Danas je Saletova sahrana, pa neću zbog toga ići na dodatni posao, ili možda hoću, ne znam još. Želim da ne odem, želim biti tužan i misliti na svog druga, ali radnik u meni se repetirao, on je za to da u iduća dva sata, koliko imam slobodno, ipak odem odraditi nešto.
Možda mi je to najbolje, u ovom trenutku čini se da jest - popiću ovu kafu, izvesti Bibca da piša, a onda mogu sjesti u auto i otići do grada, pa ako ništa načeti ovosedmični kontingent, pokazati mu da sam tu i da dolazim po njega.
Trošim posljednju lovu na kafu. Imao sam dvije i trideset pet, a deset kurčevih deka kafe u prodavnici dvije i šezdeset pet. Sjeo sam u kafić, jebeš ga sad, trebaju mi ovi cigara i kafa kao zrak i voda.
A jest sve bezobrazno poskupilo, vječita gazdinska glad za profitom zauvijek će formirati nove cijene i činiti da se radnička plata zapravo smanjuje, iako se prividno povećava.
Eto, minimalac se povećao, a svi su ti ljudi ostali zapravo egzistencijalno ugroženi, istina manje nego prije, ali i dalje nedovoljno za spokojan život, a gazde su već udarile u dreku, u samrtni hropac bogatih preko medija; budalasta svjetina se tome smije, ja bogme stežem gluteuse i pripremam se čitati kuharice koje govore o pripremi ukusnih jela od jeftinijih dijelova iz mesnice.
Zato je u životu najbitnije - biti čovjek duševan.
Nikada ne prestati ne sa čitanjem, nego sa svjesnim i namjernim učenjem, zauvijek osvajati pojmove i živjeti onda tako, duhom prije nego tijelom, što je svakako i bolje, zanosnije sto puta, onako kako materijalni, generalno vidljivi svijet ne može biti.
Eto, svi mi znamo puža, vucara se po travi i po cesti, bijeli s kućom ili hrđa i bez nje, a ko je ikad primijetio da se oni seru sami sebi za vrat? Ne daje li to onim njihovim glavama, njihovim i ovako smiješnim očima, još deset puta smješniji izgled?
Zamišljam ljude kojima je čmar posred čela i umirem od šege, posebno ako zamislim ljude kako zbog toga paze da se ne pokenjaju po faci ili drugdje, kako idu srati kao povraćati.
Nikada to prije nisam zamislio, nego sam tako morao učiti stvari naučne da to mogu. Sad se mogu lijepo tome smijati, a mogu o tome i pisati. Cijela zoologija ahordata moćno je oružje u smislu metafore: ima ljudi sluzavih poput puža, ima i sa čmarom na čelu, da se to razraditi i u lijepu alegoriju pretočiti.
***
Planiram kupovati skupe talijanske sladolede svaki dan, samo da bude plata. Skejt neće dati da me to udeblja, biću samo sretan.
***
Ispratismo i našeg Saleta. Imao je veliku i tužnu sahranu. U mislima sam uz njegovu porodicu, a što se njega tiče - nekako mi je sada osjećaj da mu je dobro.
Tokom komemoracije jedan je govornik spomenuo jednu Sašinu fizičku karakteristiku, koja je i za mene bila nekako najupečatljivija, a to je boja glasa, u kom blago i umilno zveči pijesak.
Moj stav o zagrobnom životu je da ne znam ima li ga ili nema; podjednako ne vjerujem onima koji tvrde da ima i onima koji tvrde da nema, a ja bih lično volio, zbog svih mojih dragih što su umrli prije, pa na kraju i zbog sebe sama.
Odmori se sada, najdraži Aleksandre, a ja ti obećavam da ću gledati na Sergeja i da ću mu se naći pri ruci ako zatreba, sve dok sam ne stasa da mu to više ne treba.
Mislim da bih ovaj dan morao završiti sa skejtom. Toplo je vrijeme, a i ne znam šta ima drugo, bolje? Prvo skejt, onda pet-šest jaja, to je taj plan.
***
Mogao bih otvoriti aplikaciju mobilno bankarstvo, ali čemu? Znam tačno šta bih vidio: marku na tekućem i dvadeset sedam feninga na žiro računu.
Volio bih da plata bude sutra, bez obzira što mi je u džepu posuđena cvaja, s kojom mogu da se hranim danas i sutra.
Umara me računjane, želim natrag svoju platežnu moć, završavati noć sa pola kile talijanskog sladoleda, jesti ga zajedno sa jabukom crimson snow.
Volio bih da me skejt hoće poslušati večeras, treba mi jedan dobar session da splasnu pobunjenički duhovi besparice.
***
Pravi sam bijednik, samo mislim na hranu, na to kako se moram najesti što više, a jede mi se sve na svijetu.
Maloprije čitam u knjizi - rod Cephalopoda, po naški glavonošci, hobotnice, lignje i te stvari, pa iako je knjiga naučna i stručna, na mene je djelovala kao neki kulinarski show, food porn.
Jest, tačno ću tako živjeti u budućnosti: samo ću unaprijed kupovati lijepu hranu i lagerovati je kući, pa onda odlaziti na skejt, na njemu se izgladnjivati do nesvjestice, pa onda kući na kupanje i gozbu, uz fini književni rad i ugodnu noćnu muziku.
***
Pročitao sam “Zoologiju ahordata”, a kako sam usput ispravio i većinom tipkarske greške, to ću za ovo učenje biti nagrađen pristojnim honorarom, koji će mi kokuznom doći kao lijek, pa to još nije sve - oslobađa mi se i vrijeme za historiju Arapa, koju sam ovih dana morao zanemariti.
Rekao sam da ću prestati na neko vrijeme čitati književnost, ali to se ipak nije dogodilo, čitam po dva-tri poglavlja pred spavanje, ali ne dam da mi to bude kasnije na pameti, da me zavodi i odvlači u isti ovaj rad, samo uz neuporedivo veće intelektualno učešće, od kog sam se jedva oslobodio.
Možda je ovo sada samo još jedna skribomanija, ali sve i da jeste - to je moja skribomanija i ja ću nju da njegujem do kraja, ko tome proba stati na put dovodi se u opasnost da se upozna sa mojim nogama kao kakav skejt.
Drago mi je da sam tako bolestan, pa kad vidim svo to zdravlje oko sebe, sve što mogu reći jeste da se zaklinjem kako protiv ovoga neću uzeti nikad nikakve terapije, ako slučajno i uzmem tako nešto, onda samo kao nešto nepropisno, nikako drugačije.
Jer da bi bio bosanski pisac, mislim pravi, a ne kao ovi nalik na kondome straćene na drkanje, tad moraš biti lud, ali ne iz zajebancije, nego pravo, luda djela na prvom mjestu, poslije i lude riječi, kad nisu više šuplje.
***
Neka ostane zapisano i to da sam na ovaj datum zaiskao jedan hljeb. Bio sam u Merkatoru i kupio sebi svega, a za sve novce, tako da mi je falio hljeb.
Otišao sam u pekaru, sačekao ispred da postane prazna, zatim ušao i rekao: “Komšija, može jedan hljeb, al’ sutra da ti platim.”
Radio je pekar mlađi, što fura zlatne dioptrijske cvike, koji me uslužio bez riječi, sve vrijeme pričajući na telefon, a dao mi je jednu pogaču, koja ima da pukne cijela.
Drago mi je da sam ovaj put otišao s ovim problemom u pekaru, jer prošli put sam ga probao riješiti u krugu porodice i prijatelja, ali svi su mislili valjda da je to neka šifra, “Imaš li hljeba u kući da mi daš?”, tako da su mi uzvraćali sa pitanjima, u kojima je po meni deset puta više poniženja nego u ovome što sam uradio večeras, a što je glavno - sada sam se svog hljeba domogao, tada nisam uspio.
Zato će mi večera biti bogovska, ide kremenadla sa salatom, a onda banane i jabuke krimsonke za desert.
Krivo mi je što dan ne traje duže, jer dok Bili odšeta svoje, priprema večere će početi u pola jedan, što znači da bih mogao zaspati oko dva, što znači da ću sutra ustati nenaspavan, ali sutra stvarno moram.
Nema komentara:
Objavi komentar