Jedne prilike otac je donio pastrmku. Nismo je odmah mogli prepoznati jer bila je mala, mršava i nekakva blijeda, bezbojna, sa očima crvenim kao da je albino. Otac je rekao da je riba takva zato što ima neku bolest, ali neku riblju, koja nije opasna za ljude. Mati se umiješala i, oblizujući se kao mačka, rekla da je ta riba zdrava kao dren, a baš u tom trenutku blijeda ribica živnu, povrati nešto žuto i smiri se u potpunosti, gubeći iz očiju sjaj.
Otac se grdno namučio dok nije obuzdao majku da je ne pojedemo odmah, jer sutradan nam je u kuću trebala doći televizija, emisija “Socijalni slučaj”. Poslije te emisije ja sam postao poznata faca u gradu, ponajviše zbog završnog kadra, u kom sažvaćem i progutam pastrmkinu glavu.
Jedan od benefita koji su se iz toga rodili, recimo, bio je taj što su ocu počeli iz ribarnice davati riblje glave, među kojima je znalo biti i pravih glavuša, a ponekad uz to još i iznutrice.
Bio sam premlad i nisam znao kako da se s tim nosim. Umislio sam da sam slavan, da me svi znaju i poštuju, od čega sam se promijenio iznutra. Nisam više htio oblačiti rite, a izgubio sam bio i moć da u mrežastim vrećama od kupusa i krompira vidim najfinije zelene i crvene engleske pulovere. Misleći da me ljudi gledaju, da se između sebe gurkaju i išarete očima kad me gdje vide, dobio sam izuzetno snažnu želju da se odijevam u stvari markirane i drečave, a marka koja mi je zapela za oči i dušu bio je Fishbone.
Premda jeftin, Fishbone je namučio moju porodicu kao rijetko ko. U pokušaju da ubijedim roditelje, da ih ohrabrim kako bi potrošili životnu ušteđevinu na kupovinu drečave Fishbone majice, govorio sam im kako je ista prepuna sintetike, te kako ćemo od nje moći imati malo i struje, jer skupi se od sintetike u kosi. Roditelji su to ispočetka nijekali, ali onda sam jedan dan čuo oca gdje govori majci: “U pravu je dijete. Dva puta nek svuče i obuče, prođi mu češljem kroz kosu i moći ćeš s njim skupiti papiriće.”
Sutradan su me probudili rano, nakon čega smo sve troje išli u banku. Iako smo išli da se zadužimo, upamtio sam to porodično putovanje na način kako druga djeca pamte ljetovanja sa roditeljima. Banka je bila u zgradi novoj i staklenoj, sa vratima bez ručke - šta će im, kad su automatik? Prošao sam kroz njih kao da prolazim kroz neki portal, tamo u svijet para i luksuza, na hodnike kojima odzvanja srebrnast smijeh zadovoljnih bogataša koji tu rade.
Nikada neću zaboraviti scenu sa ulaza, kako su nas sa svih strana okružili redari, a taj je obruč ostao neraskidiv sve dok nije došao po nas sam direktor banke, kom se na faci vidjelo da mu je krivo što su nas zadržali, ali je to bio čovjek preotmjen da bi se naljutio, umjesto toga mudro reče kako je društvena uloga banke pravednija raspodjela bogatstva, nakon čega nas pozva u svoj ofis.
Tamo je, nakon što su nas obradili kreditni stručnjaci, ustanovljeno da možemo dobiti svotu koja nam treba, a sve se nekako poklopilo u znaku broja dvadeset: dvadeset maraka na dvadeset godina, uz ratu od dvadeset feninga.
To nije bio problem, ali jesu troškovi obrade kredite, koje je valjalo platiti odmah, a kada bi to uradili onda opet ne bi imali za majicu, pa ništa nismo dobili. Srećom, velikodušni direktor rekao je tada da će troškovi obrade kredita u ovom slučaju biti gratis, i mi smo iz banke izašli sa, da ga tako nazovem, rotšildskim osjećajem života. Vrhunac toga bio je kada smo otišli u Newyorker i kupili majicu. Mati je bila ponijela češalj i konfete kako bi isprobala električni potencijal. Uzeo sam majicu i istrljao njome glavu kao peškirom, nakon čega me mati počešlja i češalj prinese konfetama, a ove se same polijepiše po zupcima, dokazujući da struje ima. Poslije toga je aminovala kupovinu, a šef poslovnice, koji me prepoznao sa televizije, poklonio mi je uz to još i Fishbone kačket, sa krupnim vezom od šljaštećih cirkona, koji su na mene ostavili takav dojam da sam kačket na glavi ponio kao carsku krunu.
Kasnije, kad se majica rašila i cirkoni pootpadali, gorko sam se kajao zbog svega, jer to se dogodilo poslije svega mjesec nošnje, a valjalo je izbrojati još 239 rata.
Da bude gore, u sljedećih nekoliko epizoda “Socijalnog slučaja” prodefilovao je takoreći crem de la crem domaće sirotinjske scene, sve same persone kraj kojih žderanje pastrmkine glave djeluje kao bahatost bogataša, tako da me se ni s te strane više niko nije sjećao.
Nije puno prošlo, a ja počeh osjećati kako me tišti moja drečava šarena odjeća, sve dok jednog dana ne odlučih da je se riješim i vratim se na staro.
Začudo, čim navukoh svoje staro odijelo, pantalone i kaput od sive humanitarne deke, osjetih kako mi je puno bolje, a kasnije, kada sam htio da se izvinim roditeljima i zatražim njihov oprost, ispostavilo se da nemam za šta, jer ranije taj dan otac je išao u banku da vidi može li dobiti odgodu plaćanja druge rate, pa dobio nešto još bolje, dobio otplaćen kredit, otplatio mu direktor uz jedan jedini uslov da ne dolazi više u tu banku.
Najbolje od svega - dao mu direktor 50 KM da riješi, a otac kad je riješio ispalo 28 KM, tako da je na kraju završio sa 22 marke u džepu, što je bio apsolutni porodični rekord.
Bila je to prekretnica u našem životu, jer tada smo započeli sa davanjem novca na kamatu mi sami, po marku-dvije sirotinji našeg kalibra, pa zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača.
Nema komentara:
Objavi komentar