Moja navika da započinjem staromodne književne radove u trećem licu još uvijek je veoma vitalna, no primijetio sam da sam joj malo soli na rep uspio staviti, a zato su zaslužni i ovi blogovi, koji su mi dali da pišem bez napora, samo tako.
Juče dok sam radio - bilo puno posla - naumpala mi je smiješna priča o vrhunskom skejteru koji sticajem okolnosti mora živjeti u Bosni, pa se čovjek sjebaje, koliko je tu samo ljudi koji o tome ne znaju ništa, a svi smiješno lažu kao da znaju sve.
Možda to i nije loša ideja, nešto bi se trebalo uraditi sa tim glupostima, pa ne bi to bila ni priča neozbiljna: vidi se u njoj po meni temeljni problem savremenog bh. društva, neukost naša nasušna, kojoj kad dodaš još brbljavost, dobiješ ljude kojima se i najofirnije zlo može prikrasti s leđa neprimjetno poput nindže, što se svakodnevno i dešava, ali ljudi šute o tome, a pričaju o onome što im serviraju neprijateljski nastrojeni mediji.
Sinoć sam probao to malo pisati, ali bio sam tako umoran da nisam mogao, sve što sam napisao činilo mi se potpuno bezveze odmah poslije stavljene tačke. Srećom, bio sam dovoljno pametan da odložim telefon, a uzmem knjigu, "Konak" od Ćamila, koji je sve zanimljiviji i bolji što je kraj bliži.
Kad sam se načitao, razmišljao sam ponovo o tome kako je Ćamil uistinu veliki pripovjedač bio, a to kad kažem mislim na moć da se o svemu piše zanimljivo i značajno. To su imali samo izuzetno rijetki pisci, pa se ja sad pitam - šta je to što čovjeku daje takvu spisateljsku moć?
Dijelom je sigurno znanje, ono koje talenat stiče dok čita odlične pisce, ali mislim da znanje nije tu glavno, već osjećaj. To mi daje nadu da ću se i ja ponovo ostvariti kao pisac na nivou većem od sadašnjeg, jer i ja sam osjećajniji nego pametniji, a radim na tome da mi se i pamet poveća, i izgleda da se u posljednje vrijeme fakat malo povećala, jer ako sam ga i popušio 999 puta na isti fazon, mislim na ovo dočekivanje zore nad papirom ispunjenim glupostima, hiljaditi put sam se spasio. I dalje ću se spašavati isto, a pisati ove blogove, koji možda nemaju neku umjetničku vrijednost, ali terapeutsku sigurno.
Još jednu stvar želim ispričati, koja možda nije najpohvalnija za mene, ali šta me briga.
Pratim, na socijalnim mrežama, dosta nekih savremenih pisaca, pa ne mogu da ne primijetim kako fejkaju osjećaje na Fejsbuku, udešavajući ih prema trenutnom ukusu većine.
Mogao bih se smijati tim piscima i spisateljicama, ali neću jer sam u jednom odličnom talijanskom romanu pročitao: "Ako misliš da je tvoj stari prijatelj propao toliko da obeshrabruje bijedne, onda se grdno varaš."
Može se biti pisac i tako, nije da ne može, ali ima to svoju i cijenu, plaća se to slobodom govora i ropskim pismom, a to nije književnost u pravom smislu riječi sve i da dobije Nobelovu nagradu za književnost.
Pravi pisac jeste onaj koji ima nešto da kaže o nečemu i on to čini pišući. Ako je to nešto što ne zanima puno ljudi, ili možda ama baš nikog, pa bože moj, ko ih jebe.
A i to se baš rijetko desi, bdije i nad tim neka sila, neki duh koji omogućava da sve što je napisano i objavljeno neko i pročita.
Nema komentara:
Objavi komentar