U protekla dva dana imao sam prvu spisateljsku krizu u vezi serije. Te krize izgledaju, otprilike, ovako - napišem nešto i onda se javi crv sumnje, koji u neka doba, a ne treba mu puno, naraste toliko da se pretvori u izuzetno snažno osjećanje da mi rad ne valja ništa.
Od tog osjećanja ja ne budem normalan čovjek. Postanem malodušan i gdje god pogledam vidim samo probleme. Tako sam juče čitav dan mislio da je pisac u meni mrtav i da je sav moj trud u tom pravcu čista budalaština, pa sam se bio baš rastužio.
Sve je to došlo od toga što u meni sada ima veliki nemir od te serije, što pisac u meni, biće zapravo veoma vitalno i zdravo, hoće da radi to svoje, a ne može dok ne dođe duboka noć. To je prava istina o mom nemiru, a što ja iz toga konstruišem mračne fabule, to su gluposti. Neka vrsta antipjesništva za kog bi mi bilo bolje da ga nemam, ali ja ga imam, što opet govori o meni nešto bitno, a to je da nisam pisac samo ponekad, samo kad je fino biti pisac, već uvijek, non stop.
Poslije tog groznog dana, ispunjenog poražavajućim mislima o tome kao od pisanja nema ništa osim jada, bijede i čemera, imao sam plodnu spisateljsku noć, pa ako sam danas zbog toga malo i pospaniji, samo sam zadovoljniji, jer me ona podsjeća kako su mi sinoć replike tekle, kako sam se bio fino opustio dok sam stvarao, pa stvorio više nego što sam planirao, četvrtu i odmah petu scenu. Jedna stvar, istina, nije pošla kako sam zamišljao, pa možda je sada popravim, a možda i ostavim kako je sad, pa kasnije odlučim da li popravljati, kad vidim kako će se uklopiti sa ostatkom. Ovo kako je sada se super uklapa sa narednom scenom, ali u cjelini ne stoji bolje od prvobitne ideje; vratiti prvobitnu ideju, a od nove uzeti završnicu, to je ono što tu treba.
Još jedan razlog za sreću je i što sam napravio onaj scenoslijed. On je tu da me vrati na kolosjek kad ovaj slabić u meni krene izmišljati razloge zbog kojih ne može pisati dalje. Sinoć je to učinio, što ne bi mogao da je šupalj. Da je šupalj u njemu bih vidio nešto što je ništa, a ne uputstvo za nastavak, koje samo trebam slijediti do kraja i ništa se ne moram brinuti da će djelce ispasti nepovezano. Svu brigu trebam pokloniti likovima i dijalozima, da mi to bude što uvjerljivije i življe.
Iako živim u društvu gdje je maltene grijeh imati lijepe i pozitivne misli, a posebno one najljepše, sada me nije strah ni zamišljati da bi moj tekst kvalitetom možda mogao nadići trenutni standard, pa da cijela stvar završi kao remek-djelo domaće kinematografije? Takvo razmišljanje utiče pozitivno na motivaciju i pisac treba da se njime koristi bez obzira što se s time budi gnjev bijednika.
Idealan razvoj situacije vidim tako da dogodine postanem profi pisac s parama, s nekim finim autićem koji je ono manji, ali pila, tipa BMW Z3. I ne mora više na posao, ne na način kao sada, već može po danu voziti skejt, dok se vidi, i kad sam već tako krenuo, desi se tu i magija, kao na skejtu mi dolaze ingeniozne ideje, od kojih svaka vrijedi stana u novogradnji, pa ono bukvalno moram skejtati, a seljaci oko mene, za promjenu, napadaju sada druge ljude, kao: “Kako možete biti tako nekulturni da ovuda prolazite, zar ne vidite da El capitano generale vozi skejt?”
***
Razmišljam ovo jutro kako sam juče malo uradio za seriju, pa mi neprijatno.
Nije da nisam uradio ništa, popravljao sam jednu scenu, pisao je iznova i to je skoro gotovo, ali mi krivo što je nisam dovršio.
Bilo bi lijepo kada bi se književni planovi mogli realizirati u naletu, a ne preko ovih dugih i iscrpljujućih borbi, čiji je kraj tako neizvjestan.
Treba se latiti posla, uhvatiti se olovke i polako. Ako me išta može izvući iz ovog osjećaja, to je ona.
Moj život nije više Ilijada, on je sada Odiseja. Negdje me čeka Penelopa, ali je put do nje kvrgav i zajeban, ispunjen Kiklopima, Haribdama i Scilama. Treba biti hrabar, pametan i vrijedan da se to sve pređe, i iznad svega vjerovati u zasluženu nagradu.
***
Iskoristio sam današnje zatišje na poslu kako bih dovršio šta sam juče započeo, a još sam uspio dodati malo nastavka, pa sad kontam kako sam zaslužio malo izaći večeras i popiti koju pivu.
Želim reći nešto i o osjećaju da je domaći filmski svijet veoma tvrd i da sam možda napravio grešku što sam rekao nekim ljudima iz tog svijeta šta radim. Kao u književnosti, i tu je malo para, pa oni koji tu rade ne vole nova lica, jer se plaše da bi ih to moglo ugroziti poslovno. To rađa veoma hladnu i odbojnu atmosferu za nas koji bi tek da uđemo, ali ja se tješim da je ovo mali grad i da ljudi nisu neuhvatljivi, samo treba čovjek prije saznati ko je u kojoj priči stvarno moćan, pa probati direktno.
Druga stvar koja me tu tješi jesu moji poznanici, filmski radnici iz Srbije i Hrvatske, koji su pokazali puno više interesovanje. Vidjećemo kako će se stvar razvijati dalje, a do tada se treba posvetiti samoj književnosti, jer ako scenario bude baš dobar, onda ne bi trebalo biti prevelikih problema sa realizacijom.
Nema komentara:
Objavi komentar