Na deponiji je bilo više nego dobro. Bez šefova i bez kolega osjećao sam se kao preporođen. Svako je imao svoju kuku i kopao za sebe, kad hoće i koliko hoće. Smeća je bilo dovoljno za sve, kamioni su stalno dovlačili novo, i upravnik nas je puštao da slobodno kopamo, uz uslov da ubijamo štakore. Neki su i ubijali, iako je bilo besmisleno, koliko god to činili nije se činilo kao da ih je manje. Slagali su njihove male leševe na hrpu kako bi upravnik mogao primijetiti s prozora i ljutili se na vrane što ih kradu. Nekoliko kopača pravilo je veliki plan, kako da jednim udarcem pobiju sve vrane. Onima koji su se tom planu smijali uvrijeđeno su odgovarali: "Smijaćeš se ti kad raznesu cijelu hrpu, kad ti upravnik zabrani rad."
Tamo sam našao i dugo traženog druga. Zvali smo ga Profesor, što je nekada sigurno i bio. Kad god bi naišao na knjigu ili na stranice knjige, Profesor bi zastao da vidi šta piše, pa ako bi bilo nešto interesantno, ostao bi začitan, nekad i po čitav dan. Zbližili smo se tako što sam jedan dan iskopao iglu i konac i ušio odvaljeni rukav na Profesorovom samtanom sakou. Od tada je počeo redovno da me pozdravlja sa: "Dobar dan, mladiću.", na šta sam mu uzvraćao sa: "Dobar dan, gospodine." Zbog toga sam od drugih kopača dobio nadimak Učenik.
Prije otprilike mjesec dana Profesor je iskopao rijetku komunističku značku, sa zagrljenim Staljinom i Titom, dobio za nju tristo maraka (među kopačima je vladalo uvjerenje da je dobio puno više, neki su tvrdili i pet hiljada). Sutradan je došao na deponiju sa deset velikih bajadera i sve nas častio, i nas i upravu. Mene je kasnije častio posebno, vodio me na pečenje, gdje mi je pričao o koloniziranju Kalifornije, kako se isprva zvala Nova Helvecija i kako su kroz nju potekli med i mlijeko, ali samo zakratko, do trenutka kada je u Američkoj rijeci nađen prvi zlatni grumen. Znao je puno priča i puno ih je volio pričati, ali samo onima koji pažljivo slušaju i ne prekidaju. Volio sam njegove priče, iz njih je isijavalo ono nešto ljudsko što je veliko i moćno, nešto za šta sam kao službenik izgubio bio vjeru da je ikada postojalo, pa smo tako obojica uživali, on pričajući, ja slušajući.
Na deponiji sam našao i ženu. Zvala se Šehza i osim što je bila moja žena, bila je i svačija ljubavnica, ali mi nije to smetalo, ne u svijetu deponije, gdje čast nije vrijednost oko koje bi iko razbijao glavu. Sva je bila prelijepa, kao nacrtana od glave do malog prsta na nozi, jedna od onih koje su to bez truni šminke, potpuno prirodno. Najviše od svega voljela je da pjeva i to je na deponiji uglavnom i radila, pjevala i plesala onima koji kopaju, i čekala da se kod kopača javi strast kako bi je gasila na licu mjesta, ne mareći za one koji gledaju, ni za to što gašenje jedne razbudi deset novih - sve ih je gasila, s pjesmom na usnama. Profesor i ja smo bili jedini kopači koji nisu koristili Šehzinu milost.
Jedne večeri zatekao sam je ispred vrata kolibe, sa velom na glavi i osušenim bidermajerom u rukama. Kako je kazala, došla je da mi bude zakonita žena i zato dovela matičara, pokazujući na Mrgu, velikog crnog mačora koji se smucao oko kolibe. Bila je i smiješna i simpatična, pa sam joj pružio lakat da se uhvati i poveo je do Mrge. Šehza je rekla: "Možete poljubiti mladu" i tako smo se vjenčali prvi put, i još sto puta poslije, svaku noć. Bilo je lijepo držati je u naručju i gledati kako spava, osjećao sam se tada važnije nego ikada dok sam živio takozvanim normalnim životom.
Cijela deponija je sanjala da će jednog dana biti kao Bepo, čak i Profesor. Nisam ga stigao upoznati, otišao je prije nego ću doći, ali sam imao osjećaj kao da ga dobro znam jer sam slušao njemu i njegovom podvigu svaki dan.
Taj dan je pljuštala kiša. Svi su kopači bili ispod strehe, samo Bepo na terenu. Zvali su ga da se skloni s kiše i prištedi zdravlje, ali on se nije sklanjao, samo je ponavljao: "Naću je, naću je!" Povremeno bi nestajao, uranjao cijeli u gomile raskvašenog đubreta na jednoj i izranjao na drugoj strani, ponavljajući: "Naću je, naću je!" Šehza je bila tužna, uvijek je bila tužna kad pada kiša, govorila je da tada Bog plače i nije pjevala. Iznenada je zapjevala neobičnu, nečuvenu melodiju - nikada prije ni poslije nije zapjevala tu melodiju - najprije kroz nos, a zatim i glasom, postepeno ga pojačavajući, do vrhunca na kom je iz smeća izronio Bepo, crn kao iz nafte, sa drvenom kutijom ispod miške, koju podiže visoko poput pobjedničkog pehara i još jednom ponovi: "Naću je, naću je!"
U kutiji su bile figurice od bijelog mramora, predivne male figurice djevojke i mladića, za koje je Profesor rekao da se zovu kora i kuros. Kažu da je kora stasom, crtama lica i kosom bila identična Šehzi. Sama Šehza govorila je da su figurice pjevale u trenutku kada ih je Bepo krenuo iznositi i da je ona čula njihovu pjesmu, ali poslije se nikako nije mogla sjetiti. Profesor je još rekao da je takve koru i kurosa mogao napraviti samo slavni grčki vajar Praksitel, samo on da je mogao na tako malim primjercima postići takvu senzualnost.
Bepo je postao bogat čovjek. Niko nije znao koliko, samo to da je figurice kupio šeik iz Emirata. Nikada se više nije pojavio na deponiji i ljudi su izmišljali razne priče. Svi su se slagali u tome da je promijenio fizički izgled - nije više tako mali kao što je bio, a i noga mu se opet može normalno savijati, i oko mu nije bijelo, i ne frflja kad priča. Govorilo se da živi na tropskom ostrvu i da tuca kokosove orahe okružen tamnoputim ljepoticama - zato ne može doći na deponiju, uz obaveznu napomenu da su te tropske ljepotice puno ljepše od Šehze, koja je tada bježala sa deponije i sakrivala se u moju kolibu da plače ispod pokrivača.
Meni nije bilo stalo do Bepove sudbine, ali sam volio kada ih pričaju da bih, kada se vratim kući, mogao tješiti Šehzu.
Nema komentara:
Objavi komentar