Rekao sam mu ono što sam vidio da je u novinama rekao jednom jedan veliki pisac, da je piščeva sveta obaveza govoriti istinu, a onako kako je on vidi, te da ja tamo nisam ništa slagao. Prema tome - priča je na mjestu.
Za divno čudo na to sam dobio odgovor da je to pošteno i da samo tako i nastavim.
Premda bi prošla priča, zamišljenu osobu koja je prevela na engleski, mogla dovesti u nedoumicu po pitanju žanra, da li je to diary ili pak diarrhea?, ja bih rekao da je spis filozofski, sa temom zdravlja.
Ono što sam tvrdio juče, to nisam promijenio ni danas, ali danas jesam stisnuo zube i usudio se izaći iz kuće, u kojoj ipak nisam navikao biti tako dugo zatvoren, još uvijek mi treba da mi nema plafona nad glavom svaki dan.
Prije nego ću izaći bacio sam krug po portalima i vidio da se na Jadranu sprema jaka bura, vijest što sam je doslovno osjetio u stomaku.
Naravno da me tada hladan znoj oblio i naravno da sam pomislio ostati kod kuće, ali nisam se dao strahu, suprotstavio sam mu svoju misao, viziju sebe kako radim ono što volim, to jeste vozim skejt.
Ono što mogu reći o ovom virusu jeste da je veoma žilav i da se ne da tako lako suzbiti - da imam mikroskop, imam osjećaj da bih ga vidio gdje u slast jede rižu i dvopek kojim ga suzbijam.
No, ničija nije do zore gorila, pa neće ni njegova, a to što mene s vremena na vrijeme tako žestoko probode i raspara preko pet komora, to u sebi šutim i mislim se - ovako je bilo i Titaniku.
Neophodne dnevne obaveze obavio sam u znoju lica svoga i kući se vratio da otpočinem u spokoju, ali nisam mogao, od bolesti: zatvaranje očiju donosilo mi je vrtoglavicu u stomaku, mučninu čije povraćanje na usnama stvara tek rečenice koje ničemu ne služe, osim, eto, kao neko svjedočanstvo, neka potvrda da homo sapiens na krhkoj stolici sjedi i u 21. stoljeću, jednako kao u prethodnih 20.
Trebao sam nešto da me digne, neku dobru pjesmu. Ustao sam i pustio Psihomodo pop:
Kada ti se plače, oh-oh-ohKad osjetiš bol, oh-oh-ohKad stisneš šake jače, oh-oh-ohKad znaš da si svoj, oh-oh-oh
Jest, konkretno u ovome trenutku moj je život gorak, gorka crna pilula, ali baš nju progutati, ustati i krenuti, e to je ono što mene pali, ono za šta sam sebi kažem - e to je to!
Stomak mi je bolan, nije sporno, ovo mu je već četvrti dan da se jadnik muči i grči, od muke da svira, a vjerujte mi na riječ - Betoven i Šopen nisu skladali tu serenadu, ali druga mi je priča sa nogama.
One su mi za vrijeme stomačne bolesti odmorile da valja - u ogledalu ih gledam, a one pucaju od zdravlja, podrhtavaju od njega kao u konja, kao i stomak mi iznutra, s tom razlikom što njihovo podrhtavanje izaziva želju da se piči, stomakovo da se skvrči.
Svjestan sam da je ovakvo ponašanje, iz perspektive mnogih, neozbiljno i glupavo, ali ja zaista ne mislim tako, nego sam više u fazonu da je skejt za mene ljekovit - zbog njega nekako najlakše kažem sebi da mi nije ništa, a onda on i znoji, fizički izbacuje bolest van.
Ima to veze sa tim i što mi se ovog ljeta, napokon, nakon četvrt vijeka, počelo malčice otvarati skejtersko treće oko, s kojim vidim i razumijem skejt kako nikada prije nisam: novo viđenje mi daje moć da izvodim svoje trikove i više, i brže, a uz manji napor, što je već visoka elegancija, na šta sam se navukao kao na neku drogu.
Nisam dao stomačnom virusu da me natjera na prihvatanje načela Lijenosti i Dosade, od kojih istina u čovjeku buja Vjera, sve troje sam ih spalio u vatri svojih Misli, u viziji sebe sama kako radim prvo brutalan hardflip, a odmah za tim još brutalniji frontsajd flip, pa na kraju kabalerial nebu pod oblake.
Da je sve to bila samo bolesnička tlapnja, vidio sam kada sam sa skejtom došao na Pozorište - ništa od navedenog nisam uspio ni pojedinačno, a jesam kreknuti dasku, što je zvuk nalik notifikaciji da pripremiš stoju.
Što sam ikako probavao, to sam poslije pola sata morao sjediti i čekati da se smiri uzburkana situacija u stomaku.
Poslije toga nisam više mislio, nego sam uzeo taksi da idem kući, što prije k svojoj Itaci, gdje nema Penelope, ali ima zato Bili❤️ i moj privatni toalet❤️.
Na moju veliku žalost, bolest mi se nije odrazila samo na tijelo, nego i na pamet, jer to je bila najgluplja taksi vožnja u mom životu, jer dao sam petnaest maraka za da poljubim vlastita vrata, jer ključ sam zaboravio na stepeništu kod Pozorišta.
Da ironija bude veća, bio sam izašao sa jaknom, u kojoj sam imao ključeve od auta, a u autu od kuće, ali ja sam jaknu zaključao u smetljatnik jer sam mislio da će mi biti previše.
Morao sam nazad, a nisam htio više plaćati vožnje kad tako ne znam dobro ni šta radim, nego sam promijenio muziku u slušalicama i pogurao sebe sama.
Kada sam se kući vratio sa ključem, iznenadio sam se da mi je za cijeli taj krug trebao samo sat vremena, od čega sam se onda osjećao nekako bolesno, ali u isto vrijeme i veoma snažno.
A ti valjda prija mojoj prirodi, koja makar u teoriji teži zlatnoj sredini, tačku sa koje se najbolje vidi naš sveti istiniti spisateljski zadatak.
Nema komentara:
Objavi komentar