TREĆI PRVOG

Nacrtao Jesse Cali

Treći dan 2025. započinjem svoj novi blog, iako pojma nemam još o čemu. 

Započinjem ga zato što sam pisac, kom je veoma važno napraviti od pisanja svakodnevnicu, jer u suprotnom se ne osjećam dobro; we run whole life to take this far, no turning back my friend.

Jutros kada sam se probudio i zatim prostirao veš, naumpalo mi je da bih trebao pisati o muško-ženskim odnosima, o tome kako su oni zajebani kad je čovjek i tridesetim, a još je momak, ovako kao ja. 

Pred nas se, samo zato što smo stariji, stavljaju razni nesportski zahtjevi, od kojih ću navesti samo posljednji - rekla mi jedna djevojka da će mi rado pomoći u kući sve što treba, ali prije toga moramo otići u opštinu da se vjenčamo. 

Ostao sam osupnut pred tim ludim zahtjevom, osjećao sam da sintagma ludi kamen nije nikakva smijurija i samo sam šutio, a ona na to pomisli, valjda, da razmišljam o tome što je rekla, pa da bi me pridobila krenu nabrajati kao da se prodaje: ručak, prašina, veš…

Rekao sam joj tada ono što stvarno mislim, a to je da za dobar brak treba ljudi da su prijatelji najprije, dok ovo što ona predlaže meni liči na trgovački odnos, pa kad je već tako neka i ona zna da ni ja nisam nesvjestan svoje robe: imam dobar stan i imam stabilne poslove, a nisam gurbet ni nesposoban, znam po kući raditi, pa samim tim mi i njena trgovačka ponuda djeluje kao nešto čemu se mogu samo simpatično nasmiješiti - ah, uvijek siromašni misle tako neke gluposti, da će jednim malim koračićem zauvijek pobjeći od bijede! 

Drugi da će za njih raditi, a oni da će ostati zauvijek kao djeca, slobodni od briga o računima, o frižideru, o svemu što iziskuje novac - nemoj to njima ni da pričaš, ne budi dosadan!

Ovakve žene, neudate i nezaposlene u svojim tridesetim, koje uz to ne žele raditi, a žele biti imućne, njih sam u posljednjih nekoliko godina upoznao toliko da sam počeo misliti kako je to novi tipski karakter u našem društvu. 

Ono što me unaprijed jako žalosti u vezi s ovim ženama jeste što osjećam da im fortuna nije pripremila ama baš ništa od onoga s čime se one zanose, a šta ih onda čeka, kad izvjetre i posljednji ostaci ljepote? 

Ne želim to da zamišljam, a u dubini duše nekako osjećam da je tako jedino i pravedno; te žene su zapravo ekstremno sebične, njih brak ne zanima kao nešto čemu je svrha rođenje i odgoj djece, nego da one imaju od čega živjeti, pa baca to veliku sumnju, šta bi bilo s djecom rođenom od takve osobe? U Bosni je to veliki tabu, majka stoji na pijedestalu s koje je niko ne smije pomjeriti, a šta je onih koji su imanje majke platili mentalnim zdravljem, šta je majki koje bližnjima pričaju samo o svojoj patnji i muki - što je siguran put u ludilo - o tome se naravno šuti. 

Volio bih se oženiti, volio bih imati i dijete, možda i više njih. Otkako sam dobio te želje, promijenio sam se kao čovjek, najviše na način što sam mirni i topli dom počeo cijeniti više od bučnih i veselih zabava. 

Živeći tako posljednjih godina izgubio sam i svoj stari ukus za žene, na način da su mi se prestale sviđati one čiji je fokus u životu na zabavi. Biće da sam se previše s njima družio, jer primijetio sam da su mi tako potpuno dosadile da me pred njima odmah krenu hvatati zijevanje i drijemež; posebno pred spidašicama, a od njih onda opet posebno pred spidašicama-seljankama, kakvih u Sarajevu ima dosta i sve su iste po tome što misle da drogiranost prikriva seljačko porijeklo, da ga pokriva neprozirnim oklopom urbanosti, u čemu možeš vidjeti i ko su seljankama mentori u gradu, da su to one zadnje spidadžije, među kojima ga valjda nema koji ne bi pričao za svoj mračni život da je to nešto sjajno. 

One se na taj lijepak hvataju čak i kad im ga serviraju krezavi i neokupani, a poslije, kad i same uhvate ponešto od spidaškog izgleda, tada se sjete svojih mentora i umjesto da se pokunje i pokaju, kreću da ih glume, pa koliko ih poznajem - nema je koju neko zbog toga nije prebio.

 Uvijek se u Sarajevu nađe neko nedovoljno jak da istrpi ženske tripove o mudima, pa sirote spidašice lete od šamara i šamarčina; ja taj lik nisam nikad bio, ali sam jednom bio tu kada je jedan socijalni slučaj ženskog spola krenuo u performans zvani “imam muda veća od svih”, pa se u tome toliko zanijela da je gurnula ovog jednog grmalja u bradu kao frajer, pa joj on kao frajer i vratio, opalio je forhendom tako da se prostrla kao ponjava, trebala joj petnaest minuta da ustane i polako ode šepajući - udarila se valjda i u nogu kad je pala.

Još moram reći i da ja narkomane nikad u životu nisam tražio, te da sam taj svijet upoznao posjećujući nominalno umjetničke krugove, zbog čega nekad u šali znam reći da u Sarajevu riječ umjetnik označava osobu sklonu opijanju u svako doba dana.

Govori mi to i da bih trebao potražiti svoju bolju polovinu na nekim drugim mjestima, ali baš to je za mene nezgodno, jer ja svoju individualnost volim izvoditi samu, a to je u gradu paranoje kao što je Sarajevo najprije razlog za sumnju, zbog kog i ja radije idem tamo gdje me poneko ipak zna, kako bih mogao sjediti sam sa sobom u miru, šuteći dokle god se ne pojavi neko zanimljiv, što je moram priznati veoma rijetko; ljudi su zanimljivi u knjigama, a u stvarnosti uglavnom ne, posebno za nas koji na drugoj strani ne tražimo potvrde, nego novosti. 

Odnekud ipak vjerujem da ću naći svoju ženu, ali da se moram strpiti još koju godinu, do četrdesete bar. Koliko sam primijetio, kod nas se lako žene veoma mladi i već sredovječni muškarci, a ja sam sada ni jedno, ni drugo, pa zato i ne mogu naći žensku koja bi me voljela i poštovala na način da želi sa mnom održavati jednakopravnost.

Jest, baš je to taj osjećaj koji mi žene sada daju: one žele da mi se prodaju, pri čemu mi se čini da vidim jednu veliku uvrnutost: što je roba faličnija i oštećenija, to joj je zamišljena cijena skuplja. 

Pitam se da li im ikada prođe kroz glavu da se iz toga baš i ne vide zamišljeni poštenje i čast, ponajmanje nevinost?

Ozbiljne žene, bar kako ih ja zamišljam, ne razmišljaju o sebi tako, nego kroz prizmu svog zanimanja, kroz plan da svaki dan nešto korisno i probitačno rade, a što ih čini slobodnim od takvih bedastoća kao što je iznošenje sebe samih na pazar, uz jasno istaknutu cijenu, jer zna se čiji je to style. 

One onda idu s tim svojim paretinama po all inclusive hotelima na petnaest dana, žaleći se na ubitačnu dosadu već poslije sedmog, jer i one znaju slatku tajnu da jest lijepo odmarati, ali stoput ljepše od toga raditi, biti neki kurac na ovome svijetu, možda i onaj najsićušniji, prokariotski, ali i dalje je to neuporedivo više nego ništa. 

Prija mi ovo blogovanje, prija mi labavost njegove forme, to što se ne osjećam obaveznim da moram imati početak, sredinu i kraj. 

Čitav život hejtam Džejmsa Džojsa, hejtao sam mu spomenike u četiri oka u Puli i u Trstu, ali sada mi on dobro dođe, jer “Uliks” jest svjetski i poznata i priznata knjiga, a gore je buncanje od ovog mog. 

Danas mi je naumpalo i kako je moj stav da veliki književni talenti moraju rušiti neke standarde i pravila, pa evo i mene da ustvrdim kako sam pravi književnik, i to baš što pišem još samo blog - knjige neka štampaju pokondirene tikve; ja želim svoje spise štampati na Violetin tariguz, ako neko poznaje vlasnike neka mu prenese: “Imam priče da se ljudi useru.” 

Može to biti i neka kampanja protiv telefona, pa da se u konačnici i toaleti krenu oslobađati brže, a ne da čovjek po sat vremena sjedi s govnima u klonji. 

Sad moram raditi. Uzeo sam slobodan dan i došao na dodatni posao. Super je blogovati, ali treba čovjek i pripaziti, lako se pretjera.