Čini mi se da sam u posljednjih nekoliko dana vidio više slika izmasakrirane djece nego za čitav život prije toga.
Razumijem ljude koji na socijalnim mrežama dijele takve snimke i slike: oni vjeruju da s tim doprinose zaustavljanju krvoprolića.
Lično ne mislim da socijalne mreže imaju ikakav ozbiljniji uticaj na svjetska zbivanja. Njihov glas u društvu je kao glas društvenog izopćenika, koji ima taj luksuz da glasno priča šta god hoće, ali samo zato što ga niko ne doživljava ozbiljno.
Jedini razlog što ih imamo na “slobodarski” način koji nam je poznat jeste taj što se naši profili na svoj način prodaju, a priča o slobodnom širenju informacija, pokazalo je iskustvo, to je šuplja priča, ispunjena dezinformacijama.
Uopšteno govoreći, očekivati od marketinških alata da budu u službi istine, to je kao očekivati u decembru plus trideset. Vidi se to, na kraju krajeva, i po raznolikosti sadržaja koje pojedini profili podijele, ponekad i u toku jednog te istog sata: red izmasakrirane djece, pa giveaway u kom možeš osvojiti šampon, onda snimak bombardovanja, pa na njega nova kolekcija od modne kuće čije su cijene zločin prema čovječnosti. Možda je do mene, ali ja u to dvoje vidim razlike koje me tjeraju na sumnju glede ovog suosjećajnog dijela prezentacije; ne kažem da ga nema, samo da ne izlazi izvan komfora socijalnih mreža.
Slike i snimci izmasakrirane djece bude u meni davno stečeni stres. Podsjećaju me one na krvavo djetinjstvo, u kom je bilo takvih prizora i u školskim udžbenicima. Fotografija bebe sa otkinutom nogom iz udžbenika društva, koju sam bio negdje potisnuo, ovih se dana vratila i sad gledam u to malo i nedužno dijete, u njegovu mirnu i ozbiljnu facu, još premalu da bi bila svjesna šta je snašlo.
Jedan snimak što sam ga vidio juče bio je posebno stresan: neki lik vadi iz neke torbe djecu masakriranu do neprepoznatljivosti, pokazuje ih u kameru i odlaže na stranu. Inače preskačem takve prizore prije nego ih vidim jer sam shvatio da mi to umanjuje radnu sposobnost, ali ovaj me prevario jer na prvu nisam shvatio šta taj čovjek pokazuje, tek kad sam vidio da drži za ruku shvatio sam da je to nešto zapravo izmasakrirano dijete. Pa drugo, pa treće, pa četvrto… A sve to u nekoj kao hali, gdje ima još takvih hrpa, pa ne zna čovjek šta da misli kad gleda to tako. Osjećaj bespomoćnosti tu je neminovan, baš kao i osjećaj strave i užasa.
Zbog svega toga razmišljam o najboljem načinu informisanja u vezi sa Palestinom, a za ljude kao što sam ja, čija je mašta snažna i živopisna.
Čini mi se da bi rješenje moglo biti u čitanju, koje istinu ne isključuje, ali isključuje sliku. Pročitati vijest da je ubijeno trideset hiljada ljudi nije ni upola stresno kao vidjeti jedno izmasakrirano dijete.
Biti pod stresom nije dobro za čovjeka, a ono što je u tome najteže jeste što kad čovjek koji je pod stresom pukne, tada za njega nema razumijevanja, već uglavnom samo osude i pranje ruku. Svjetina voli žrtvenog jarca i rado mu priuštiti pet minuta slave prije nego ga natakne na ražanj.
Zato treba biti oprezan i čuvati se koliko je god to moguće, jer pred nama su svakako teška vremena: dolazi mračna zima, pa treba se pobrinuti na vrijeme i za svoje zrnce u unutrašnje svjetlosti.
Tamo gdje smo pogriješili, a nema ko nije nigdje pogriješio, to su prava mjesta za žaljenje, izvinjavanje, kajanje, traženje oprosta i tome slično, a te radnje tada postanu i oslobađajuće. Ovo kad se ljudi trape oko situacija čiji početak, razvoj i kraj nemaju s njima veze, to samo vodi u sve veći stres, a za one najzagriženije u bolest, moguće i smrt.
Nema komentara:
Objavi komentar