od Une, “Veronautika” Nikole Vranjkovića, dupli disk radosti za vozača specijalnog relija Borisa Lalića, koji što je stariji sve bolje razumije emisiju “Nikad nije kasno”; pitanje je da li oni tamo dozvoljavaju da se peva Vranjković?
Ok, pretaman je Vranjković za one koji od smrti bježe pod svjetla reflektora, ali eto onda bar da pjevam Braću Left “Aikido” ili Psihopolis “Padati u nesvest”?
Saša Popoviću, moja prijateljica Una preziva se isto kao i Vi, a kod nas je običaj da rođaci pomažu prijatelje svojih rođaka.
Ili je to show čiji je vlasnik Mitrović? On bi trebalo da voli te pjesme, nekad je i sam svirao u jednom takvom bendu.
Otpjevao bih na televiziji sa sunčanim cvikama, smio bih to uraditi, na tri dece pelina bih učinio to s pjesmom.
***
Odradio sam dodatni posao po planu i stigao na redovni na vrijeme, gdje sam zatim još neke posliće brzo sredio, od čega je najznačajnije što sam, potencijalno, našao još bolji prostor za naš budući zatvoreni skejtpark, bolja zgrada, bolja lokacija, lokacija iz moje perspektive najbolja moguća.
Ne znam koliko će vremena trebati da se ovaj projekat dovede do finala, zbog čega mi se ponekad zna učiniti i da neće nikad, ali onda odem malo voziti skejt i vrati se vjera u to da će Sarajevo stvarno dobiti ozbiljni indoor skejtpark, iduće godine u ovo doba da ću ga derati u tom skejtparku, a ne samo na ulici - navježbati u skejtparku za ulice, to je najbolje.
Optimizam i pesimizam, koliko sam primijetio, imaju dosta veze sa fizičkim osjećanjem sebe sama, pri čemu osjećaj snage rađa optimizam, slabosti pesimizam.
***
Drago mi je vidjeti da ovi moji novi blogovi imaju malu publiku, te da to nije samo jedna bezobrazna djevojka, koja čini to da bi mi mogla pisati poruke, nekoć prepune otvorenih pohvala mome penisu, koji se tada okitio i titulom hadžije, a sada svedene na hejtanje mog književnog rada i moje spisateljske persone.
Sada i ja vidim da se ovo pretvorilo ne više u pripovijedanje, već sada kao neki dnevnik, što nikako nisam forsirao i zato zaključujem da je to moja prirodna forma.
Za onu drugu, ozbiljnu književnost, uistinu nemam vremena. Tako mi prija što više na nju ne mislim, što nema onog groznog osjećaja griže savjesti da se nisam dovoljno potrudio, koji je jeo moje srce skoro pa svaku noć, bez obzira što mi se niko nije osvrnuo na književni rad već godinama, što već godinama svako malo pustim sebi da čujem:
Vikali su mu bježi s puta
Prošlo je i tvojih pet minuta
Nešto pisati ipak moram, jer ma šta hejteri mislili - ja pisac jesam sve dok ovako radim, dok šibam hiljadu riječi svaki dan, složenih u koliko-toliko toliko suvisle rečenice, koje nisu na kraju krajeva ni bez sadržaja.
Da je vrhunski sadržaj, od toga sam svjetlosnim godinama daleko faktički otkako pišem, ali nisam sigurno ni najlošiji pisac u Bosni, omakne se i meni poneka duhovitost, pa bude i zanimljivosti iz nekih drugih knjiga.
Danas mi se, najzad, našla u rukama i “Istorija Arapa” od Filipa Hitija, pisca britkog stila.
“Beduin je najveći devin parazit”, veli nam britki američki historik, koji rasvjetljava i priču o arapskim konjima: oni su stigli tek poslije, dok Arapi u historiju ulaze i zatim vjekovima jašu na devama; sami beduini, dok ih je još bilo izvornih, više su voljeli da se o njima govori kao o narodu deva, nego narodu pustinje.
I ja to mogu sa svoje strane potvrditi, a referirajući se na “Mullaqe: sedam zlatnih arabljanskih oda”, od kojih je jedna baš o devi.
To je jedna garantovano vrhunska knjiga, preporučio bih je svakom.
Nema komentara:
Objavi komentar