Alipašinije iz Sarajeva bio je najbolji skejter svog doba, a ujedno se smatra i najvećim skejterom svih vremena. Rođen je u nultoj godini Nove ere, u staroj skejterskoj porodici, u gradskoj četvrti Alipasinius (danas Alipašino polje), gdje je prilikom kopanja temelja za osnovnu školu Meša Selimović otkriven mozaik sa prikazom zaljubljenih skejtera i skejterice, koji držeći se za ruke skaču sa stepenica. Pored toga što je bio skejter, Alpašinije je bio i izuzetno plodan pisac (prema izvorima za života je objavio 501. knjigu), od čega nam je danas ostala jedna prozna rečenica, piščevo svjedočanstvo da je skejtati počeo još dok je bio u majčinoj utrobi, s obzirom da mu je stara bila opasna skejterica, te jedan fragment iz dramskog djela “Skejterski problemi”, one dvije replike:
VALERIJA: Ja ovako više ne mogu. Izaberi - ili daska, ili ja! .
FILIPIKUS: Ako već moram birati između vas dvije daske, reći ću skejt, moj konačan odgovor.
Član “Bones” tima postao je sa dvanaest, a kapiten sa petnaest godina, nakon što je na prvenstvu u Mostaru pobijedio u sve tri discipline. Bio je prvi i dugo vremena jedini skejter koji je skočio u Rimu sa dvanaest stepenica na ulazu u Venerin hram, istih onih sa kojih je sto dvadeset godina ranije Gaj Valerije Vukojebinski slomio vrat, a prvi počinje skejtati i gelendere.
Dvadeset četvrte godine Alipašinije je istupio iz mostarskog “Bonesa” i vratio se u Sarajevo, gdje je osnovao vlastitu kompaniju “Alipašinijum skejtbords”, čiji će proizvodi prouzrokovati evoluciju skejta kao sporta. Prema jednoj verziji priče Alipašinije je pronašao neolitsku vazu na kojoj je vidio kako su daske izgledale nekad, a prema drugoj, koju je ispripovijedao sam Alipašinije u svom spisu "O skejtu", novi oblik daske došao mu je u snu.
Njegove inovacije na polju skejta kao predmeta tokom dvadesetih godina postale su novi standard. Alipašinije je osmislio troslojnu strukturu, puno jaču od prethodne jednoslojne, i vratio doublekick oblik daske, sa zakrivljenim nosom i repom, sa puno većim mogućnostima za trikove. Samo godinu kasnije izmišlja i prve kuglične ležajeve, dajući s njima konačan oblik skejtu kao predmetu.
Okupivši oko sebe tim, Alipašinije izdaje knjigu-film “Dobrodošli u Had” (Gratus ad inferum), a zatim putuje carstvom i promoviše novu verziju skejta, koja stiče ogroman broj sljedbenika među narodima širom carstva. To u konačnici dovodi do pojave Svjetskog prvenstva, redovno održavanog u Rimu od 47. do 302. godine. Bilo je dobrih skejtera u svim narodima, ali su prva mjesta zauvijek bila rezervisana za Ilire, koji su se na konto toga rasipali po čitavom carstvu i otvarali škole skejta.
Najuspješniji učesnik Svjetskih prvenstava bio je izvijesni Klaudije iz Banja Luke, koji je bio neprikosnoven u disciplini strit punih četrdeset godina, od 71. do 111. Njegova bista sa medaljama, poznata i kao “Bista četrdeset medalja”, dio je vatikanske kolekcije antičkih umjetnina, a ostala je i jedna freska u Kozarcu na kojoj je skejter sa lovorikama oko glave, pretpostavlja se da predstavlja Klaudija, za kog se zna da je bio rodom iz Kozarca.
O disciplinama pul i gejm of skejt nemamo podataka, zna se samo to da su održavane, te da izvjesni Tit Smotonije “...već peti put zaredom ispada u prvom krugu, i u stritu, i u pulu, i u gejm of skejtu.” U centru rimskog skejt parka, u to doba najvećeg na svijetu, stajao je veliki Alipašinijev kip, od kog nam je danas ostala samo donja polovina, koja prikazuje noge u trenutku veoma visokog skoka, nalik na kung fu majgeri. Po tom kipu vidimo da je rimski skejt bio skoro pa identičan današnjem, dok se o detalju na đonovima patika i dan danas raspravlja - da li je to vazdušni đon ili nešto drugo?
U Iliriku skejterski centar provincije nije bio više u Mostaru, nego u Sarajevu, preciznije na Ilidži, gdje je bila rimska kolonija. Po popisu stanovništva iz 288. godine na području Ilidže je zabilježeno 2054 skejtera oba pola, što je više od petine stanovnika kolonije. Sasvim je izvjesna pretpostavka da je na Ilidži postojao veliki skejt park, čijih ostataka nema jer je vjerovatno bio od drveta, a popularno, ako ne i popularnije, bilo je skejtanje na ulici. U Dupnot-Lorainovoj zbirci rimskih tekstova sačuvan je zapis o Lezbiji sa Stupa iz 295., za koju se kaže kako je tri puta zaredom skinula flip frontsajd bordslajd na gelenderu kod stanice, te rekla da će se udati za onoga koji ponovi isto, ali niko nije uspio.
Najcjeloviti dokument iz tog perioda koji nam je ostao jeste Zvornički zapis o skejtu, nastao u prvoj polovini trećeg stoljeća. Riječ je autobiografskoj pripovijesti nepoznatog autora, koji opisuje skejt sešn na obali Drine. U spisu se najviše spominje izvjesni Marcijal, od čijih vještina izdvajamo to da je preslajdao deset metara dugu ivicu sa frontsajd nousblantom, kao i flip u ogromni benk, na čijem dnu ga je čekalo kupanje u Drini.
Autor nas također upoznaje sa činjenicom da skejtanja, tada kao ni sada, nije bilo jeftino, te u više navrata spominje svoj “penis od skejta”, ne propuštajući da ga grdi, kako mu se rascvjetala daska, a ležajevi zaribali da se čovjek ne može čestito ni pogurati.. Saznajemo i da je set novih ležajeva u Zvorniku koštao između pedeset i sedamdeset sestercija, daske od pedeset do sto, što je za autora predstavljalo nedostižnu cifru.
Skejterski događaj o kom je ostalo najviše pisanih izvora svakako je Skejterska buna iz 328. godine, koja se pretvorila u veliki oružani ustanak Ilirika, a danas se uzima kao kraj Prve zlatne ere skejtbordinga. Izbila je najprije u Orašju, odakle se proširila širom Ilirika. Povod je bio zabrana uvoza alpskog javora za Ilirik, koji je važio za najbolje skejt drvo.
Vođa pobunjenika bio je veletrgovac drvetom i vlasnik manufakture daski po imenu Balaban. Saznavši za zabranu uvoza, on je poveo orašijske skejtere i potopio četiri trgovačka broda na Savi. Balabanovi izaslanici pohitali su u sva mjesta da jave kako je Konstantin Veliki izdao zabranu uvoza javorovine Ilirima kako bi premjestio proizvodnju u Germaniju. To je izazvalo revolt u svim ilirskim gradovima i selima, od kojih je svako imalo svoju skejt manufakturu. Protest će se najžešće ispoljiti u Kalinoviku, gdje su bile tri manufakture - “Cali”, “Daskec” i skraćeno “PGD”, sa značenjem “prljava geto djeca”. Tu je pobijena kohorta i zapaljen vojni kamp, s čime je započeo krvavi rat između države i skejtera.
Balaban se tom prilikom pokazao kao sposoban vojskovođa. Čim se pročulo da je Konstantnin uputio u Ilirik dvije legije, dao se na posao da razglasi opšti ustanak, pozivajući sve Ilire da se sa oružjem u ruci odupru nepoštenom caru i protjeraju ga jednom zauvijek. Kako je u to vrijeme uveden i sramni tzv. “zakon stražnjice”, koji je legionarima davao pravo da se koriste stražnjicama Ilira oba spola po cijeni od jednog dinara i uz mogućnost odgođenog plaćanja do pet godina, Balabanov poziv urodio je velikim plodom.
Prvu legiju koja je u Bosnu stigla Balaban je dočekao sa armijom od dvadeset hiljada ljudi. Centurion prve legije, častoljubivi i neupućeni Marko Sunije, nije htio čekati da dođe i druga, već je sam napao na Orašje i doživio katastrofu - od pet hiljada i dvjesto legionara preživjelo je svega njih stotinjak. Centurion druge legije bio je Antonio Splitski, iskusan vojskovođa koji je potukao Balabanovu vojsku kod Bijeljine, tako što je najprije razglasio da se povlači prema Beogradu, pa iznenada napao na Ilire u trenutku velikog slavlja, u pola noći kad su svi već bili pijani.
Sljedeći okršaj dogodio se kod Tuzle, gdje su Iliri uz velike žrtve - prema izvorima oko pet hiljada poginulih - spriječili Antonia da napreduje dalje i natjerali ga na povlačenje prema Zvorniku. Antonio uviđa da sa jednom legijom neće moći pokoriti pobunjenu provinciju i o izvještava Konstantina, ne propustivši u pismu da svali krivnju na Marka Sunija. Po Konstantinovoj zapovijedi, u Bosnu su upućene još četiri legije, od kojih su dvije trebale krenuti sa juga, a još dvije priteći u pomoć Antoniu, pa da zajedno krenu ka Sarajevu, gdje su skejteri u međuvremenu preuzeli grad.
Prema opisu Septimija Verone, tadašenjeg upravnika Sarajevuma, u gradu je nastupio opšti haos, u kom su skejteri skejtali gdje god su htjeli. Na njegovoj vili u Lužanima, na zidu koji izlazi na ulicu, ostavili su crni trag točkova koji se penjao do metar i po u visinu, a jedne prilike su navalili na njega da im otvori kapiju i oba krila ulaznih vrata, da se mogu iz hodnika zalijetati kako bi skakali sa stepenica što vode u kuću. Sve bazene na Ilidži su ispraznili, uključujući i njegov, koje ne samo da su uništavali vožnjom daske, nego i grafitima. Grafita je bilo na sve strane, pobunjenici su se domogli stovarišta boja i lakova u Hrasnici i nisu štedjeli, crtali su ih po svim mogućim i nemogućim mjestima.
Na kraju je prema Sarajevu pošao i Balaban, koji u grad donese vijest kako sa sjevera navaljuje petnaest, a sa juga deset hiljada rimskih vojnika. Odlučeno je da se vojska podijeli popola i izađe na megdan legijama prije nego dođu do grada. Za vođu sjeverne armije izabran je Balaban, a južne Luks Palmije, od kojih je prvi pošao sresti legije u Olovu, a drugi u Jablanici.
Borbe u Olovu potrajale su pet dana i završile Balbanovom pobjedom nad centurionima Antoniom, Livijem i Avitusom, čije su legije na gustom šumskom terenu ostale onemogućene da se postavljaju u predviđene formacije. Balabanu je ponuđeno da se preda i postane legalni vojskovođa, što je odbio.
Palmije, koji se borio na jugu protiv Vespazijana i Polika, nije bio te sreće. On je svojih dvadeset hiljada boraca poveo u juriš na otvorenom prostoru, gdje su ih dočekale kohorte u oklopnim formacijama protiv kojih su bili nemoćni uprkos srcu. Tri četvrtine ilirske vojske je izginulo, a ostatak završio ili u zarobljeništvu ili u bijegu, tako da se Palmije vratio u Sarajevo u pratnji svega pedeset ljudi, kao rimski plaćenik. Javio je Balabanu u Olovo da ostane na mjestu i da je sve pod kontrolom, tako da je ovaj saznao o Palmijevom porazu u Jablanici tek nakon što su Vespazijan i Polik zauzeli Sarajevo.
To je u velikoj mjeri demoralisalo Balabanovu vojsku, koja sama izmisli da je Konstantin pustio na Bosnu još četiri legije i iz dana u dan stade da se osipa, nerijetko odlazeći i u protivnički tabor. Kad je pošao natrag u Sarajevo, Balaban je imao dvadeset, a kad stigao blizu ni šest hiljada vojnika. Znajući da mu povratka nema, pokušao je zauzeti grad na juriš, u čemu nije uspio. Rimljani su ga zarobili i umjesto da ga pošalju u progonstvo odmah objesili, s čime je Skejterska buna konačno ugušena.
Sve manufakture skejt opreme u BiH su tada zapaljene, a oni koji znaju u njima raditi poslani u Germaniju, gdje su nove već bile izgrađene. Konstantin Veliki izdaje proglas kojim se zabranjuje proizvodnja skejt opreme u Iliriji na pedeset godina. Svi skejt parkovi bivaju porušeni, svi skejt šopovi zatvoreni, dok je onima koji na ulici budu uhvaćeni sa skejtom zaprijećeno kaznom od pedeset sestercija. Većina bosanskih skejtera seli tada u Germaniju i Italiju, koje postaju novim centrima skejt kulture u Rimu.
Nema komentara:
Objavi komentar