Bio je to moj sretan dan, jer ranije sam našao kartu za bus, koji me istresao pravo pred beach bar Ravena, pred tablu na kojoj velikim slovima piše: POTREBNI ČAŠARI.
Ušao sam unutra i postao čašar, osoba zadužena da skuplja čaše i flaše.
Kao dodatnu prednost smatrao sam to što sam treća smjena, od 9 do 5 ujutru, jer to me oslobađalo da ne moram odmah misliti na smještaj.
Da tih čaša i flaša mora biti jako puno, shvatio sam kada sam došao na posao i vidio najprije koliku su mi korpu dali, s zatim i da pored mene ima još troje čašara, Lina, Roberto i Evan.
Njih troje su se kladili do kada ću izdržati? Roberto je rekao do jedan, Evan do dva, Lina do tri.
Došao je šef smjene Scott i opsovao nam boga što još nismo počeli.
Tempo je bio furiozan od samog starta.
Mislio sam na Linu kako je slatka i odlučio da izdržim.
Nisam posustao ni kada sam shvatio da će uskoro tri, a gosti još uvijek pristižu svake sekunde. Jebeni ludi surferi, od kojih svaki troši pet do deset čaša na sat.
Kad je najzad došao kraj smjene Scott se pojavio opet i podijelio nam naše dnevnice, umanjene za po deset dolara radi razbijenih čaša.
Kad je Scott otišao Roberto je za smanjenje pokušao okriviti mene, ali vratio sam mu jednakom mjerom, a u maloj svađi koja izbi poslije toga pođe mi za rukom nasmijati Linu, kada sam mu rekao da previše priča za nekog kome je bog prdnuo u facu kroz sito.
Doveo je poslije toga Scotta koji je bio tik pred nervni slom, tako da nam je boga psovao obojici.
Na odlasku sam pošao za Linom.
Hodao sam za njom nekih petnaestak minuta prije nego ću vidjeti da je ušla u malu zgradu u kompleksu izgrađenom po uzoru na pueblo, koji je nekada morao izgledati veoma lijepo, prije nego što je tako oronuo i dobio dodatke u vidu beskućnićkih nastambi.
Vratio sam se na plažu oko šest i legao, a kad sam se probudio oko mene je bilo mnoštvo ljudi, čije me prisustvo ispuni strahom.
Velik kamen spao mi je sa srca kad sam stavio ruku u džep i napipao svoju novčanicu.
Pogledao sam opet: oko mene nisu bili ni beskućnici, ni surferi, već normalni ljudi.
Jedini nenormalan među njima, koji je ležao na golom pijesku i u punoj odjeći, bio sam ja.
Dva metra lijevo grupa od četiri predivne djevojke igrala je uno.
Dva metra desno neko dvoje staraca u debelim frotirnim mantilima pili su šampanjac iz kofe sa ledom.
Ispod mene neki je nabildani i isfeminizirani dasa čitao knjigu sirotinjskog naslova "Navike bogatih", iako je neki rundavi debeljko, uz kog je bila mlada silikonjara, odmah do njega roštiljao jastoge veličine podlaktice, a sve sa debelim zlatnim lancem oko vrata i zlatnim satom na ruci, ispod suncobrana čije se platno svjetlucalo onako kako to čini svila.
Najviše pažnje ipak privukli su ljudi koje sam vidio iznad sebe, neko dvoje debelih, u čijim sam rukama odmah prepoznao čuvene XXXL hamburgere, o kojima inače nisam mogao prestati razmišljati otkako sam ih prvi put vidio.
Vrijeme je da se i to promijeni, pomislio sam i ustao.
Za svaki slučaj pogledao sam u one djevojke, čemu one ne pridadoše nikakvu pažnju.
Na putu do XXXL-a sretoh Evana - zveckao je sićom u čaši.
Postidio sam se i pošao proći spuštene glave, ali stao je tačno ispred mene i zazveckao mi u facu, tako da sam mu se morao obratiti: "To sam ja, Evan, novi čašar u Raveni."
Ništa mi na to nije odgovorio, samo mi je okrenuo leđa.
Glupan, pomislio sam.
Roberta sam sreo u fast food-u i za trenutak pomislio da nema u tome kakvo posebno značenje, ali sam brzo shvatio da nema, nego svi klošari idu na ista mjesta.
I on se pravio da me ne poznaje, a naručio je samo mali pomfrit.
Nisam mogao da ne primijetim kako mu je ionako kiselo lice postalo još kiselije kada me čuo: "Tripl eks i najveću kolu."
Zbrisao je kao metak čim su mu u ruku tutnuli njegov pomfritić za djecu, a kada sam ga vidio kako uzima slamku, nisam izdržao da mu se ne obratim: "Hej, Rob! Hoćeš jesti taj pomfrit na slamku?"
Nije se osvrnuo. On je bio glupani još i veći nego Evan.
Pitao sam se da li je i sa Linom ista stvar?
Onda je stigao divovski hamburger, prečnika somuna, a na tri sprata.
"Sretno!", rekao je poslužitelj prilikom predaje.
Primijetio sam da ljudi oko mene bacaju poglede.
Potcjenjivali su mojih 60 kila naspram takve grdosije.
Te poglede osjećao sam sve vrijeme i dok sam jeo.
Njihovo podozrenje ispostavilo se opravdanim, jer već na pola nisam više mogao zinuti.
Više me nisu gledali.
Spakovao sam preostalu polovinu i otišao u Ravenu, da mogu stići na posao ako ponovo zaspem.
Na putu do tamo našao sam i sunčane naočale marke Dragon, čija su odlična stakla svemu davala ružičastu boju, crveni Marlboro bio je rozi.
Pomislio sam na Linu, o tome kako zapravo nije slatka nego sisata.
Bilo mi je to drago, što se nisam odmah mogao sjetiti te prave riječi za nju, jer u tome sam vidio svoj stid, taj neupitni znak da još uvijek imam dostojanstvo.
Što se opet ne bi moglo reći za prosjaka Evana i jadnika Roberta.
A to se opet moglo protumačiti i kao da će Lina biti moja. Čašarka treba čašara.
Misao da ću i ja uskoro živjeti u pueblu, naravno uz plaćanje pola računa, da ću opet spavati u krevetu sa neružnom ženom kao nekad, učini mi da se osjetim potpuno dostojanstvenim.
"Kelner!", viknuh konobara i čisto se uplaših, jer nisam tako nešto bio uradio godinama.
***
SERIJAL "AMERIČKE PRIČE" BAZIRANE SU NA PISANOJ ZAOSTAVŠTINI MOGA ROĐAKA PETRA LALIĆA (1970 - 2011), KOJI JE OTIŠAO U AMERIKU DA POSTANE HOLIVUDSKI SCENARISTA, U ČEMU NIJE USPIO. NEKA MU JE LAKA ZEMLJA.
Nema komentara:
Objavi komentar