U životu ljudskom postoje svakakvi problemi, a najviše ih je potpuno neočekivanih, sa strane koja u prethodnim razmišljanjima nije ni opažena.
Jedan od takvih pojavio se u mom životu prije koju godinu, kada je starija jedna gospođa, koja je vidjela "Mirnu Bosnu" u Kamernom, došla da mi iskaže pohvale za tekst.
Normalno, primio sam ih sa zadovoljstvom, utoliko većim što je to jedna fina i obrazovana gospođa, pa nisam odbio ni poziv na kolač, jer nije da me ljudi često časte samo zato što sam pisac.
Tako je počelo, a nastavilo se tako da je fina gospođa, kad god me ugleda, postupala sa mnom kao sa dragim piscem. To se u mom iskustvu uglavnom svodi na premaganje i glumatanje, a na kraju bih uvijek dobio i poljubac, u obraz naravno.
Primijetio sam, poslije određenog vremena, kako taj poljubac postaje sve duži i mokriji, a uz to i da se gospođa ponaša preda mnom sve slobodnije, to jeste, da me nikako više ništa ni ne pita, niti primjećuje da ja u tim susretima samo stojim i šutim kao kip, pa joj i ruka sve češće leti na moje lice ili glavu, spuštajući se na njih sa jezivom nježnošću.
Govorio sam sebi da umišljam, da je sramota tako misliti za staru ženu, pa sam trpio teror držeći da bi bilo pretjerano suprotstaviti mu se, da će isti proći i ako samo budem uporno šutio.
Onda sam počeo uviđati da trpljenje i šutnja ne samo što me ne vode k željenom cilju, nego prije da pospješuju navalu, da je u stare fine gospođe sve manje obzira. Sjedim tako u kafiću i razmišljam šta napisati, a nečija ruka mi se spusti na glavu kao orao, i ja znam čija je to ruka, i da će sad za njom doći i lice, približiti se sasvim blizu mog lica i pogledati tako umilno da će mi se od te milošte uzmutiti srž u kostima.
Da ću nešto po tom pitanju ipak morati poduzeti, vidio sam poslije jednog grozomorno dugog poljupca, iza kog mi je na obrazu ostalo dovoljno vlage da mi to pruži osjećaj smrti davljenjem u okeanu pljuvačke. Zagledala mi se gospođa u oči poslije toga i upitala me glasom maznim: "Boki, zašto i ti ne poljubiš mene?"
Tu sam prvi put odreagovao i rekao da je neću poljubiti, te da će u budućnosti morati prestati ljubiti i ona mene ako hoće da ostanemo prijatelji.
Gospođina reakcija na to bilo je "duboko" čuđenje, otegnuto lice, razmahale ruke, te naravno osuda meni, kako nije ona znala da sam ja takav.
Mislio sam tada da je problem riješen, ali nije bio, jer gospođa me nije uznemiravala samo neprimjerenim dodirima, nego i pričom bez prestanka, logorejičnim prepričavanjem crtica iz vlastitog života, anegdota u kojima se akteri spominju samo prezimenima, a ja veze nemam ko su ti ljudi.
"Jao, Boki, ovo moraš da čuješ!", pa priča o tome kako su ona, Kurtić i Murtić jedne prilike pili vino. "Baš gledam gdje si ti, ovo moraš čuti!", pa priča kako je Kurtić jedne prilike šuknuo Murtiću, pa mu Murtić vratio. "Boki, baš te tražim da ti kažem", pa priča o tome kako Kurtić i Murtić piju u fijakeru dok i Cigani sviraju mesečina, mesečina. Tako po petnaest minuta, kad god me vidi, pa srklet od toga teški.
Da skratim, cijela se stvar svela na to da od fine gospođe krenem zazirati, te da počnem gledati ima li je i kuda gleda, da bih vidio kuda joj neopaženo proći. Treba reći i to da je ona uvijek na potezu kojim idem do kuće, pa je oprez te vrste ušao u svakodnevnicu.
Trajalo je i to neko vrijeme, a onda sam se, prije nekoliko dana, iznervirao zbog nečeg drugog, pa kako je fina napadna gospođa naišla tada, iskoristio sam bijes da joj kažem šta mislim.
Grozno je to i jadno, oštro govoriti sa starim i bespomoćnim ljudima, ali u ovom slučaju bilo je tako oslobađajuće, pa i književno može se reći, jer tačno sam se osjećao kao da držim dramski monolog.
Jesam bio oštar, ali nisam bio lažan, jer htio sam da me ta žena razumije i shvati. Rekao sam joj neke istine koje sam htio, da je "Mirna Bosna" napisana prije sedam-osam godina i da to više nije za mene relevantno, da ja puno volim književni govor, a govor običnih ljudi o knjigama nikako, da sam ja sada trgovac prije svega i da trgovcu u meni smeta kada se previše spominje pisac, jer to nije dobrodošlo u trgovini, uopšteno u poslovnom svijetu nije to dobrodošlo, niti bilo kom drugom normalnom.
Na kraju sam rekao i to da ona o meni ne zna ama baš ništa jer me nikada ništa nije ni pitala, a ovo u šta vjeruje da je plod njene mašte koji sa stvarnošću slabo ima veze, te da ja više ne mogu i neću trpiti to ništenje mog karaktera, pa neka pripazi na ponašanje ako ne želi da se između nas dese i scene ružnije od ove sada.
Ovog puta nije bilo začuđenog otegnutog lica s njene strane, umjesto toga vidio sam joj lice ozbiljno - prvi put da ga vidim takvog - po čemu sam znao da sam uspio u svojoj namjeri obavještavnja gospođe da nisam onaj koji joj se čini. Na kraju je samo tiho rekla da neće više, s čime je između redova priznala da je sve vrijeme znala šta radi, dakle, prva ona je pomislila da sam ćaknut dok sam pisac.
To mi je sve poslije bilo dosta smiješno, valjda kako mi je laknulo što sam je se oslobodio. Jutros sam je sreo i bila je uzdržana i sasvim pristojna, a pozdravili smo se kratko, kako i dolikuje u okvirima radnog vremena.
Dosta sam se puta zajebao u životu prihvatajući titulu pisca, a što se pri tome nikada nisam zajebao do kraja, što su sve te manipulacije ostale neokrunjene, to je zato što iznad mene bdi my own, personal, Jesus.
Nema komentara:
Objavi komentar