SMJENA GENERACIJA

Danas su se te stvari promijenile, ali onda, ili možda bolje reći onomad, u Titinoj državi, mi smo bili jedina u potpunosti skejterska obitelj. 

Moji otac i mati, a prije toga njihovi otac i mati, a prije toga njihovi, svi su oni bili tvrdokorni skejteri, pa onda nikakvo čudo nije što smo i ja i moji mnogobrojni braća i sestre, što smo i mi svi bili to isto.

Otac je imao plan, kako da nas jednim potezom zauvijek izbavi iz bijede: tako što će snimiti najluđi, najbolesniji video part svih vremena, takav koji će glavni skejterski strim svijeta navesti da protiče kroz Bosnu i Sarajevo, a u Sarajevu kroz naš mlin. 

U našoj kući, u našoj maloj zemljanoj potleušici, pričalo se o tom video partu kao o nekom čudu božjeg spasenja, koje će neminovno doći, samo prije toga treba biti strpljiv i pažljivo slušati oca, jer on je taj koji zna pravi put.

I slušali smo ga, bez pogovora, prvi ja kao najstariji, za mnom i svi ostali, a da bogdom nisu, jer ni otac nije znao ono što smo svi mi bili ubijeđeni da zna.

Dugo mi je trebalo da to sebi priznam, iako sam već godinama uviđao da je tako, a to je da otac, valjda od pretjerane želje da nas izbavi, konstantno pokušava trikove koje može sletiti samo ludom srećom, onom što je tako rijetka da se dogodi jednom ili nijednom za čitav život, a znanjem nikako, iz prostog razloga što ne zna. 

Kap koja je prelila čašu bila je ta kad je otac, koji je osim skejta volio čitati smiješne priče, donio u kuću nekolike iskinute dvolisnice iz neke stare knjige, s kojih nam je onda čitao pripovijetku “Vođa”. Bila je to istinski smiješna pripovijest, ali ne i za mene progledalog, koji nikako nisam mogao oteti se utisku da je vođa tata, a mi ostali priglupo pleme, osuđeno na propast usljed lošeg vođstva. 

U onom trenutku kada mi zbog svega toga niz obraze krenuše suze, a što će biti na kraju priče, kada se otac najviše smijao, nisam više mogao izdržati i rekao sam da me svi mogu čuti: “Prije će na vrbi narasti grožđe, nego što će otac snimiti makar trećinu svog video parta.”

Iste sekunde nastupi muk - muha bi se mogla čuti kako leti, kada bi ih samo kod nas bilo, gdje nema rašta da se leta, a posebno ne da se zadovoljno trlja nožicama.

Mati prva prekide šutnju, reče kako sam izrastao u kretena što ne poštuje vlastite roditelje, ali otac joj rukom dade znak da šuti. 

Zatim sam uze riječ, to jeste ne riječ, nego skejt, s kojim se okrenu prema meni uvrijeđena lica i ruke podignute da se plisa. 

Nije mi se sviđao razvoj situacije, ali neki mi đavo nije dao da se povučem, neki koji mi je govorio da uništim takvog oca. 

Prihvatio sam izazov, ispalo je da otac ide prvi. 

“E, tako ti i treba kad si stoka!”, siktala je mama dok su moja braća i sestre užurbano dizali madrace da oslobode sobu za game or skate. 

Otac me nije gledao, već strijeljao pogledom dok je vrtio kukovima i razgibavao se. 

“Je li misliš da me možeš dobiti?”, pitao me. 

“Vidjećemo ubrzo sve”, odgovorio sam odlučno, natjeravši najprije oca, a za njim majku i po šestero braće i sestara, u grohotan smijeh. 

Taj je smijeh bio na vrhuncu odmah kod prvog očevog zadavanja, na kom mi je dao i slovo jer uradio je disko flip, trik koji nisam želio raditi nikad jer je ofiran. 

No, to je ujedno bilo i sve što je napravio, jer promašio je već kod sljedećeg trika. 

Raspaljen tim podrugljivim smijehom, a više od toga da otac već jednom primijeti kako nas ima koji skejtamo od njega bolje, nisam imao milosti i sprašio sam mu svih pet slova u cugu. 

Tražio je revanš, u kom je na mene bio red da zadajem prvi, tako da sam mu opet sprašio zaredom pet komada. 

Po svom nakaradnom običaju da izokreće stvarnost kad je u pitanju da on ispadne najbolji skejter, otac brzo reče kako se igra na tri dobijene, pa odmah na hinjaka zada disko flip, poslije kog mi se unese u facu, uspuhavši se na nos kao bik. 

Sabio sam mu rogove tako što sam mu ponovio njegov ofirni disco flip na duplo višoj visini. 

Bio je to tako neočekivan potez s moje strane da se otac potpuno smeo, pa tako dezorjentisan probao uraditi kikflip istovremeno na obje strane, dobivši samo to da završi na guzici, poslije čega se ponovi scenario petarde. 

Ako se pitate kako je moguće da dječak od trinaest godina da jednom tako iskusnom i prekaljenom skejteru petnaest slova u cugu, odgovor na to pitanje glasi: tako što sam mu zadavao trikove sa njegove liste, s čime je moja pobuna poprimila potpuno plemenit oblik. 

I kako to obično biva kad nastupi katarza, naša mala potleušica stade ječati od kolektivnog plača, tužnog jer nam je svrgnut voljeni kralj, ali i olakšavajućeg jer ga je svrgnuo zakoniti nasljednik, da ne kažem - princ. 

Kao i na sve uzoholjeno, i na oca je poraz djelovao blagotvorno, a samim tim i na sve ostale u kući, jer nije lako ostati miran kada ti se roditelj i muž puše kao da je cio sazdan od one stvari. 

Splasnuvši, otac je zapravo narastao do plafona, do one najviše police u kući gdje je stajala porodična relikvija, za nas djecu još uvijek zabranjena da se dira, jer to je bio najljepši i najkrhkiji predmet u našoj kući, prekrasna prozirna staklena lula mira. 

Puneći je svojim omiljenim zelenim duhanom, kog su on i mati od milja zvali marica, otac reče na američkom engleskom: “We will smoke a pipe, and there will be no lies between us”, što je bila rečenica koju je izgovarao uvijek prije pušenja lule, ali majci, a ovo je sada bilo po prvi put u životu upućeno meni. 

Odmah sam shvatio o čemu se tu radi, da je to zapravo obred inicijacije u svijet odraslih, koji u neskejterskih familija obično ide sa alkoholom. 

Nama je bilo zabranjeno piti, a zato što je “...skejtbording pehlivanska vještina, a pehlivan nije čovjek hrabar, nego vješt, pa u nhegovom životu za alkohol ne može biti mjesta jer on istovremeno podiže hrabrost i oduzima vještinu”, kako je to fino tumačio naš dedo Skejteraga. 

U oblacima zelenog dima gotovo da sam fizički osjećao kako se iz dječaka preobražavam u muškarca, glas kako mi se produbljuje, a po licu i prsima izbijaju crne zadebljale dlake. 

I sam pod dimom, otac je pričao neke čudne i mistične stvari, o sedam slojeva profi daske kao o sedam katova nebeskih, što mi ništa nije bilo jasno, ali me to nije uznemiravalo, a jeste mi bilo lijepo čuti svoj novi, produbljeni glas, kako na tako ozbiljnu temu svako malo ubacuje: “Razumijem.”

Ipak, najbolje je došlo na kraju inauguracije, kada otac skide sa svežnja jedan ključ - odmah sam prepoznao da je to onaj od ormara sa očevom opremom - koji mi preda uz riječi: “Od sada si ti glavni skejter u kući. Što se mene tiče možeš slobodno prestati ići u školu, naravno pod uslovom da se baviš ovim…”

Tako reče, pa iza leđa izvadi svoju dugu i nedostižnu listu. Nije bilo naslova, pa pročitah prvi trik na listi: Impossible…

Sve to na mene izvrši uticaj da prirodno kleknem, a i otac se snađe da valja, pa urola onu listu i dotače me s njom najprije po jednom, zatim po drugom ramenu i na kraju po glavi, sa riječima: “Proglašavam te pontifex maximusom skejterluka u skejterskim domaćinstvu Hardkorović”, a da mu takve stvari nisu svakodnevnica, pokaza s tim što na kraju tiho doda i jedno malo amen. 

Te noći dugo nisam mogao zaspati, ali ne zato što je u potleušici zagušljivo, niti zbog toga što smo u njoj stiješnjeni kao sardine, pa i masni, nego zato što sam imao vizije, vizualizirao sebe sama kako radim stvari sa liste.

Bog zna kad sam zaspao, ali znam da nisam spavao ni sat kada me probudi to što me za bradu tresla neka ruka. 

“Ustaj, sine, sabah-zora je”, čuo sam majčin glas. 

“Ustaj, jer i gelenderi su već ustali, ko rano rani, dva gelendera grabi.”