Čovjek je biće koje se vrti u krug i to je ono što mu omogućava da na ovom svijetu traje duže. Kada bi ka svojim ciljevima išli pravolinijski, tad bi brzo pozavršavali sve što nam je dato, pa hajd dušo na nebo, a tijelo u zemlju. Lijepa je i vječnost, ali neka nama nas i na ovom svijetu što duže, jer u njega smo sigurni.
Jedan od začaranih krugova u kojima se vrtim jeste scenaristika. Svako malo nafuram se da ću napisati pravo dobru seriju, pomoću koje ću se izboriti da mi jedini posao u životu bude pisanje književnosti.
Ljudi koji nikada nisu ozbiljno pisali misle da sam slabić kad tako kažem, ali to je samo zato što više vjeruju svojoj predrasudi, nego mom znanju. A ja znam da bih mogao napisati ozbiljne stvari, trajnije i značajnije i izvan lokalnih okvira, samo kada bih ponovo imao uslove za rad kao nekad, kad bih izjutra išao u biblioteku i čitaonicu, da budem u njima čitav dan i pravim bilješke, bilješke, bilješke, sve dok predmet svoga pisanja ne upoznam do mjere kad se duhom mogu u njega pretvoriti, pa govoriti jednako kao original.
Proza mi to neće omogućiti nikad, najprije zato što ona nije za širu publiku, a i da jeste nema u tome dovoljno para, bilo bi da sam izdaš i prodaš puno knjiga, ali ja ne vjerujem više da ću ikad to moći, pa neću onda ni da ginem finansijski, jer treba i tome par hiljada maraka.
Sa druge strane, gdje god da krenem, gdje god da odem, ljudi pričaju o serijama. Poznanici koji su neke serije već napisali bili su za to fino plaćeni, dovoljno da žive pristojno, a sve je više i oglasa koji to traže, a ja nisam loš pisac dijaloga, pa nisam ni bez ideja.
Nisam, ako ćemo sve gledati, ni bez ljudi koji su zainteresovani da pišem za njih scenaristiku, samo što oni svi u meni obično prepoznaju pisara, za kog opet nemaju para. Probao sam i tako, nije da nisam, ali svi ti pokušaji poslužili su samo da se uvjerim kako su mi poslodavci siromašniji od mene, više puta i da su to ljudi koji nemaju jedne zdrave i ispravne misli o novcu, već sve nešto ili maloumno, ili oko nekakve sadake, ne postoji "napraviću to tako dobro da će ljudi sami htjeti da kupe".
Zato sam i počeo razmišljati da, kada bih imao neku napisanu seriju, onda bih bio i u poziciji da ganjam ja druge. Okupam se, obrijem, obučem košulju i na vrata, a jedino ne znam da li da lažem kao što su meni lagali, jer meni je to bilo smiješno. Glavna je stvar da u priču upleteš nekog poznatog i bogatog, a to ne moraju biti samo ljudi iz svijeta filma, već možeš reći i da s tim nekako imaju veze Đoković i Džeko.
Ja ću reći da je Novak Đoković zainteresiran da finansira snimanje jedne epizode, u kojoj junaci serije dolaze na piramidu u pokušaju da njemu uzmu reket, ali ih Nole istim tim reketom izdeveta. Ako prođe, reći ću da isti želi platiti isključivo za treću epizodu, da ispadne kako oni trebaju snimiti prve dvije, a i malo Srbovanja kao pikantni začin nije na odmet. U svakom slučaju najprije ga moram napisati, za bilo šta drugo.
Tu dolazimo do onog što je teško i čega me ozbiljno strah. Već sam previše puta gledao sebe samog kako započinjem taj posao, pa odustajem jer mi je odnekud došlo uvjerenje da mi rad ne valja ništa, da je to jedna spisateljska sramota, sve gora što je više ima.
Znam ja, ali sada, kad problem nije tu, da je glupo tako razmišljati, te da moja strašna sumnja, najvjerovatnije, slabo ima veze sa istinom, ako ikako. No, kad taj osjećaj dođe, a doći će već na prvoj epizodi, meni ta istina neće ništa značiti, pa mi to veže šuhu da mi je želja nerazumna, da ja ne mogu pisati više ništa sem ovih bezveznih blogova, dobrih samo po tome što su ventil za moje izobilje književne frustracije.
Po nečemu sam ipak junak, a to je što nema tog poraza i sloma koji bi me obeshrabrili toliko da ne bih probao opet. I sada ću probati, to jest već sam sinoć započeo, ali ću večeras ispočetka.
Mrvicu nade mi daje to što sad ide ružnije vrijeme, koje mi neće dati da toliko vozim skejt, te što probavam napisati komediju, koja jest moj primarni spisateljski habitus. Onda, željan sam i promjene, nisam zadovoljan do kraja sa trenutnim stanjem, doima se zakočenim, a to je za mene oduvijek bio glavni izvor motivacije da učinim nešto.
Osjećam da kao pisac najvećim dijelom stagniram zato što se premalo družim sa knjiškim i previše sa ljudima koje književnost nikako ne interesuje. Od toga znam misliti da književnost ne interesuje više nikog, a zaboraviti da ona nikad nije ni bila stvar većine.
Povući se na neko vrijeme iz društava koja samo bleje, za ljubav književnosti za koju postoji nada u komercijalni uspjeh, to mi se čini kao pravi, najpraviji potez u ovom trenutku.
Vidjećemo kako će se to sve ovaj put razvijati. Sad je kod mene faza optimizma, pa sve mislim da ću ovaj put uspjeti, da je to to.
Idem sada da čujem koji put "Personal Jesus". Nikad me niko nije uspio navesti da se molim Isusu do te pjesme. Sasvim iskren da budem, mene je Isus uvrijedio kada sam ga našao u Bibliji, jer izopćio me odmah, nazvao me neznbabošcem koji se moli svojim riječima što ne piju vode. Naljutilo me to tada puno, ne bih tu knjigu ni uzeo da mi nije trebalo svjetlo vjere, a dobio Isusa koji mi je na prvu zatvorio vrata pred nosom.
Nisam zato htio ni da pročitam Očenaš, kog Isus tom prilikom predaje narodu, zatvorio sam Bibliju i pustio "Am I demon?" od Danziga. Moj own, personal, Jesus misli da je taj moj postupak bio ekstra, a rekao je da će vidjeti i za seriju.
Nema komentara:
Objavi komentar