Blog 80

Napisao sam bio nekoliko stvari za ovaj post, ali sam ih jutros sve izbrisao, jer u prekidima sam pisao, pa ispao post prešaren. Sada ću to moći napraviti bolje, pa evo to i radim.

Juče smo na poslu imali posljednji dan velike rasprodaje, sa tenama od pet maraka kao najvećim hitom, koji je doveo u radnju ljudi koliko nikad prije nisam vidio. 

Čitav dan sam jurcao po radnji i usluživao mušterije, pa je dan ispao za firmu veoma dobar, a i za mene kao radnika, osjećao sam se vrijednim i dobrim. 

Mislim da mušterije vole kada ih  uslužujem, a volim to i ja. Svijet odjeće i obuće jeste površan, ali je on isto tako i mjesto susreta sa odraslim ljudima koji tu, za divnu i blagorodnu promjenu, gledaju da vide nešto lijepo. Zadovoljstvo mi je veliko procjenjivati mušterije na licu mjesta i doturati im sad ovo, sad ono, pa gledati izraze lica koji nastaju u ljudi koji ozbiljno razmišljaju, ili još ljepše oduševljenje, koje nastupi kad pogodiš osobu sa odjevnim predmetom.

Radeći sa ljudima kao trgovac, primijetio sam u toj maloj slici preslik jedne velike, one prema kojoj čovjek koji u nečemu ne učestvuje diže svoj glas kako bi rekao o tome nešto odvratno, pri čemu je najčešća skala kvalitete "što odvratnije, to bolje". 

Juče je tako došao jedan momak, čim sam ga vidio znao sam da je došao zbog tena od 5 KM, a čim sam mu vidio noge znao sam i da za njega nema, što sam mu i rekao. Nije mi izgleda povjerovao, jer u idućih pola sata pretumbao je sve i jednu kutiju od 5 KM, a kad je vidio da na toj gomili stvarno nema ništa veće od 41, došao je do mene i krenuo kuditi cijelu radnju, govoreći kako u njoj nema ništa i kako je sve bezveze. Primijetio sam pri tome da je zloban i da pokušava obeshrabriti druge mušterije, ali nisam mu na to ništa rekao jer nije bilo potrebe, njegova prazna riječ nije mogla ništa protiv činjenice da imaju tene za petaka, koje su mu ljudi grabili ispred nosa. 

Poslije sam razmišljao o tome i došao do pomalo smiješnog zaključka, da je kokuz mislio kako će ljudi čuti njegove pokude našoj jeftinoj obući i odbaciti je, a poći za kokuzom kao za vođom. Gdje će on s njima poslije, o tome nisam razmišljao, jer to je već književnost, nešto od čega se trebam držati zasad podalje, ali mi je smiješno to, kokuz vođa, u svijetu gdje je dinar Bog. 

Kad smo već kod toga, želim još zapisati i ovo, da mi posluži kao opomena za budućnost, jer ponavljam jednu grešku, a vrijeme je da prestanem. 

Poslije posla rijetko idem kući, ponajviše iz razloga što mi je kuća prazna, a iz mene još nisu sasvim iščezle navike iz vremena kad sam živio sa porodicom. Drugim riječima, nedostaje mi da se poslije nečega nekome vratim, pa zato najčešće idem s posla u kafić, da malo budem među ljudima, među svojim komšijama. 

I sinoć sam tako uradio, i pri tome se desila jedna stvar - po stoti put - koja je učinila da mi kafa prisjedne i da se pokajem što sam za trenutak poželio društvo; nije lako biti stalno sam, ali je ipak puno lakše, ljepše i bolje nego u društvu zlonamjernih ljudi. 

Za te niske osjećaje u meni zaslužan je jedan čovjek, za kog uporno mislim da mi je drug, a on mi uporno demonstrira da nije, da ga od mene zanima samo koristoljublje. Mislim i da radi to namjerno, te da je sve počelo otkako sam našao stalni posao, jer od tada je taj poznanik počeo špekulisati o mojim mjesečnim primanjima, pa kako mu nikada ništa pravo nisam htio reći, sam je "izračunao" da je to 3000 KM mjesečno. Od tada se i promijenio, krenuo najprije sa pričom koje sam se ranije naslušao po kladionicama, o tome kako stisnuta šaka, ona što ne daje, ne može ni primiti, a kasnije se to pretvorilo u ozbiljno dosađivanje, u to da me taj čovjek više ni ne pozdravlja, već odmah zaskače sa pričama o ovome i onome, koje uvijek završavaju s tim da ja trebam dati njemu neke pare. 

Kad sam vidio da mu volja za tim ne opada, počeo sam mu skretati pažnju, prvo da tim ružnim putem od mene neće dobiti ništa, kasnije da će dobiti kurac, i tu sam svoju riječ održao do kraja, i opet bih kad bi se dogodilo isto.

Žao mi je što se to dogodilo jer bio mi je taj čovjek prije veoma drag, možda najdraži iz komšiluka, ali šta da se radi, svi mi imamo granice, a mi smo ih očito jedan drugom isprelazili toliko da više nikada nećemo postati dobri, iako bih ja to volio. 

Da stvarno bih, pokazao sam i sinoć, s tim što sam se lijepo pozdravio kada sam došao u kafić i pitao ima li bujruma. Sad se sjećam da on nije rekao bujrum, već njegov drug, isto moj poznanik. 

Ovaj do čijeg prijateljstva mi je stalo nije ni otpozdravio, niti je ma čim primijetio moje prisustvo, sve je vrijeme bez riječi buljio u TikTok, do trenutka kada sam naručio kafu i pitao njih hoće li šta. Ovaj što je dao bujrum rekao je da neće, a ovaj što nije dao bujrum je iskočio iz svoje mrtvačke tišine kao pajac na oprugi, zakreštavši na konobara da će on kafu i kolač i da ću ja platiti. 

Ja sam na to ustao i rekao konobaru da ću platiti samo svoju kafu, a za ovog poznanika da imam nešto drugo na slovo k, poslije čega sam sjeo za drugi sto, osjećajući gadost u duši. 

Sada tu gadost želim upamtiti kako istu grešku ne bih više ponavljao. Od sad u mahali sjedam sam za sto, pa ko hoće sjesti sa mnom, neka sjedne. 

Kasnije sam išao na pivu sa jednim dobrim drugom, s kojim se prije nisam družio toliko, a koji je baš zanimljiv i fin. Shvatio sam to kao nagradu s neba što sam dobro radio i što sam odbranio vlastiti integritet. 

Bila je tu i neka slatka cura, koja me fino pozdravila, a za koju evo ne mogu da skontam odakle je znam. Nadam se da ću skontati, jer me danas bilo malo i sramota, koliko sam razmišljao o jednom pokvarenom čovjeku, a o toj divnoj i ljubaznoj djevojci ništa.