Tih sam dana bio u društvu ruskog pisca Asimova. Priča mu je bila gotovo identična mojoj - prodao je u Moskvi stan da dođe u Los Angeles, gdje je zatim potrošio novce i ostao bez krova nad glavom.
Asimov je bio mal i plav kao Jesenjin, a kao Jesenjin je i pisao. U Americi su takve stvari slabo razumjeli. "To je zbog kapitalizma", tumačio je Asimov, koji je u političkom smislu bio Majakovski.
Upoznali smo se u ulici San Pedro, prepoznavši se po tome što smo oba bili trijezni. Nasmiješio sam se kad sam čuo da je Asimov otkrio isto što i ja, a to je da na Skid Rowu trezvenost čini veliku, neuhvatljivu prednost.
Nažalost, ljudi sa Skid Rowa tako su siromašni da ih se nema za šta opljačkati. Ponekad bi ih prevrnuli i po dvadeset za noć bez da nađemo išta, ni pare, ni drogu, koja je na Skid Rowu isto što i pare.
Tako smo i odlučili da se pomjerimo na plažu Huntington, a nakon odgledane reportaže u kojoj se govorilo o hiljadama surfera koji pristižu kako bi iskoristili predstojeće, najbolje mjesece za surfanje.
Sam put do Huntingtona trajao je dva dana. Na kraju prvog dana otišli smo u neki park da tu prespavamo, gdje su se ubrzo pojavili neki ludi Rusi. Bili su odvratni, ali Asimov im je recitovao Jesenjina na ruskom i oni su mu za to dali 100 $.
Htio sam tada da odem i ostavim druga na samo sa njegovom srećom, ali dobri Asimov nije htio za to ni da čuje. "Ako misliš da su meni važnije pare od drugova, evo ti ovih sto dolara, radi s njima šta hoćeš", rekao je.
Te smo noći imali bogovsku gozbu. Zatrefilo se da isti oni Rusi što su Asimovu dali stoju nedaleko odatle imaju svoj ruski šop, sa ruskim poslasticama kao što su kavijar i jesetra.
Ostao je Asimov bez stoje, ali smo se i mi vratili u park sa cekerom punim do vrha.
Već s tom kupovinom mladi Asimov pokazao je da u Moskvi sigurno nije bio tako bijedan kao u LA-u, a još i više kada je uzeo da otvori šampanjac, koji u njegovim rukama puče jače nego inače bez da se kapljica prosula.
Na kraju te večeri, kada smo već sve pojeli i popili, pojavili su se neki banditi da nas opljačkaju, ali na kraju su samo odnijeli praznu flašu šampanjca, a ja se uspjedoh ogrebati i za cigaru.
Kad smo stigli na Huntington ispostavilo se da nam ideja baš i nije bila originalna: pola Skid Rowa je bilo tu.
Nije se znalo koga ima više: surfera ili beskućnika.
Naš plan za pljačkanje surfera nije više izgledao tako bajno jer kampovi su svi bili pod stražama.
Tada nam je postalo drago što ipak ima i beskućnika, koji rijetko spavaju kad imaju novca, ali s hranom redovno.
Sa Asimovom sam, prirodno, ubrzo dogovorio i zajednički projekat, knjigu radnog naslova "Slaveni u Americi", na kojoj smo odmah počeli i raditi, Asimov na prvom poglavlju, a ja na uvodu.
Praksa nam ne bila da se najprije snađemo za hranu, što smo obično činili tokom noći, pa zatim da čitav dan pišemo i kupamo se.
Ideja je bila da stvorimo polifoni roman, u kom ćemo naizmjenice ispripovijedati svaki svoju priču, a što je u konačnici trebalo na površinu izbaciti nešto što je Asimov nazvao supstratom slavenskog srca.
Nisam bio ljubitelj metafore srca, doživljavao sam je kao jalovi zicer - ne fula, ali kakve ljude pogađa? Filozofski nastrojene sigurno ne, a ja sam se obraćao njima.
Asimov je bio pravi partner za pisanje, čovjek u čijim se grudima nalazio neiscrpni bunar oduševljenja za spisateljski poziv, iz kog je nemilice zahvatao i prosipao što po meni, što po sebi, bodreći nas da ne posustajemo, a što se uvijek mora desiti kad pisac počne misliti da je to što piše glupo.
Asimov je bio pisac i kontao je te stvari, da to književničko furanje nije nikakva nadmenost, već prijeka potreba, pa nije štedio, a naveo je i mene da ponovo s tim počnem i to mi je bilo nešto najbolje što mi se u životu moglo dogoditi, bolje nego da sam dobio milion dolara u kešu.
Godine upornog neuspjeha stvorile su od mene čovjeka koji je zaboravio kako je to pisati i dobru se nadati, a to je nekako dovodilo besmisao moga spisateljstva do pune mjere.
Uz Asimova, uz njegove neprilične, ali milozvučne komplimente, probudio se u meni onaj davni Pero, čija je vjera u to da će uskoro postati slavni pisac bila tako vatrena da je spalila sve oko sebe, zavodeći me da počinim identičnu glupost kao Asimov.
Tako obodreni brzo smo napredovali, već kroz dvije sedmice imali smo gotovu prvu verziju.
Jednoglasno smo se složili da to bude i posljednja - da se ne bi uništio sav taj zanos s kojom smo je napisali, svaki po trinaest poglavlja, ja još uvod, Asimov pogovor.
Malo natezanja bilo je oko naslova, a bilo bi i više da se nisam sjetio onih sto dolara, inače nikada ne bih pristao staviti svoj potpis na nešto što nosi naslov "Čežnja za domom"; i sad mislim da je moj prijedlog bio sto puta bolji - "Velika prevara".
Asimov je imao ideju da se vratimo u ruski šop kako bi tražili sponzorstvo da idemo u New York, gdje je književna scena razvijenija i gdje je logičnije objaviti jednu takvu knjigu.
Nije mi se napuštao Huntington, ali ideja je bila tako zanosna da sam je morao prihvatiti.
Uostalom, oba smo bili sigurni u jedno, a to je da u Los Angelesu nećemo postati pisci; možda nam New York bude sretniji?
Sačekali smo noć i najprije se dobro opskrbili hranom onih koji su mortus pjani, nakon čega smo se zaputili.
Obojica smo bili ubijeđeni da se sjećamo puta kojim smo došli, pa smo tako samo išli, ne misleći o putu, već samo o onome što bi na njemu eventualno mogli naći, zbog čega smo oba gledali u pod.
Može biti da smo u takvom gledanju i prošli pored ruskog šopa, ali već je počelo i svitati, a mi ga još nismo bili našli.
"Mora biti tu negdje", nije se predavao moj ruski brat, "sigurno je u jednoj od susjednih ulica, ne može biti da smo toliko promašili."
U torbi je bilo još dosta hrane, pa nisam rekao ništa. U sebi sam mislio da se trebamo vratiti na Huntington, gdje su beskućnici normalna stvar, a rukopis umnožiti i zatim slati izdavačima širom Amerike.
Ni druge noći potraga nije urodila plodom, a kako smo u međuvremenu pojeli svu hranu, rekao sam Asimovu šta mislim, da je bolje vratiti se, ali on je bio tako uvjeren u uspjeh da sam se još jednom morao sjetiti stoje.
Tog dana sunce je pržilo jače nego inače, možda i četrdeset stepeni da je bilo. Slijedeći Asimova, koji mi je sve više ličio na luđaka, osjećao sam kako se polako gasim, a on je već nekoliko puta i padao, ali se svaki put digao i rekao kako zna da je ruski šop tu iza ćoška.
Bilo je tačno jedan sat kada smo stigli pred neku prodavnicu tehničke opreme - veliki digitalni sat krasio joj je izlog - kada je Asimov pao po posljednji put.
Mislio sam da je u nesvijesti, ali kada sam ga polio vodom i vidio da i dalje ne mrda, stavio sam mu ruku na vrat i nisam osjetio ništa.
Drugu ruku sam mu stavio na srce, pa i tu nije bilo ništa.
Zatakao sam mu rukopis naše knjige za ruku i udaljio se, s mišlju da se vratim na Huntington, a sada da nađem neku debelu hladovinu i legnem spavati, skupljati energiju za put.
Skrenuo sam desno i ispred sebe ugledao ruski šop.
***
SERIJAL "AMERIČKE PRIČE" BAZIRANE SU NA PISANOJ ZAOSTAVŠTINI MOGA ROĐAKA PETRA LALIĆA (1970 - 2011), KOJI JE OTIŠAO U AMERIKU DA POSTANE HOLIVUDSKI SCENARISTA, U ČEMU NIJE USPIO. NEKA MU JE LAKA ZEMLJA.
Nema komentara:
Objavi komentar