Sinoć sam pisao i evo sad kontam, nisam s tim nezadovoljan. Ima rečenica koje mi se nisu svidjele, koje ću morati ponoviti bolje, ali bio je zato i jedan, čini mi se, pravo smiješan trenutak, zbog kog će neki ljudi možda reći da sam prostačina, ali to nije istina, istina je da lebdim na granici, odakle se nadnosim nad prostakluk kao nad ambis, u koji opet ne upadam.
To me nekako posebno okuražilo, taj fazončić u jeziku odmah na početku epizode, jer obećava mi to nekako da će ići sretno do kraja.
Sinoć u progonu nisam otišao daleko, nije mi se svidio sami početak, pa sam ga pisao nekoliko puta, ali ni to mi sada nije važno, jer adiđar je tu, pa lako je oko njega oplesti šta treba.
Ideja da ponovo pišem rukom također je pun pogodak. Prije sam od toga odustao za ljubav brzini, a sada se vraćam kao onaj ko iz iskustva zna da je brzina u književnosti šejtanski posao. I lijepo pišem, volim svoj ponešto neuredni, ali sasvim čitki rukopis, a volim i što je nad otvorenom tekom drugi tip koncentracije, nego nad otvorenim dokumentom.
Sada sam na poslu i teku sam ponio, ali se čuvam da je ne otvaram jer sam danas sam u radnji, treba paziti na sve.
***
Kad god ima za to prostora, na poslu vozim skejt. To mi je u ulici gdje je prodavnica priskrbilo neozbiljan imidž, ali šta me briga, posao zbog toga ne trpi, a i poslu je sve bolje što je više ljudi sa skejtom na ulici. Uostalom, ja nikad nisam držao do ozbiljnog držanja jer mi je to nekako za neozbiljne ljude, a za ozbiljne je spokoj.
I danas sam opalio jedan sat vožnje, i napravio trik na kom radim, ne baš na način koji želim, ali uradio sam ga nekako, a tako to i počne. Molim Boga za lijepo vrijeme ove sedmice, jer može biti da ga pritegnem fino ako mu svaki dan posvetim po nekih pola sata. A volio bih to znati, flip bs noseslide, vrijeme je za takvo nešto.
Sad ću ipak uzeti malo seriju, ako ništa da prepišem jednom fino i podsjetim se svega, kako bih večeras pisao lakše. Šta ću, moram malo, veliki je to posao, mora stalno malo.
***
Upratio sam među vijestima neku kao mini frku oko koncerta izraelske pjevačice Jasmine Levi u Sarajevu. Odvratan mi je taj trend, ta normalnost u šikaniranju nevinih, koji u očima najvećeg broja ljudi to nisu ako su se samo rodili ispod pogrešne zastave, a baš me zanima hoće li Izrael proći u tome kao Rusija?
Razumijem suosjećanje, ili možda bolje reći traumu naših ljudi, koja im zaista daje nešto prava da se ponašaju izvan granica pristojnosti i dobrog ukusa, ali bogami vidim i one koji pretjeruju, pa se mislim - sreća je velika što priroda nije dala ljudima toliko snage koliko bijesa. Ništa tu nema sem govora mržnje, pri čemu su mi najodvratniji oni koji svoj govor mržnje pokušavaju zabašuriti u vidu nekakve nakaradne učenosti, u vidu dokazivanja nekakvih prava da su njihovi zloća i tupoumnost u službi sila dobra.
Kako čujem, koncert je prošao dobro, na obostrano zadovoljstvo publike i pjevačice, pa mi to drago čuti. I ovako je jako naporno nositi se sa svim tim ratnim traumama, a neće valjati ako se njima dopusti da ičim upravljaju, jer to je put ludila, u kom nikad nema mira, niti tu iko uopšte zna šta je to duševni mir.
Volio bih se obogatiti pišući ove serije, pa ostatak života provesti skrivajući se od šizoidnog čovjeka 21. vijeka i njegovih prejadnih pokušaja da svoj šupački život predstavi kao nešto, ah, uzvišeno.
***
Dvije scene sam ispisao sinoć, ali sada, kao i obično, ne znam šta da o tome mislim. U meni su pomiješane dvije sumnje, pozitivna i negativna, a znanja u vezi s tim nemam. Ne mogu ga ni imati prije vremena, pa treba biti strpljiv, suspregnuti osjećaje i nastaviti sa radom do kraja epizode. Onda će se imati šta analizirati i popravke će biti prave.
Desila se jutros jedna lijepa i neočekivana stvar. Dobio sam mail od jedne produkcije da ih zanima moj scenario i da im pošaljem materijal čim bude gotov. To je tačno ono što sam želio, relevantno mjesto za pokaz, pa mi sad od toga malo i neobično. Ne želim biti malodušan, ali ne smijem ni da se obraduje onako kako bih mogao, a mogao bih protumačiti to pismo i kao znak protekcije s neba. U tom slučaju moje je samo da dovršim svoj posao i poslije toga mirno i sa zadovoljstvom gledam kako se završavaju i drugi poslovi, sve ono što stoji između scenarističkog predloška i gotove serije.
Sad imam jedan skejterski posao za odraditi, ali dok budem u putu zamišljaću svoju seriju, dijalog koji slijedi u idućem prizoru. Zbog tog paralelnog bavljenja građanskim i umjetničkim poslom često izgledam odsutno, ali ja u tome vidim svoju prednost, jer to mi omogućava da se bavim svojim poslovima više, a manje da gubim vrijeme u neproduktivnim ćaskanjima.
Eh, što bi to bilo lijepo, postati scenarista i samo scenarista. Pisati najprije prozu, a onda istu tu prozu pretakati u scenarije. Sad ovaj će biti prilično normalan, ali kasnije, ako u tome budem baš dobar, možda dođem i u mogućnost da izguram one svoje ideje koje su se rodile u meni od početka do kraja, a koje su, da se tako izrazim, najluđe od svih.
Nema komentara:
Objavi komentar