7.
Na zgradi inspektora Asima Terena, gore visoko gdje ne može dohvatiti svako, pisalo je velikim slovima: Asim je kreten.
Bio je to stari natpis, iz vremena kad su lakovi u spreju bili otrovni, ali i postojaniji, tako da su crna slova za svo to vrijeme sasvim malo izblijedila; Asim je mislio da će više.
Tvorac tog grafita bila je prva i jedina djevojka u Asimovom životu - ili neko njen - a sve se zbilo prije više od dvadeset godina, na prvoj godini fakulteta.
Ta kratka veza, ne duža od mjesec, u najvećoj mjeri je uticala da se Asim u budućnosti zatvori pred djevojkama, pa da ga posao na to nije natjerao, može biti da se Asim Teren nikada više ne bi prvi uzeo riječ ni pred jednom ženom.
Onaj visoko ispisani grafit, za čije se uklanjanje ili precrtavanje valjalo popeti na vrh zaštitne rešetke jednog izloga - Asim to nije mogao od stomaka, a nije ni htio jer bi to značilo priznanje - bio je tu da ga svaki dan podsjeti šta su to žene, iako je razlog takvom mišljenju bila samo jedna žena, jedna mala i crvenokosa Gordana.
Ipak, otkako se u njegovom životu pojavila Suzana, Asim Teren krenuo je u reviziju svojih stavova o ženama, pa ma koliko se trudio, sjećajući se odvratno lažljive i koristoljubive Gordane, zadržati prijašnje oporost i neprijateljstvo, na kraju je uvijek završavao sa osjećajem čežnje za Suzanom, koja ga je u posljednje vrijeme stala moriti i u snu.
Baš sinoć je imao jednu od tih epizoda, i to tako intenzivnu da se probudio s osjećajem kako nije ni spavao - svu noć je trčao za Suzom, preko nekakvih brda i dolina, ali kad god bi je stigao i već pružio ruke da je zgrabi, Suza bi se izmakla kojih dvadeset metara ispred, i duga naporna trka se nastavljala, sve do buđenja u mokroj pidžami i postelji.
Ustao je tada Asim i otišao pod tuš, gdje su mu se zatim u glavi misli miješale poput vode u tušu: hladne o poslu i vruće o Suzani, ali to jedinjenje nije bilo prijatno kao ono što ga zajedno daju vruća i hladna voda.
Razgovor sa Tozom nije bio bog zna kako značajan, osim saznanja s kim je ubijeni Romić u posljednje vrijeme najčešće sjedio, ništa drugo nije uspio saznati.
Sa druge strane, kao veoma značajno izdvajalo se to što se juče obratio Suzani, u čemu je vidio razlog ozbiljnoj brizi za svoje psihičko zdravlje; kao da više ne može birati šta da kaže, ili ne kaže.
Te dvije misli su se zatim smjenjivale s takvom brzinom da su ga potpuno sludile i ukipile, pa je ostao tako stajati sve dok se nije potrošila vruća i ostala samo hladna voda, poznata po svojoj moći triježnjenja.
Ispod tuša izađe sa idejom da više ne ostaje i ne posjećuje kancelariju između četiri i osam. Biće malo neobično u početku, ali brzo će se navići, izvjetriće ona, samo da je ne gleda, a sad je i tako glavno - posvetiti se poslu.
Steći već jednom taj čin više, dvjesta maraka veću platu i sto maraka veću godišnju nagradu. Nije neka pljačka, ali nije ni zanemarivo, dvije i po hiljade, to je jedno solidno ljetovanje u nekom turskom ili tunižanskom resortu, a ako ne to, onda lova za budući automobil, kog je planirao kupiti kad ode u penziju, taman će to biti da kupi novo.
Zbog toga, nakon što je razmišljao o tome za sve vrijeme oblačenja, odluči da ne zove Perića, već da pusti da on zovne njega, a do tada da ne miruje, nego da radi.
Toza je spomenuo jedno ime koje je Terenu bilo lako dostupno - Aldin Brist. Stanovao je u istoj zgradi kao Asim, samo jedan haustor niže. Bio je fino dijete, ali se kasnije uznio za ugursuzima, koji su ga, kao i druge, odveli u pakao droge.
Asim ga je uspio ubijediti da ne krade po naselju, pokazavši tako ubjedljivu argumentaciju da je Brist poslije toga postao jedan od mnogih koji čine doušničku mrežu inspektora Terena, koja je još uvijek čekala da uhvati svog prvog krivca.
Gegajući se do drugog ulaza primijetio je dva sumnjiva tipa kako stoje ispred, u kojima Asim ugleda svoju igraču kartu.
“Garant ste pošli kod Brista…”, reče im osmjehujući se dobrostivo, drugarski.
“Čekamo ga da siđe”, brzopleto i sa isto tako drugarskim osmijehom odgovori jedan od tipova, očito Rom, na šta se drugi tip pobuni, propali mladić za kog je teško bilo reći ima li dvadeset ili četrdeset godina, reče drugu: “A ba kume još mu samo reci što smo došli!”
Potom se okrenu Asimu i reče: “Ko si ti, debeli? Jesi hala!?” Trepnuvši snažno, uz budalasto izbacivanje donje vilice, doda: “Ma ne zanima me ko si! Produži dalje, nisi poželjan, vjeruj mi! Pedala.
Bila je to prilika koja se ne propušta, kojoj se Asim zapravo i nadao, i zbog koje je i držao ruke kao kengur kada im je prilazio - iz tog naizgled smušenog položaja, njegova velika, debela i iznenađujuće brza ruka postala je još brža, a forhend koji je ispalila nokautirao je nepristojnog uličara.
Asim izvadi cigarete i reče pet metara odmaknutom Romu: “Imate vremena da nestanete iz moje mahale dok popušim cigaru. Ako vas ikad više vidim ovdje poslaću vas na robiju.”
Tek tada pokaza i značku, koja kod Roma izazva reakciju da pobjegne trkom, ostavljajući druga da se sam doziva polako. Na kraju Asimu dosadi da ga gleda kako samo tako sjedi i šuti.
“Treba tebe izgleda naviti”, reče s cigarom u ustima, nakon čega zgrabi momka za vrat i majicu i podiže na noge, pa ga nabi nogom u guzicu, s uspjehom jer je momak je poslije toga stvarno protrčkarao i nestao.
Onda se popeo do Brista, do užasnih narkomanskih vrata, koja nisu htjela da se otvore ni poslije trećeg kucanja, što je u inspektora Terena automatski probudilo nadu da je nabasao na ubicu - neće da otvori jer zna da je to kraj.
Jedan nalet ramenom bio je dovoljan da se rasprsnu obje hrđave baglame i da pukne brava, koja se efektno sva rašarafi i otpade cijela, bar sa strane inspektora Terena, koji se iza srušenih vrata ukaza sa revolverom, riknuvši kao lav: “Ruke u vis!”
No, Aldin Brist nije to ni čuo, a i da jeste, nije bio u stanju dići ruke, jedva i pogled, koji bijaše sasvim proziran, staklast.
Ljut što to vidi, inspektor Teren pokuša riješiti stvar jednim udarcem: “Saznalo se da si upuco Romketa. Ja mislio vi jarani.”
Brist nije izgledao kao da nije registrovao šta mu je upravo rečeno, umjesto toga zabavi glavu unazad i stade da je njiše lijevo-desno, izazivajući kod Asima želju da ga bije dok ga ne otrijezni.
“Slušaj me sad dobro, Aldine… Otvori sad uši koliko god možeš jer ti ovo neću dvaput govoriti…”, započe ponovo inspektor Teren.
“Đorđe Srbin”, najednom će Brist.
U Asimu Terenu se sve utiša. Znao je dobro ko je Đorđe Srbin i za koga radi, da se taj rad odvija nesmetano zahvaljujući mitu i korupciji. Misao da Brist govori istinu, da je Đorđe Srbin postao konačno dostupan i za krvne delikte, u kojima nema korupcije jer tu je šef Perić, ispuni ga sličnim osjećajem što ga pred hajku osjećaju lovci.
“Šta je s Đorđom?”, upita muklo, loše prikrivajući interesovanje.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda drogirani Brist krenu padati glavom sve niže, Asim ga je gledao i čekao da mu čelo udari u krezavi i nagorjeli parket, ali Brist je izgleda znao šta radi jer zaustavi se na centimetar, polako otvori oči i reče: “Reko je da će nas sve pobiti, a Romketa prvog…”
8.
Inspektor Perić je volio piće, a nije volio pijanstvo, pa je tako njegova vječita mjera u tome bila deca žestokog ili dvije dece vina po danu.
Jednom do dva puta na godinu prekoračio bi svoju zdravu i trezvenu mjeru, najčešće za rođendan i za Novu godinu, a isto tako i sastaviti po godinu-dvije bez tog pretjerivanja, držeći se ustaljene mjere.
I za tu godinu lično je mislio da će biti od onih u kojima će trezvenost vladati svih 365 dana, ali preokret sa Atlasom bio je tako intenzivan da iz pozorišta nije mogao kući, već je otišao u laganu, u “Inspiraciju” gdje je treću smjenu radio jaran mu Taho.
Nije bio toliko slobodan da otvoreno kaže Tahi zašto večeras tako pije - sama predstava činila se kao sasvim dovoljan povod - ali tako je pio još samo jednom, one noći kad se Atlas rodio, kad je u čekaonici od nervoze slistio cijeli Red Label, pa povratio kad je vidio malog.
Ovoga puta šetač je bio crne etikete, a na kraju je povratio radi preventive, koja na kraju nije učinila mnogo, jer probudio se sa strašnom glavoboljom, protiv koje je odmah popio dva kofana.
Plan mu je bio da ode do kancelarije i pokuša se posvetiti poslu, za koji se tako rasterećen ponovo zabrinuo kao nekad; u gradu su dva ubistva za koja neko mora odgovarati, a njegovo je da ih nađe.
Rezervni plan mu je bio, ako baš ne bude mogao da se skoncentriše, onda da odspava u kancelariji još sat-dva, jer tu je imao klimu. Stan mu je bio na sunčanoj strani i tokom ljeta je bilo prevruće gotovo od samog izlaska sunca.
Vozeći se do kancelarije premotavao je film u glavi, već po stoti put iako se desilo sinoć, scenu kad Atlas predstavlja Marien, nazivajući je budućom snahom, na šta i ona progovara na bosanskom.
Otkud to da mala zna naš? Mogući odgovor na to pitanje glasio bi - već se dugo zabavljaju, pa cura naučila.
U tom slučaju, sve što je ikada pomislio u vezi sa Atlasovom seksualnošću, a posljednjih pet godina pogotovo, bilo je neistinito, klevetnički. Nije to pohvalno ni za jednog ozbiljnog mislioca, ali Periću je bilo draže da je tako, nego da se ispostavilo kako je bio u pravu.
“A što bi ti bilo draže? Ne bi uopšte, isto bi ti bilo”, javi se opet onaj brižni i nježni otac u njemu, ali Perić ga odmah ukinu, kao nešto što je postalo višak i nepotrebno, na šta mu kroz glavu prođe da će danas teško moći raditi i da tu nisu glavne smetnje mamurluk i glavobolja, već to što mu je sin tu, sin i buduća snaha, koji su ga rekli zvati kad se probude.
U tom trenu telefon poče zvoniti. “To su oni”, pomisli Perić javi se bez gledanja, ozbiljnim tonom za slučaj da nisu oni, kao što i nisu bili.
Zvala ga je centrala, da ga obavijesti o još jednom ubistvu, trećem u posljednjih šest dana.
Znajući s kim razgovara, službenik s druge strane žice htio je da se pokaže obaviješten, pa je krenuo iznositi detalje ubistva, ali Perić ga hladno prekide, reče da vozi, zahvali i spusti.
Kroz glavu mu prođoše jučerašnji naslovi iz medija koji su pretpostavili serijskog ubicu; više nisu izgledali tako glupo, prije kao ćorava koka kad ubode zrno.
Kada bi se ispostavilo da je to, onda bi to bilo nešto uistinu novo u njegovoj karijeri. Ranije je upoznao ljude koji su ubijali po pet i više ljudi, ali je to sve bilo u jednom pohodu, u neuračunljivom stanju, pa se nisu mogli uračunati u serijske ubice u pravom smislu.
Telefon zazvoni opet. “Asim sigurno”, pomisli i opet se javi bez gledanja, i opet pogriješi, jer nije bio Asim, nego Atlas, čiji je pospani glas svjedočio da je stvarno nazvao čim se probudio.
Priča se povede o predstavi, koju sam Atlas nazva bezveznim preseravanjem, kom je jedina prednost to što je plaćeno bolje od uobičajenih predstava
Perić je uživao u tim riječima, sada već potpuno otvoreno, bez one zadrške pred sobom samim, ali sam nije htio reći ništa slično, reče umjesto toga da je njemu bilo drugačije i samim tim zanimljivo, a nije htio reći ni gdje ide, pa kad Atlas spomenu sastanak u jedanaest, Perić samo odgovori da ima neodložnog posla u idućih nekoliko sati i da će se javiti poslije.
Prikrivajući strepnju, upita: “Kad idete?”
“Marien je morala otići već jutros, a ja ću ostati duže”, reče i pretvori Perinu strepnju u iznenadnu radost, koju pokaza u tonu i još i više u pitanju kontra svoje volje: “Što je pusti da ide sama?”
Tek poslije, nakon što se razgovor završi uz dogovor da se Petar javi kad završi, kroz glavu mu prođe da nije to možda trebao reći.
Utom telefon zazvoni i treći put. Inspektor Perić pogleda na displej i vidje da je to njegov vjerni kolega.
“U Bojniku sam za tri minute”, reče u telefon bez pozdrava i kao da želi odmah spustiti, ali zadrža umjesto toga ruku na glavi, a onda i stade na prvo proširenje, da sasluša fino ono za šta je ranije znao misliti da se neće dogoditi nikad.
“A po čemu si tako siguran?”, upita nakon što Asim po drugi put zaredom završi svoju kratku priču o pronađenom ubici.
“Imam svjedoka”, odgovori Asim, pomislivši u sebi kako se za Brista to ni u kom slučaju ne može reći, od čega se onda malo i naljuti na sebe, što je već tako star, a ne samo da ne zna čitati i pisati kako treba, nego eto sada ni pričati.
“Ne govori nikome ništa sad u Bojniku, pričamo nasamo ti i ja, ok?”, reče Perić.
“Ok”, odgovori Asim, koji se tada sjeti i svoga dede Hamdije, kako držeći ruku nad očima kao da zaklanja sunce govori: “On je dobro građen dovde”, misleći na jednog košarkaša.
9.
Inspektorica Hristina Avramović, atraktivna brineta od trideset godina, dospjela je po prvi put u žižu javnosti kada je prije godinu dana faktički sama otkrila veliku međunarodnu trgovinu narkoticima, čija je polazna tačka za Evropu bila u Bosni, tačnije u Banja Luci, odakle je bila i Hristina.
Poučena nekim ranijim primjerima, vječito nezadovoljna i nezahvalna bosanskohercegovačka javnost učinila je sve što može da obesmisli uspjeh mlade i lijepe policajke, za koju je, prema narodnoj priči, ispalo da se kurvala sa mafijom, pa kad je pukla tikva odala šta zna.
Takve priče nisu bile nešto pred čim bi osoba poput Hristine Avramović ustuknula, ali s obzirom da je njen uspjeh presjekao mnogo malih tokova novca, koji su svi ubirali u džepove njenih kolega, inspektorica Avramović ipak se našla u situaciji da ne može više normalno obavljati posao. Zbog toga je predala na konkurs u Federaciji, pa je tako stigla i u Sarajevo, gdje je ispočetka stvarno naišla na puno bolji tretman, kao i svugdje gdje se prvi put pojavila, ali kako nije dopuštala išta od onoga što se lijepim i zgodnim ženama uobičajeno čini, prije svega ona mala tepanja i udvaranja, zbog kojih je nekoliko puta morala biti i gruba, brzo je i u Sarajevu stekla banjalučki ugled, iz čega je izbijala šira društvena slika Bosne u kojoj su obje prijestolnice zapravo kasabe.
Inspektorica Avramović bila je toga svjesna, zbog čega je stalno bila na oprezu, znajući da nad njom bdije stotinu nevidljivih očiju koje samo čekaju da šta pogriješi kako bi joj pisali prijave.
Zbog toga je viša inspektorica Avramović nastupala sama, bez uobičajenog pomoćnika, za šta je morala dobiti odobrenje od generalnog inspektora, a za šta se poslije, naravno, pričalo da je plaćeno putem kreveta.
Stigavši u Bojnik - jer žrtva je bila predmet njezine istrage u odjelu za narkotike - inspektorica Avramović učinila je za trenutak da uviđaj dobije izgled filmskog seta na koji je glavna glumica upravo stigla.
Mlađi lokalni policajac sa šapkom, koji je tada prvi put saznao za postojanje inspektorice Avramović, nije mogao odoliti kada je vidio da atraktivnoj ženi niko ne prilazi, pa je učinio to sam, ali samo što je, zbunivši se, rekao: “Ubica je upucan u glavu”, dobio je odgovor: “Kolega, nisam vas ništa pitala”, za kojim je uslijedilo ledeno ignorisanje više funkcije koja nije dužna, od čega se u duši mlađeg policajca uzburkalo cijelo more strepnje, jer inspektorica Avramović ni izbliza nije bila prva unutar firme koja se prema njemu ponijela tako.
Utom na mjesto radnje stiže i crna ohrndana Opel Meriva, za koju je samo znalac mogao čuti da ispod načete limarije vlada opšti mehanički sklad; iz nje izađe slavni inspektor Perić, iznese sa sobom i vjeru da je to početak rješenja, mada ne više toliko jaku kao prije, jer u policiji su radili obični ljudi, među kojima je vjera u propast najboljih stvar svakodnevnice.
Za inspektoricu Avramović kolega Perić bio je puno više od kolege, iako ne u onom smislu kako je to mislio inspektor Teren: nije joj bio predmet požude, nego simbol.
Simbol da se u Sarajevu još uvijek može napredovati čak i onda kada si očiti Srbin kao što je Petar Perić, a inače je bila pomalo ljuta na roditelje što su joj izabrali ime Hristina, držeći da je to posljedica rata i utoliko više što su se oni sami zvali Vladimir i Branka; “Što nisi sebi samom promijenio u Hrizostom!?”, znala je reći ocu u tinejdžerskim danima, kada je svima govorila da se zove Tina.
Bila je svjesna da ljepota, ma koliko bila iz daljine pljuvana, ipak otvara mnoga vrata, ali se istovremeno plašila i da joj ih ne zatvori njeno srpstvo, istaknuto joj u imenu kao kakav nož za bodenje očiju i paranje ušiju.
Nadala se da će joj inspektor Perić prići i sam, da će iskoristiti svoju poznatost i čin da joj, ako ništa, udijeli koji prijateljski savjet, kao pola MUP-a što je učinilo, ali nakon godinu dana čekanja stekla je pouzdano uvjerenje da se to neće dogoditi, nakon čega ni inspektor Teren nije više bio sasvim u krivu, jer Avramovićka ga je otuda uistinu počela posmatrati kao nešto posebno i rijetko.
Premda se ponio identično, isti tretman od nje nije dobio i inspektor Teren, a iz razloga što je, kao svi ljudi koje zbunjuju bezbrojni svjetski napisi, skoro sve vrijeme imao ljute obrve, od kojih je imao svadljiv izgled.
Sada je imala novu nadu da će ostvariti kontakt s čuvenim inspektorom, bila je ubijeđena da hoće, jer u automobilu koji je pripadao ubijenom pronađena je i kila kokaina; logično je bilo da se spoje.
Stojeći sa strane, posmatrala je pažljivo iza neprozirnih rejbanki kako se inspektor Perić ponaša. S napetošću je iščekivala trenutak kada će ući u kokošinjac, željela je da mu vidi lice kad izađe, hoće li se ili neće moći raspoznati da je upravo vidio mrtvaca?
I ona ga je vidjela i nije se uznemirila; sve što je uspjela pred tim prizorom pomisliti jeste da se sjeti frenologije i da poslije razmišlja nisu li izbočine na čelu ubijenog nastale u trenutku kada mu je kroz glavu prošao metak?
Kako je i mislila, na licu inspektora Perića nije se moglo primijetiti ništa kad je izašao iz kokošinjca. Posmatrala ga je kako poslije toga hoda po dvorištu i obilazi označene tragove, sve sa istim ozbiljnim licem, koje nije odavalo ništa više od toga da ga sve što gleda zanima. Da mu pruži šansu, napravila se da gleda nešto na mobitelu i tako prebacila do nekakvih tragova na travi.
“Dobar dan”, reče Perić mladoj kolegici i sage se da pogleda označeno mjesto, u kom prepozna beznačajni trag obuće ubijenog i uspijenih usta pogleda u pravcu mlađih inspektora koji su tragove označavali.
Primijetila je to inspektorica Avramović, i to i da joj Perić ne kani reći išta dalje od pozdrava, tako da sama preuze inicijativu: “Drugi put zovite mene da vam bilježim tragove”, reče i osmjehnu se tako da i Perić refleksno razvuče usne u osmijeh.
“Momci su još neiskusni”, reče i nasmija se, “nadoće polako.” Onda se okrenu i ode dalje za žutim markerima, ludo posijanim po čitavoj bašti.
Nema komentara:
Objavi komentar