Moji stvaralački demoni nisu više tako brzi i žestoki kao što su nekad bili. Ranije me to brinulo, suviše dobro sam se sjećao svojih spisateljskih progona, sprintova po papiru brzinom od tri hiljade riječi dnevno, ali sada mi je drago što sam usporio, jer to u poslu znači temeljitost i smanjena mogućnost greške.
Ovih dana radio sam na scenoslijedu prve epizode, jer uzdam se da je to dokument koji će mi kasnije uveliko olakšati posao. Sva moja ranija scenaristička odustajanja proizašla su iz osjećaja da zapravo nemam kontrole nad radnjom i da mi likovi rade šta oni hoće, a ne šta meni treba. Scenoslijed neće dozvoliti da mi se isto dogodi ovaj put, pa zato mu i posvećujem toliko pažnje.
Ono što sam do sada napravio čini mi se dosta dobro. Situacije su dobre, scene su međusobno jasno povezane, a u svemu tome sam malo bolje upoznao i likove, čuo ih šta misle i šta govore, pa mi drago to, kontam neće mi biti teško ispisati te dijaloge.
Možda sa ispisivanjem same epizode krenem već iduće hefte, ali neću da se opterećavam rokovima, već jedno po jedno, a prvo scenoslijed. Ali brzo će scenoslijed biti gotov, danas sam mu prišarafio par scena, nema tu još puno.
Trenutni plan mi je da napišem šest epizoda od pola sata prije nego ih krenem nuditi, a malo i zamišljam uspjeh, jer i to mi daje motivaciju, vjera u odličan razvoj događaja. U toj imaginaciji najprije šaljem mejlove produkcijama, a zatim produkcije meni odgovaraju da su zainteresirane, pa cijela stvar završi kao licitacija, koja je ujedno početak mog novog spisateljskog života, jer oni koji nisu uspjeli kupiti sad, svakako žele kupiti drugi put kad bude. To je moja najljepša želja u vezi s tim.
Sinoć sam poslije duže vremena popio malo više piva, možda sedam-osam velikih, što nije malo za mojih 66 kila, baš sam se bio napio. I cirkuzao sam tako, svu sam noć plesao sa nekim Talijanima i svašta sam im pričao, govorio sam da u tom kafiću inače ne bude nikad nikog, večeras kao prvi put da je tako puno, a to je kao zbog njih. Poslije sam pričao da i ja imam 2% talijanske krvi, da sam išao na DNK test. Ova jedna ljepotica se tim stvarima baš puno smijala, smijala se i mojim plesnim potezima, jer ni tu se nisam štedio.
Danas se zato osjećam onako kako se, valjda, svi ljudi osjećaju dan poslije pića, a to je iscrpljeno i glupo. Tješim se da su ovakve epizode u mom životu sada incidenti, te da se zadugo neću opet opustiti ovako.
S druge strane razmišljam kako volim plesati i kako ples opija na sličan način kao skejt. Sinoć su uglavnom plesali stranci, a naši su sjedili i gledali. Prošlo mi je kroz glavu kako naši ljudi umiru od dosade i kako su sapeti, nema čim nisu, toliko da im je ofirno ponašati se normalno i u skladu sa situacijom; umjesto toga radije biraju fokusirani mir, a ako dobro poznajem te nijeme posmatrače, oni danas pričaju ko je šta u kafiću radio sinoć, pa me to malo brine. Malo, kažem, jer do sutra ću vjerovatno potpuno na to i zaboraviti, pa na kraju krajeva neka mi se napuše i kurca, jer ja sam sinoć bio puno bolji gost od njih, ova praznina u duši i ona u novčaniku tu su da posvjedoče istinitost te tvrdnje.
Takve su mamurne misli, a sreća pa su kratkog vijeka.
Da bih se malo uspravio u duhu, sada ću odvesti mamu i rodicu na ručak. Obje su mi slabije na nogama, pa meni bude toplo oko srca činiti nešto za njih, nešto što uključuje trošenje para, jer to je ono što ljudi vole. Sinoć sam potrošio na sebe, danas ću na njih, a iz svega toga ću izvući još scenarističke motivacije, pa večeras možda i dovršim scenoslijed, tako da već sutra počnem pisati epizodu.
Možda odem i u pozorište večeras. Nemam s kim, ali me baš to i vuče, jer mir je ono što mojoj duši sada treba.
Nema komentara:
Objavi komentar