Prihvatila je moj prijedlog da odemo do nje, gdje je nastupio jedan fini čas, na čijem kraju sam utonuo u san.
Probudio sam se kao čovjek potpuno ispunjen i u cjelosti veoma zadovoljan životom, ali samo za tren, jer u sljedećem me Lina obavijestila da inače naplaćuje 50 $ po satu, ali da ima popust za kolege 50 %.
Pogledao sam u sat na nahtkasni: 15:38.
"Mi smo tu bili već u 5:15. To je više od deset sati, ali za tebe neka bude deset. Deset puta dvadeset i pet - ne moram ti računati. U cijenu je uračunat tuš, ali se doplaćuje za doručak.", uputila me moja nesuđena draga.
Dao sam joj sve što imam: 86 $.
Rekla je da joj dođem još 120, dakle dvije sljedeće dnevnice.
Izašao sam kao popišan, poslije čega mi je bilo to sve smiješno, ali na kraju ipak ne.
Zašto sam joj dao sve, zašto ništa nisam ostavio sebi?
Brinuo sam se da sam postao beskućnik u duši. Već sam mjesec dana radio i bjektivno sam mogao imati sobu, ali ja sam umjesto toga lovu trošio na kafiće i restorane i nastavljao spavati u korijenju jedne visoke palme.
Doduše, tu sam bio postigao sasvim solidan komfor: madrac i posteljina.
U tim uslovima počeh opet i da pišem, knjigu optimitičnog naslova "Novi početak", u kojoj sam planirao detaljno opisati Skid Row dane.
Nadao sam se da bi to moglo biti zanimljivo i u Sarajevu, u koje sam i dalje želio da se vratim, samo ne više tako brzo.
Ne opterećujući se pitanjima kompozicije i stila, napredovao sam brzo, a sa velikim zadovoljstvom, jer bilo je to jedno veoma oslobađajuće iskustvo.
Jedne večeri na poslu susreo sam Rowana, urednika časopisa "New spirits", u kom je prije nekoliko godina izašla i moja priča "Autopilot". Za divno čudo sjećao se i priče i mene, pa nije bio nezainteresiran ni za novi roman. Rekao je da mu ga donesem u kancelariju u utorak u deset.
Te su me Rowanove riječi pokrenule da konačno nađem smještaj. Ne zbog sebe, nego zbog rukopisa, koji u mojim očima posta tako vrijedan da mi je izgledalo prirodnim kako mi ga svako hoće ukrasti.
Kada sam se smjestio u motel "Brick" pomislio sam da to i nije bila najbolja ideja. Na putu do sobe susreo sam tipa koji puši krek i ženu koja se fiksa, a tu je bio i lik bez nogu i sa ogromnom bradavicom na nosu, koji je sve vrijeme neumorno hodao na koljenima preko smeća razbacanog po unutrašnjem dvorištu.
Sve ima svoju cijenu, mislio sam, a cijena takvog smještaja u Los Angelesu je 30 $ po danu.
Da se smirim, pošao sam do fotokopirnice i umnožio tekst tri puta, poslije čega sam opet bio bez centa, ali miran, sa originalom za pasom i tri kopije zaštekane na mjesta gdje ih neće tražiti niko.
Dane do utorka - srijeda je bila kada smo se sreli - proveo sam u bjesomučnom ispisivanju mogućih krajeva novele, od kojih mi je svaki novi izgledao samo još gore od prethodnog, a sve se to skupa sastajalo u uvjerenje da ću uprskati šansu svog života.
Na kraju sam odlučio staviti samo jednu rečenicu: "Pobjegao sam trkom, ne znajući ništa osim da se tu više neću vratiti nikad."
Kad je došao utorak prekrižio sam i tu rečenicu, i odlučio da završi samo tako, sa scenom kad se luda crnkinja bacila pod voz.
Srdačnost sa kojom me Rowan primio učinila je da se malo ohrabrim, a na putu do njega sam skroz bio čučnuo, ubijedivši se da me taj bogati i dobro obučeni čovjek neće ni primiti.
Sa velikim interesovanjem primio je teku sa rukopisom, ne pokazujući ikakvu iznenađenost što je rukom - umjesto toga mirno je prelista, mjestimice se zaustavi i pročita poneku rečenicu.
"E, a znaš li da ta terapija stvarno postoji?" reče.
"Koja?"
"Pa ta... U kojoj se kao lijek pije vlastiti urin."
"Nisam znao."
"Izjutra kad ustaneš, onaj prvi urin, on je navodno zdrav. Tako bar kažu."
Šutio sam i mislio kako je pročitao pasus u kom se govori o liku iz avenije Gladys, koji je stao posred ulice kako bi se sam sebi popišao u usta.
"To je sve istina što sam napisao", rekao sam, ima poslije i kad se lik liku posro na leđa."
"Kako mu se posro?", s nevjericom će Rowan.
"Fino. Opkoračio ga i tako, na leđa."
"Gdje to piše?"
Našao sam mu dio koji govori o dogodovštinama iz ulice San Pedro. Začitao se tako da je izgledalo kao da se sasvim zaboravio.
"Ovo je genijalno", reče poslije nekih pet minuta.
Osjetio sam srce kako mi kuca u grlu.
"Ovo je... Nešto kao Bukovski, samo luđe deset puta!"
Mislio sam da ću se onesvijestiti. Rowan je bio veliki igrač i jedan od onih koji se svaki čas viđaju po Hollywoodu. Jadnog Samuela Floru, koji je spavao do mene na aveniji Stanford i kom se od sifilisa raspao nos učinio je slavnim piscem, pa je Flora kupio novi, hiljadu puta ljepši nos.
Nisam ništa govorio, bio sam sasvim zadovoljan vlastitim životom i vlastite riječi mi nisu bile potrebne, već samo božanske Rowanove.
I on je šutio, pri čemu je imao smrtno ozbiljno lice.
Smišlja koliko da mi ponudi, pomislio sam.
"Šta god da ti ponudi reci da ćeš razmisliti", reče neki uplašeni glas, tako brzo kao da govori u kakva automatska zatvarajuća vrata, iako se tišina poslije toga nastavila još sigurno minutu.
"Ok", najednom će Rowan, "ok, ok, ok..." doda sa dignutim kažiprstom, ali samo da bi se opet zamislio i udaljio.
Mislio sam na Samuela Floru, kako smo se zezali da je procvjetao u Los Angelesu onda kada su mu se po čitavom tijelu otvorile rane, a on sad ima novi nos, s kojim šmrče kokain, k'o i svi u Hollywoodu...
"Ok, riješimo ovo jednostavno.", prekide me odlučni Rowanov glas.
"Slušam", rekoh tako da samog sebe trznuh, a i Rowan me za trenutak pogleda iskosa, zbog čega odmah dodah blaže: "Tu sam da se dogovorimo."
"Moj prijedlog je da odmah idemo sa stejdžom 3", reče on i zagleda mi se u oči tako prodorno da nisam odmah smio pitati šta je stejdž 3.
"Ok", rekoh da kupim vrijeme.
"Vjerovatno se pitaš - šta je stejdž 3", pametno će Rowan.
"U našoj kući imamo stejdž 1, stejdž 2 i stejdž 3, za male, srednje i velike pisce", objasnio je, učinivši mi da osjetim milost božju kako se spušta.
"Nije praksa da novi pisci kreću odmah od stejdža 3, ali u tvom slučaju neće biti problem napraviti izuzetak, ja ću za tebe garantovati."
U tom trenu božja milost stade da se skuplja i taloži krećući se prema meni.
Još jedna Rowanova rečenica i ja ću postati kontejner za milost božju, mislio sam.
"U najkraćim crtama, stejdž 3 je tiraž od deset hiljada knjiga, što onda ispadne samo tri dolara po primjerku", reče Rowan.
Milost božja i dalje je bila tu, ali je stala, nije više prilazila ni koncentrisala se.
Uzrok tome bila je ona riječ "samo".
Trideset hiljada dolara zvučalo je odlično, ali zašto bi neko ko plaća rekao to "samo"?
"Mislim da u čitavoj Americi nećeš naći povoljnije ponude, ali otiđi, vidi, nemoj slušati mene. Svi sada naplaćuju pet za sve čemu je tiraž ispod pedeset hiljada", reče Rowan i učini kraj milosti božjoj.
Nema komentara:
Objavi komentar