U posljednjih dvadesetak godina, koliko ima da postoje mjerači, a posebno u posljednjih desetak, koliko ima da je flatrate internet stigao do u posljednju štalu, kojih oko Sarajeva itekako ima, jedna od centralnih zimskih tema u tome gradu jesu smog i zagađenost vazduha.
Mnogi ljudi koriste pogodnosti interneta kako bi njihove informacije o aeropoluciji bile ažurirane redovno, svaki sat, a tu poražavajuću statistiku sumiraju oni u statuse na fejsu, za koje uprkos dekadi repeticije po identičnoj recepturi i dalje možeš požnjeti više lajkova nego, recimo, na kakvu god hoćeš originalnu i istinitu priču o skejtu; ljude za skejtom toliko boli briga da je to kao uzeti trzalicu, pa iz sve snage s njome zasvirati na ćundarici-mundarici kao na tamburici.
To je zato što većina ljudi u svijetu oko sebe ne traži toliko novost, koliko prepoznavanje. Skejt je okej, ali realno - koga zabole ćundas ako sam nije skejter?
Ne razumiju to ljudi, pa samim tim ni ne osjećaju da ih se to ikako tiče; nezaustavljiva aeropolucija, ona koja prodire kroz prozore i kroz zidove, to je već drugo.
Primijetio sam, iako možda i griješim, da je interes za vazdušno zagađenje nekako izraženiji kod onih koji su kao ljudi skloniji nauci, nego vjeronauci, iako mi u Sarajevu sada već odavno imamo vjeronaučnike koji svoju vjeronautiku začinjavaju prividima naučnih dokaza; biće da je i to čuvstvo opšteljudsko, jer koliko vidim nema ga kome se ne mili “matematički dokazati” vlastitu obmanu i samoobmanu.
Za one koji se odluče krenuti tragom sarajevskog smoga, prva stepenica je svakako podrobnije upoznavanje sa istim, kako nastaje, od čega se sastoji i koliko je zapravo opasan.
Glavni znak da je osoba smogla dovoljno znanja o smogu jeste promjena načina na koji se o istom priča: nema više kao prije reći samo da smrdi i odmah staviti tačku, sada je to pričica odjevena u riječi iz naučnog registra, a samo to odijevanje nužno se mora odraziti na opširnost; neki ljudi to vole, mislim davati, a slušati ne voli mislim niko, jer iako stručna, ipak je to na prvom mjestu jedna odvratna priča, usudiću se reći - ne manje kancerogena od samog smoga.
Oni koji je pričaju idu na to - ili se tako doima meni preosjetljivom - da zgade i zabrinu, tako da se i njih same osjeća kao neku poluciju, nešto od čega se gubi apetit, a stiče nagon za povraćanjem, ili makar da ne gutaš otrovnu pljuvačku dok si na ulici, nego svu da je ishračeš, u džep maramice Violeta, pa malo-malo, vrijeme je za pjesmu:
Pokreni se
Osekni se
Dok ne pokušaš
Nećeš saznati
Nećeš saznati
Sline koje boje su ti
Čestica, ugljen-monoksid i indeks kvalitete odmijenili su nekadašnje građanske izraze za registraciju smoga, “uh što smrdi” kao prvi i “grize me za oči” kao njegovu gradaciju.
Svaka supkultura ima svoje vrhunce, a u Sarajevu, među sarajevskim smogovcima, to se dogodi svaki put kad mediji gladni klikova objave relativnu vijest da je Sarajevo najzagađeniji grad Evrope.
Onemogućeni polucijom za ulične proteste, nezadovoljno građanstvo izlazi gdje može, pa se bunt iskazuje na socijalnim mrežama, pretežito na fejsu, jer instagram nije podesan za palamuđenje, a da stavljaš slike smoga, ni to ne ide jer ne izgleda ružno smog, isto kao obična magla, u kojoj ima nešto umirujuće.
Posmatrajući kroz dugo vrijeme aktivnosti društva zaduženog za govor o smogu, ne mogu da ne primijetim kako i iza ovog privida mentalne budnosti caruje zapravo duhovna učmalost sredine, koja više voli da do kraja vijeka i svijeta zime provodi uz identične umobolne izjave, što ne služe ničemu osim obeshrabrivanju i zabrinjavanju ljudi, nego da učini išta kako bi joj samoj bilo lakše - recimo da prihvati ono što ne može pobijediti - a iz razloga što Sarajlije više ne vjeruju u olakšanje, samo u otežanje.
Tu bih stvar nazvao jebanost naša nasušna, pri čemu ne bih rekao da pretjerujem: decenije viktimološke politike urodile su plodom i naši ljudi uglavnom pričaju tako da ispadaju nekakve žrtve, smatraju to nekom kao čašću, ako se čast uopšte može povezati s nečim što ide na to da izazove sažaljenje.
Smogovci, ne zagrebački, već naši sarajevski, su bitan faktor i što se počeo graditi još jedan grad na Trebeviću, jer oni su sa svojim gušenjima-tušenjima stavile bubu u uho onima koji žele kafu prodavati po pet i puru po deset maraka, tako da se do juče lijepo planinsko izletište pretvorilo u jednu veliku graditeljsku zonu, prepunu blata i znakova da će se smog u budućnosti penjati u vis. Jedna od tih trebevićkih zgrada natkriljuje Šeher tako da bode oči, zbog čega je ljudi već sada mrze iz petnih žila, nazivajući je pišanjem po sirotinji, a ozbiljan razlog za brigu jesu pukotine u zemlji što su se javile, jer tako kreće klizište.
S obzirom da ga se ne može izbjeći, stava sam da se smog treba racionalizirati, jer u tome leži svijest da je on tek jedna loša posljedica nečeg lijepog i humanog: to se raja grije i kuha, siromašni posebno.
Nisam siguran da sam u ovom blogu bio konzistentan, ali trudio sam se. Za kraj stavljam i malo skejta, neka i njega malo, nek’ se zna.
Nema komentara:
Objavi komentar