1.
Posao u fabrici ribe mi je našao John. Šef proizvodnje bio je njegov ujak Mick. John i ja smo otišli do Micka, popili s njim piće i to je bilo to.
Otprije sam znao gdje se fabrika nalazi jer sam neko vrijeme, kada sam tek stigao, živio preko puta.
Znao sam i kako miriše, ali bio sam u očajnom položaju - izgubio sam krov nad glavom - pa me nikakvi mirisi nisu mogli zaustaviti.
Na posao sam stigao sa satom uranka. Otišao sam do svoje stare zgrade i popeo se na krov. Nekoliko beskućnika je mirno spavalo. Jedan od njih se pridiže kada me ugleda, a zatim se vrati i odmah zahrka.
Bila je to mala i prilično oronula fabrika, ali dovoljno velika John mi je pričao da joj je vlasnik neki Austrijanac, koji se razbolio samo što je otvorena, tako da za trideset i pet godina nikada nije došao u posjetu.
Mick je do sada mogao imati milione, ali mu je poštenje bilo draže, pa zato nema ništa.
Računao sam s parama što ću ih primiti na isplati u petak. Izračunao sam da ću dobiti 480 $. Dovoljno za iznajmiti sobu, što mi je bio cilj.
U džepu sam još uvijek imao haše iz Sarajeva. Za tri godine u Americi bilo je bar sto noći u kojima sam ga mogao otvoriti i pojesti, ali nisam to uradio, iz sentimentalnih vrijednosti.
Mick je bio tu već u pola pet. Prepoznao sam ga po malo šepavom hodu, zbog kog je onako omalen i trbušast podsjećao na pingvina; s čim će pingvin poslovati ako neće s ribom?
Sjetio sam se njegovog crvenog lica i velikih vodenastih očiju, poslije čega mi nije više ličio na pingvina, nego sada na jednu od onih crvenih riba; velika riba guta manju.
Onda i Johna koji tvrdi da je Mick poštenjačina.
"Neka bude", mislio sam, dok su mi kroz glavu prolazile sve druge poštenjačine Los Angelesa.
I dalje sam bio stava da je LA rupa. Raditi neko vrijeme u smrdljivoj fabrici ribe, uštediti nešto novca i poći za New York, ili kući. To mi je bio plan.
Bio sam prvi od radnika koji je došao. Micka sam zatekao kako pije kafu na verandi ispred svoje male kancelarije, izdignute na sprat. Prepoznao me i pozvao da se popnem. Nije me ponudio kafom, ali su mu ton i držanje bili prijateljski.
"Ovo ne ide u dobrom smjeru", reče Mick.
Nisam znao na šta misli, ali sam mu instinktivno uputio pogled pun suosjećanja.
"Previše je stranaca u Kaliforniji. Neko ima neki plan, dok ih svaki dan tako dovlače.", reče i nasloni svoje široke crvene usne na šolju, s čije vanjske strane ruba poteče blijeda kafa.
Šutio sam i mislio kako mene nije dovukao niko, nego ja sam prodao stvari i došao.
"Šta misliš, koliko nas je tu?"
"Pa... Šta znam...", započeh kao da ću odgovoriti, ali zastadoh jer nisam znao šta me pita.
"Atkins, ja i sada ti kao treći. Atkins je računovođa, upoznaćeš ga. Svi ostali, njih 85, svi su obojeni."
Tu mi laknu. Najzad neka korist i od rasizma, pomislio sam.
"Dođi da vidiš", pozva me Mick na prozor. Prozor je bio mali i tako prljav da je staklo djelovalo zamućeno. Pogledao sam u dno i ugledao kostur male ribice između dva okna.
"Kako je ona tu dospjela?", ne izdržah da ne pitam.
Mick pogleda u mali kostur i reče: "Nekad smo tu imali i kuhinju."
Na mene su te riječi djelovale sablasno, ali haše je još bilo u džepu.
Sačekavši par sekundi, Mick vrati temu: "Pogledaj", reče.
Prišao sam i izdigao se na prste da bolje vidim. Dole sam vidio kapiju i na njoj mnoštvo ljudi u plavim radničkim kombinezonima, kako stoje i čuče u manjim grupicama i puše.
"Vidiš li ijednog bijelca?", upita Mick.
"Nijednog", odgovornih zagledan u prljavštinu na staklu, za koju mi se učini da pripovijeda strahote stradanja onoga što je nekad bila srebrena ribica, s sad požutjeli riblji kostur.
"O tome ti pričam", reče Mick. "Bijeli čovjek je već izgubio rat. Za pedeset godina Kalifornija će biti zemlja obojenih, kojima će bijeli čovjek morati pokazivati pasoš."
"Strašno", rekoh tek da nešto kažem.
"A čime su nas pobijedili, jesi li se kad pitao?", nastavi geopolitični Mick.
Pogledao sam ga upitno.
"Kurcem", reče kao da je rekao najpametniju riječ na svijetu.
"Svaki od ovih što ga vidiš dobije po jednu bebu godišnje. To znači da će za pedeset godina samo od ovih tu osamdet i pet ljudi nastati njih pet hiljada. I tako svi obojeni, dok ih ne bude toliko da će nas jednostavno pregaziti, bez obzira što su bosi. Kad na to pomislim prestane mi biti žao što sam star."
Poslije toga Mick priđe radnom stolu i iz ladice izvadi mali revolver. "Ako već nemaš, svakako bih ti preporučio da prvo nabaviš ovo. Ti nisi tu dugo?"
"Nisam..."
"U Kaliforniji ti je pištolj bitniji od krova nad glavom. Upamti to!"
Otvorio je prozorčić i izbacio ruku napolje, na šta mu lice dobi nekakav krvnički izgled, od kog postade još crveniji, pravi crvenokožac. Začu se pucanj.
"Počinjemo", reče Mick.
2.
Nisam imao svog kombinezona, pa mi je Mick dao neku staru kecelju i rekao da ga slijedim. Insistirao je da ponesem jaknu, ali ja sam se opravdao da je Bosna planinska zemlja i da sam navikao. Ustvari sam želio sačuvati jaknu da se ne usmrdi, koja mi i tako ne bi puno pomogla jer je bila platnena.
Sišli smo u hladnu halu, gdje je proces već krenuo. Na širokoj traci vozile su se svakovrsne ribe, a radnici ih grabili i razvrstavali u plastične gajbe. Cijeli prizor ostavljao je utisak nekakvog bizarnog duela, zato što su sa jedne strane trake stajali Latinosi, sa druge Azijati, a i jedni i drugi nijemi, nepomičnih lica.
Prošli smo cijelu halu i došli do vrata iz kojih je izbijala ledena hladnoća. Ušao sam za Mickom u manju prostoriju punu leda, gdje je osam ljudi u zimskoj garderobi i sa velikim tankim noževima radilo za ogromnim stolom.
Mick priđe jednom od njih, Azijatu duge kose, kom nešto reče, a ovaj na to ispusti nož iz desne i sa lijeve ruke skide čeličnu rukavicu, pa bez riječi ode.
"Ovo je sada tvoje", reče Mick sa smiješkom i mangupski mi namignu. Onda se okrenu Latinosu sa mjesta pored i reče mu da mi objasni posao, nakon čega ode, napomenuvši kako će se vraćati da vidi kako napredujem. Ispratio sam ga sa mišlju da kad je već otjerao kosonju, onda mi je bar mogao dati njegove prsluk i kapu.
Latino kolega nije pozdravio ni predstavio se, odmah je prešao na stvar i u pet minuta mi deset puta rekao da je moj posao rezanje velikih komada tune u odreske debljine 1 cm.
Pustio sam ga da toroče koliko hoće jer je i to ulazilo i radno vrijeme, a posao je zapravo bio tako prost da se mogao shvatiti i bez objašnjenja, samo da ti neko da nož, komad ribe i taj kao neki kalup, koji se nalazio na stolu ispred svakog od nas, odmah bi shvatio da kalup odgovara komadu, a utori na kalupu nožu.
Dohvatio sam jedan komad, prislonio ga i isjekao. Pogledao sam u svog hispano instruktora i našao ga potpuno izgubljenog, sa jednim okom koje mu bježi ka unutra. Čekao je da izvadim odsječene odreske, za koje mi zatim još pokaza kako da ih slažem u gajbu napunjenu ledom: u tri reda, međusobno odvojena također ledom.
"Pauza je u devet", bile su posljednje učiteljeve riječi, nakon čega se vrati na svoje mjesto i polako, bez ikakve žurbe, namjesti jedan komad u kalup, kog je zatim još sporijim pokretima polako rezao.
Primijetio sam da svi rade tako, ali kako mi je bilo hladno, a i da bih opravdao Mickovo povjerenje, bacio sam se na posao tako da je od mene uskoro počelo zviždati i praskati kao mačevanje.
Pomislio sam da to nije lijepo i da bih trebao raditi jednako kao ostali, ali u drugu ruku tim se načinom nikada ne bih zagrijao, a od njih me svakako niko nije ni pozdravio, niti je ičim pokazao da me primijetio; neka sada ne gledaju ni moje gajbe.
Onda, u glavi mi se već bio rodio i mali plan, a to je da nasiječem duplo više od ostalih i na konto toga ubijedim Micka da me unaprijedi u nadzornika, pod čijim bi se budnim okom uduplala proizvodnja.
Nisam imao sata da vidim koliko još ima do pauze. Nije mi više bilo hladno, ali ruka s kojom sam rezao se grčila, posebno šaka, koja je morala držati čvrsto da bih mogao sjeći snagom. Uz to se i glad povećala, došao sam gladan k'o pas, a sad sam već bio k'o vuk.
Da prištedim energiju i rasteretim ruku, počeh i ja sijeći lagano, gore-dole kao hljeb, računajući da sam već napravio upadljivu razliku.
Ipak, sve sam više posustajao - odjednom se i nož počeo osjećati duplo teži, a vuk u stomaku je doveo drugove, pa je to već bio čopor.
Ipak, nije mi se dalo jesti ljigavu i smrdljivu sirovu tunu.
Još jedna izrezana riba i u glavi se rodi sasvim novi plan - izdržati do pauze, zatim zamoliti Micka za pozajmicu od 20 $ i otići zauvijek.
Mick se pojavio pola sata prije pauze, i sam u kombinezonu, čije su svježe mrlje svjedočile da se i poslovođa hvata u koštac sa ribom. Prije nego upita kako napredujem pozva me da na pauzi zajedno ručamo, on, Atkins i ja.
Zbog toga mu i na pitanje kako mi je odgovorih da je to pravi posao za mene i da ima nešto umirujuće u sječenju mesa.
"Pričaj mi o tome", jedva dočeka Mick, "šta misliš zašto ja to radim već pedeset godina?"
Onda opazi gajbe, da ih je kod mene pet više nego kod ostalih i pogleda me tako da mi u vodu sruši plan o bjekstvu, a izvuče iz vode plan da odmah u startu isposlujem unapređenje.
"Hajdemo ručati!", reče i povuče me za rukav.
U posljednji čas, pomislio sam.
Kolege su i dalje radile svoj posao kao da je to jedino što na svijetu postoji.
3.
Atkins je bio jedan od onih tipova koji još za mladih dana postižu izgled pune zrelosti, obično tako što u isto vrijeme izgube kosu i udebljaju se, a onda se na to još ne briju redovno, pa dobiju taj izgled brižnih očeva male djece, što se za sebe samo brinu još samo toliko koliko je neophodno da bi se mogli brinuti o djeci.
Sa velikom napetošću gledao sam Atkinsovu kutiju za ručak, duplo veću od Mickove, koji usput nije prestajao hvaliti Atkinsa otkako smo ušli. Ovaj je slušao sa mrtvačkim izrazom lica, po čemu sam znao da mu nije prvi put slušati takvo baljezganje; razumio sam njegovu smorenost.
"Gdje je tvoj ručak?", začuđeno upita Mick, pošto se nahvalio kolege.
Tek u tom trenutku mi je naumpalo na šta je Mick zapravo mislio kada je zvao na ručak - da skupa jedemo, a svako svoje što je donio, kako je to tu već i običaj.
Nisam imao vremena za razmišljanje, pa rekoh prvo što mi pade na pamet, a to je da sam na noćnoj dijeti, koja brani hranu jelo dokle god je dan.
Kao ni za jaknu, Micka nije puno trebalo uvjeravati ni za ručak, samo je slegnuo ramenima i odmahnuo rukom.
"Samo vi jedite i ne brinite za mene", rekoh im, pa se još i iskezih od uha do uha, osjetivši kako mi u grudima puca srce i kako silazim s uma.
Trebalo je jako puno snage za da se ostane miran kada su se kutije otvorile.
Mick nije bio problem jer je on imao samo nekakvu odvratnu sivkastu kašu, ali je zato kod Atkinsa na kili žute riže ležao gorostasni ćureći batak, svjetlucajući se po rubovima kao da je od zlata.
Gledajući debelog Atkinsa kako se priprema, kako najprije za vrat utrpava bijeli peškir, a zatim na pola lakta zavrće rukave, osjetih takvu zavist da moradoh okrenuti glavu na Micka.
Bio je to pravi potez u pravom trenutku, jer okrenuh se taman da ga vidim kako u šaku pljuje protezu i odmah zatim halapjivo navaljuje na svoju grozomornu kašu, što će mi za trenutak ubiti volju za jelom.
Punih usta pričajući, bezubi Mick nastavi da je ubija i dalje: "Nekada davno, dok je na svijetu još bilo nekog reda, u LA-u nisi mogao vidjeti ijednog obojenog da radi išta osim da negdje nešto čuva. Sve za šta je trebalo bar malo pameti, sve je to radila bijela rasa. Žuti su kuhali ona svoja sranja, crnaca nije nešto ni bilo, smeđi su sve samo čuvali. Vi ste premladi da bi se toga sjećali, pričam o osamdesetim."
Onda je zastao da uzme još malo kaše, u kojoj mora da naiđe nešto tvrdo, nešto što će učiniti da Mick ponovo zaliči na pticu, samo sada neku koja gricka sjemenke.
Onda je Atkins zagrizao u batak, lijepo sam čuo kako mu ispod zuba krcka hrskava ćureća koža. Nisam mogao izdržati da se ne okrenem i pogledam tu diviti.
Batak mu je bio u desnoj ruci, u lijevoj kašika, u kašiki bijela kugla, nalik na minijaturnog snješka sa nosom od mrkve.
Brzo je okrenuo glavu kad je shvatio da ga gledam, trenutak u kom je odvalio komadinu vidio sam iz profila.
Mick je opet počeo brbljati svoje rasističke bedastoće, kojima je pokušavao dati naučni legitimitet tako što je tri puta spomenuo genetski materijal - kao obojenim ljudima laž je u genima.
"I žutima, njima možda i najviše", progovori najzad i Atkins, razotkrivajući da uopšte nije tako pametan kao što Mick tvrdi.
Nisam to više mogao izdržati, ustao sam i rekao: "Ljudi, i ja sam gladan. Izmislio sam ono za dijetu, istina je da sam došao nespreman. Nisam ni odrastao u planinama, Mick, umro sam od zime u onoj komori."
I jedan i drugi prestaše jesti i uozbiljiše se na nekakav poseban način.
Potraja to malo.
Prvi se javi Atkins, koji iz one muške ozbiljnosti izađe u potpuno ženski potez: "Ja bih dao, ali nažalost i ja sam na dijeti i ovo je moj jedini obrok za danas. A mora biti u gram sve tačno da bi radilo."
"Velike sam pare za to dao", doda da zapečati svoju mizernu potvrdu kako neće nahraniti gladnog.
Mick je i dalje šutio i gledao ozbiljno ispred sebe. On mi je bio sva nada, pa iako sam do maločas vjerovao da taj rasistični čovjek nikako ne može biti dobri Samarićanin, sada sam u to vjerovao sto posto.
To me i nadahnu da priznam svu istinu: "Mick, uz svo poštovanje prema tebi i svemu što si već učinio za mene, ukoliko razmišljaš da me ponudiš svojim ručkom, bolje da ga ostaviš za sebe, a meni daš dvadeset dolara da skoknem tu do Donnya na hamburger."
Nije izgledalo kao da se uvrijedio. Sve što ima u meni, a što može željeti, sve se ujedinilo u jednu jedinu želju: da mi Mick da tih dvadeset dolara, ili još bolje pedeset.
"Imam bolju ideju", reče on. "Donny je ok, ali dvjesto metara niže moj dobar drugar Eddie drži jedan od najboljih restorana u Los Angelesu."
"Istina", ubaci debeli i nemilosrdni Atkins.
"Znam gdje je, restoran "Kod Eddieja", pokazah se i ja.
"Jeste, to je taj. Slobodno otiđi tamo i neka ti daju moj separe, pa jedi koliko god hoćeš, šta god hoćeš, i na kraju im samo prenesi pozdrav od Micka Johnsona. Ne brini za račun."
"Bog te blagoslovio, Mick", rekoh mirno i normalno, što je bio moj način govora kad saopštavam nešto ozbiljno.
"I tebe, sinko", odgovori Mick.
"Amen!", zaključi Atkins.
Dok me Mick ispraćao pomirisao sam svoje triput oprane ruke: dlanovi su mi smrdili kao dva riblja leša. Mick je to vidio i ohrabrio me: "Zato će te i staviti u moj separe."
U tom trenutku dobio sam jednu sasvim neobičnu želju: "Blagoslovi me, Mick. Ali fino, s rukom, znaš već kako ide."
Tu smo već bili došli i do zatvorene kapije, unutar koje su bila ugrađena vrata. Mick ih otvori, zagleda mi se u oči nekako prodorno, pa samo najednom reče amen i prekrsti me.
"Hvala ti, Mick, na svemu. I dozvoli da ti kažem: nisi se prevario, vrijednog si čovjeka stekao s ovim činom. Uostalom, vidio si i sam, šta je nož u mojoj, a šta u ruci mojih obojenih kolega."
"Govna!", otvoreno će Mick. "Zovem restoran da te najavim, dobar tek", dobrostivo doda.
***
Stigao sam kod Eddieja i pošao do momka koji dijeli rezervacije. Rekao sam mu ko sam, na šta me on najljubaznijim mogućim tonom zamoli da pričekam minutu.
Nisam čekao ni dvadeset sekundi, a ispred mene se pojavi jedan od onih snagatora koji iz šume na ramenima iznose balvane.
"Ok, izlazi napolje", reče snagator.
U fabrici su mi ostali jakna i u jakni haše.
Nema komentara:
Objavi komentar