Nisam neko vrijeme pisao ništa o scenariju, a iz razloga što sam pisao scenario sam.
Strah da se uzalud trudim uredno je prisutan sve vrijeme, ali ja mu se otimam svaki dan i pišem, pa tako i epizoda raste. Sinoć sam joj završio vrhunac, sad još rasplet i kraj, a onda ću se baciti na pripremu projekta, kako bih ga sutra mogao slati producentskim kućama.
Jedna prijateljica, inače producentica, obećala je baciti pogled na projekat kad bude gotov, pa ako bude za nju uzeće ga, ako ne, onda će mi dati preporuku, kome to pokazati. Puno mi to znači u ovom trenutku, jer u ovome poslu sam totalno sam, a ne bih da tako ostane do kraja, jer bi me to sutra moglo baciti u depresiju, u osjećaj da se moja književna karijera odvija između mene i mene, od čega za pisca nema ništa žalosnije. Neka bar neko to pročita i kaže da ne valja, da na miru mogu započeti novu seriju, eto to mi je želja, ako već ne može biti da neko pročita i kaže: “Jebote, ko je ovaj lik? Pa ovo je fantastično!”
Ovih dana sam dosta razmišljao o tome kako sam se zajebao što sam studirao komparativnu književnost, jer da nisam, tada ne bih bio u stanju sumnjati u sebe tako opširno i potpuno. Izvorno, ja sam bio pisac - autodidakt, koji čita dobre priče i po uzoru na njih piše svoje. Tek na fakultetu naučio sam se rastavljati književna djela na proste faktore i tražiti im mane, pa kad nađeš uhvatiš je čvrsto s obje ruke i gruh-gruh po piscu, kako je nevaljao i glup.
Sad mislim da je takav pristup književnosti mogao doći samo od nekog ko nema književnog talenta, pa može se reći i ko mrzi književnost, što jesu mnogi komparativci, posebno nakon što im život poslije pokaže da s tim faksom nema ni uhljebljenja, ni poštovanja, da im je studij u tom smislu bio gubitak vremena, novca i normalnog pogleda na tržište rada, kog je kasnije zajebano vratiti. Znam i ljude koji se s tom izradom nisu pomirili nikad, pa su sada najnadmeniji socijalni slučajevi našeg društva.
Zahvalan sam Bogu što ja nisam takav, što je mene stvorio da ne zaboravljam nikad kako je materijalno blagostanje preduslov za uživanje u ozbiljnoj književnosti, a još više što mi je dao prost doživljaj materijalnog blagostanja, pa u meni nema one patnje za skupim stvarima i višim životnim stilom, već samo za djelima koja će mi priskrbiti titulu klasičnog pisca.
Zbog svega toga pokušavam probuditi svoju spisateljsku primitivnost i njome pisati seriju, oslanjajući se samo na svoju sposobnost živopisnog maštanja i to što se u duhu mogu lako pretvoriti u svakog književnog lika. Magistar u meni se na to buni, on se isuviše dobro sjeća onih ozbiljnih rasprava na predavanjima, pa me sve vrijeme zaskače s leđa jer hoće od mene da mu polažem teoretski behind-the-scenes račun.
No, nisam ni ja baš od juče, pa ako sam išta u ovom životu naučio, to je da mrškam teoretičare književnosti koji se ne žele staviti u službu njezine afirmacije. Posao ću uraditi kao plemenit divljak, a dalje je sve ionako u božjim rukama.
Bogu se zapravo književnost i piše, naučili su me to musliman Rumi i katolik Manconi. Ljudima se ona daje sa halalom, jer devedeset devet posto njih će od toga napraviti idiotluk, gledajući kako da se stavi iznad i ništa ne mareći što smo taj pokušaj nedvojbeno pokazuje ko je tu akcija, ko reakcija, ko kosi, a ko vodu nosi.
Eto, olakšah malo dušu u ovo nedeljno jutro, kako bih proveo korisno popodne. Jedan poznanik mi je nedavno rekao da su mu ovi blogovi baš glupi. Ja sam na to samo šutio, a u sebi sam mislio da je to istina, ali je isto tako istina i da taj moj poznanik čita te blogove, jer vidim da poznaje sadržaj. On nema obraza to priznati, misli valjda da bi ga to ponizilo, nije nikad probao pa ne zna kako je to fino i kako ja budem čedan i fin i nježan kad dobijem te komplimente. A ja znam da ljudi čitaju do kraja samo ono što im je uzbudljivo i interesantno, pa sere taj poznanik, vidi gdje sam tanak i tu me pritišće iz čiste zlobe.
Još znam i da to rade ljudi koji nas pljačkaju za riječi i rečenice, i za ovog poznanika je veoma moguće da negdje gdje mene nema priča moje priče kao svoje, pa otuda potreba da se kod mene stvori osjećaj kako je on posljednja osoba koja bi učinila tako nešto.
Nema komentara:
Objavi komentar