1. Pred polazak
Pred polazak sam bio veoma zabrinut, na prvom mjestu zato što je moja Meriva kanta od auta, a onda i što nisam stigao pospremiti i očistiti kuću. Mislio sam da će mi doći Katarina i Jake na konak dok me nema, pa sam unaprijed umro od stida, zamišljajući nelagodu kod to dvoje finih ljudi kad vide moju pećinu na četvrtom spratu.
Ali sad mislim da sam postupio zrelo, jer prije toga sam imao devet radnih dana, uključujući i taj, pa mi pamet nije dala da radim više nego me poslala da spavam, kako bih sutra bio odmorni vozač.
A i savjest me probudila već u šest, tako da sam ipak poradio krupne stvari i načinio da makar na prvi dojam sve bude rasklonjeno i čisto.
Onda sam spakovao i sebe, nemajući hrabrosti da učinim to onako kako želim i znam da se može, a to je u jednim pantalonama i sa samo dvije majice. Na kraju sam, kao i uvijek i za sve, ipak ponio više.
2. Put i sijelo kod Danke
Put od Sarajeva do Umaga, to je jedna duga vožnja autoputom, prekinuta samo na jednoj kratkoj dionici između Zenice i ne mogu se sjetiti gdje ono počinje opet.
Samim tim i vožnja je bila veoma efikasna, a što se put ipak otegao, za to je zaslužan GP Gradiška, u kojoj me dočekala takva kolona da su za prolazak trebala dva sata.
Na putu kroz Bosnu, a kroz ravnu Hrvatsku gdje je drveće listopadno još i više, imao sam uživanje da gledam kako u krošnju ulaze prvi tonovi jeseni: još je ono zeleno, ali nije više to ta zelena, nego sada slabija, kao da je popustio hlorofil.
Autoput je luksuz, to mi karaulisti bosanski najbolje znamo i osjetimo, pa ni meni nije žao platiti, ali kad sam platio pred Zagrebom jedanaest eura ako se ne varam, nisam mogao da ne pomislim kako su kod nas na glasu kao najveće autoput-derikože Slovenci, a kod njih šesnaest eura hefta autoputa gdje hoćeš, koliko hoćeš.
Dok sam o tome razmišljao ispred mene se opet stvori rampa, iz čije kućare mi neku Purger zatraži euro, a samo tako, bez kartice.
Pomislio sam kako Ministarstvo finansija RH želi preoteti nadimak Vatreni za sebe.
Kod Kopra sam prvi put osjetio kroz prozor da sam na moru, po zraku što nježno miluje lice i stvara želju za životom punim plućima. Vidjeti nisam mogao jer već je bio mrak.
U Kmeti i ulicu Karpijan, gdje me dočekao domaćin Jasko, stigao sam oko pola devet. Dobar osjećaj, stići tamo gdje si pošao.
Kmeti su inače selo udaljeno na par kilometara od Umaga. Otišli smo s autima do Danke, koji je u gradu, uz more. Tu su bili sem njega još i Dankina supruga Andrea, zatim rođeni Travničanin Boris iz Buja, njegova djevojka Natalija iz Čilea, te Jasko i ja.
Pili smo čaj, pušili fine slovenske trave i pričali sve i svašta, pa je baš bilo fino. Nakon toga je uslijedio povratak u Kmeti.
U krevetu sam mislio na stare istarske grofove i kako su Kmeti sigurno dobili ime u vezi s tim.
Ne bih volio biti kmet, ali ako bih baš morao, tada prije istarski, nego bosanski, jer čini mi se da ovdje priroda u tom smislu daje više.
Doduše, kad si kmet to onda i nije bolje za tebe, nego za tvoga gospodara, njemu je to više ploda, tebi više rada.
Velika šansa čovječanstva bio je socijalizam. Sad se nekako krećemo opet u pravcu feudalizma.
3. Trst - Kopar
Buđenje u Kmetima odgovorilo je na savršen način mojoj predrasudi kako treba izgledati buđenje na odmoru. Nemam tamo interneta i to je veliki luksuz, jer kafu pijem na suncu, čitajući odličnu knjigu “Alhemija reči”.
Jasko dolazi oko podne i vodi me kod svojih na ručak. Dočekuje nas njegova mama Hetka, koja je spremila talijansku klopu, bolonjez u kom je paradajz tako dobar da to u meni budi veliki zanos - drago mi što sam blizu Italije, koja jeste jedna od onih zemalja što ih moja duša smatra domovinom bez da je ikada u njima bila, samo radi proizvoda kulture iz tih zemalja.
Za Italiju to više ne važi, jer sada sam je konačno posjetio, uspio sam doći do onog najopričanijeg talijanskog grada u Sarajevu, to jest do Trsta.
Moj prvi doživljaj za Italiju bio je jedna potpuna dolčevita, koju nije mogla narušiti ni industrijska zona na ulazu u grad, u kojoj miriše kao kod kožare na Stupu.
Šetnja po Trstu opravdala je moje predrasude prema Italiji, to jeste pojeo sam najbolje đelato i picu u životu, a sve to zapečatio je najbolji espreso ikad, pri čemu mi sve vrijeme iz vidokruga nisu izlazile lijepe zgrade, kojih ima rimskih, venecijanskih, austrijskih, a ima i dobre secesije iz vremena Mussolinija, jedan crveni soliter mi se dopao posebno, njegova jednostavna crvena ljepota odskače od šarenog trstovskog standarda.
Primijetio sam da je iz mene poprilično iscurilo moje staro oduševljenje za crkve, a povećalo se za jednostavnije oblike, što je valjda neko zrenje.
Smijao sam se svijetlećem natpisu koji veli “DICK”.
Tražio sam i da kupim farmerke, ali u Trstu mnoge radnje ne rade ponedeljak. One koje su radile imale su garderobu samo za done.
Nisam tražio previše jer sam htio kupiti iz fazona, ne iz potrebe. Otišao sam umjesto toga vidjeti rimski amfiteatar. I toga sam se izgleda dosta nagledao i više me ne uzbuđuje toliko.
Slikao sam se sa dvije statue pisaca, Italo Zvevo i James Joyce, od kojih prvog mogu reći da cijenim, a drugog samo poštujem, što ne znači da sam prestao misliti kako je Joyce dokaz da se u književnosti ponekad može postići mnogo i služeći se propovjednim tehnikama kao što su buncanje i praznoslov.
Iz Trsta odlazimo za Kopar, gdje sam vidio najviše novih auta ikad - bukvalno na hiljade, koji tu dolaze iz Kine. Na putu do Umaga vidio sam u Sloveniji i jedan jako dugi voz natovaren autima.
U Kopru idemo u skejt park, koji je betonski i odličan. Nisam vičan skejtanju u parku, ali ponešto sam ipak sredio, flip na eurogepu, a i front bord me nije išao u životu kao na fletbaru u tom skejt parku.
Iz Kopra smo svratili do Izole, gdje smo išli vidjeti Luku koji vodi Massacre Skateboards. Živi u četrdeset kvadrata, gdje ima sto daski i desetak aviončića na daljinski.
Vratili smo se na večeru u Umag, kod Jasminovih, gdje je Hetka za mene maksuz ispekla kapešante školjke, koje sam jeo prvi put u životu i ostao prezadovoljan, te uz to ribu list, što je sve ulov Jaska i brata mu, koji su inače sakupljači morskih plodova po zanimanju.
Veče provodimo u Kmetima, uz dokumentarce i odličnu istarsku vodu, koja najbolje ide uz slovenske ljekovite trave, za koje ovdje svi znaju i koriste se njima kao nekim kandilima, čije dimljenje otvara treće oko i te stvari.
Sve u svemu - prekrasan dan, jedan od onih zbog kojih je divno biti skejter.
4. Zlatorog, plaža, skatepark
Izjutra smo pošli u Zlatorog, DIY skatepark u napuštenom hotelu u okolini Umaga, simpa mjesto s ivicom, curb-om i kvoterima, a u šumici nadomak mora.
Osim skejtera, tu dolazi i druga alternativa, koja hrani zlatoroške mačke. I mi smo došli da to uradimo, Jasko je u cat lover, nosi im suhu i mokru hranu, i svježu vodu.
Ja malo skejtam dok on hrani, skidam dobar bordslajd na curbu i kruks na ivici, ali tek sutra ćemo na session.
Odlazimo na plažu. Jasko ide roniti, ide čovjek na posao, a ja da se kupam i izležavam. Gledam ga kako se pretvara u ronioca, kako navlači debelo ronilačko odijelo od neoprena, koje se penje preko glave i ide oko lica, a onda navlači na sebe čizmice, bocu, masku, peraje, tegove na kaišu, u ruku uzima alat - dugi i tanki, savitljivi bodež, koji na kraju, u funkciji drške, ima jedan točak od skejta, pa takav nestaje u moru.
Meni dolazi Danko, koji je very chilly osoba, a na sebe preuzima da me premijerno uvede u more, tu na plaži Adriatica u gradu Umago.
Danko ulazi u vodu, kroz koju zatim napreduje bez da tone, jer hoda po zidu, koji obložen morskim raslinjem pruža takvu raskošnu mekotu da se osjećam kao posejdon.
Voda je topla, ali zrakom fijuče bura, vide mi se trbušnjaci jer u nedostatku garderobe grčim mišiće.
Kako vjetar stane, tako se iste sekunde javi milina, jer sunčano je i lijepo, ali zapuše vjetar i odnese je.
Spas pronalazimo u vodi, koja se nije stigla ohladiti još uvijek, tako da je super postalo čim smo ušli. Bili smo jedini ljudi u vodi. Na plaži je bilo dosta ljudi koji su zbog vjetra furali dozavrat zakopčane pufnaste zimske jakne, isto tako i kape.
Po izlasku iz vode i ja sam furao jaknu i to mi je bilo šega, nositi samo gaće i jaknu, zbog čega sam i Danku pitao je li ok da idem takav na kafu, na šta je on odgovorio da jest.
Kafu smo pili u Ina pumpi na doku, za auta i za čamce. Kul stvar, vidjeti mašine za gorivo tik uz more, da more i barba toknuti.
Poslije toga vrijeme je za skejt školu. Jasko i Danko to vode, a imaju blizu desetero djece, od 5-6 do 12-13 godina, od kojih svako ima skejt, štitnike i kacigu.
I ja upadam na čas sa malom rajom. Nakon zajedničkog zagrijavanja treneri nas razvrstavaju u tri grupe, mlađi idu na slalom, srednji na kvoter, a stariji dobijaju slobodno, da vježbaju šta god žele.
Biram manual pad i zidić jednake vještine, gdje mi najprije nije išlo, tako da sam za čas uzmakao sa bojnog polja, povukao se u kafe Komunela, gdje sam popio jedan espreso.
Kada sam se vratio, nisam bio tako loš, sredio sam nekih trikova i nisam bio nezadovoljan.
Poslije škole ostali smo jer su treneri vozili malo za svoju dušu, a i Jasko i Danko znaju voziti kvotere, sjeo sam tada malo da ih gledam jer ja te stvari tek trebam savladati.
Kao osoba iz zemlje u tranziciji ne znam voziti tranziciju, treba to da se promijeni dok nije prekasno za učenje takvih stvari.
5. Zlatorog sess, kupanje u moru, chill kod Danke
Na session u Zlatorog pošli smo nakon ručka kod Jaska, gdje je bio i njegov brat Ademir, koji se ronjenjem bavi već više od trideset godina. Njima je to sve obično, ali meni je zanimljivo i uzbudljivo pa ispitujem svašta.
U potrazi za školjkom ruka se uvlači u svakakvu rupu, gdje te može sačekati opasni ugor, koji ti lako može odgristi prst - nakon sat-dva pod vodom smekša se ljudska koža i izgubi neprobojnost. Admir ima ožiljak kao uspomenu na jedan susret s tim, a najveće što je vidio bila je raža od dva kvadrata.
Istarski Jadran je plići i tu velike ribetine mogu samo zalutali, a ne vole tu živjeti.
Sviđa mi se njihov posao unatoč tome što se čini zajebanim tokom hladnih mjeseci. Sviđa mi se što je tako konkretan i u direktnoj vezi s prirodom.
Odlazimo u Zlatorog, koji nije hotel, nego bivši restoran, ali to nije bitno, bitno da srcu njemu sada vozi skejt.
To smo i mi radili, a da bude slađa vožnja prvo smo najprije sve fino pomeli.
Zlatorog se za skejtera sastoji od curba, ledgea, tri kvotera različite strmine na prozor i jednim kvoterom na zid. Ima tu još nekih sitnica koje nismo skejtali.
Session je trajao dobra tri sata i palo je finih trikova, pri čemu kod Jaska izdvajam bs nosegrind nollie shuvit off, a za sebe prvi proper slappy fs 50-50 u životu, čemu sam se obradovao jako jer to jest smjer skejta kom težim, ali želim biti odličan, nema veze što su objekti najmanji.
Iza toga smo bili jako prljavi, a čistoću tražimo u moru. Nemam kupaće, kupam se u običnim, a to je jedna od velikih sreća u životu ljudskom, da sam čin življenja prlja čovjeka, koji onda ima šta da pere i da se poslije toga osjeća kao nov.
Odatle odlazimo na burger, biram po preporuci cheesy dreams i dobijam najbolji burger u životu, kog je dodatno začinio pekarski krompir sa tartufatom. Skupo jeste, ali vrijedi para, ukusno je i obilato pa se isplati, veliku sreću donosi.
Veče završava kod Danke, gdje su uz čaj u prigušeno svjetlo pričane priče. Kada je došao red na mene, odabrao sam da predstavim tandem Dunge-Lange, jer prije toga smo se dotakli nekako teme prosjačenja. Mene prosjaci zanimaju i svugdje volim znati kako se oni drže, kojim riječima to rade, šta rade s parama i drugo.
Ovdje toga baš i nema, pa oni meni daju baba Kunu iz Rijeke, koja je decenijama radila na autobusnom kolodvoru, na način da je ulazila u buseve na pauzi i prolazila ih sa riječima: “Daj babi kunu.”
Na kraju krajeva Jasko i ja smo izblejili još malo u Kmetima.
6. Chill na surfskejtu po Umagu, kviz, Vladimir festival
Nisam pisao neko vrijeme, a sutra idem i kući, pa mi se valjda ne piše više putopis. Ipak hoću da ga završim, pa zato samo kratko napominjem da sam prije dva dana vozio surfskejt po Umagu, a naveče još malo i obični.
Juče sam išao skejtati u Fažanu, gdje je najbolji skejt park po meni, Hidro-nešto se zove, a išli smo i na DIY u šumicu, gdje sam gledao likove iz Evrope koji su ubijali taj tu pool. To su sve ljudi koji su došli na Vladimir fest, na kom sam i ja nastupio kao pisac, predstavio se i pročitao jednu od svojih skejt novela.
Bio je to veliki trenutak za mene jer čitao sam po prvi put na engleskom i to je prošlo odlično, raja se smijala glasno, a jedna ženska se raspitivala imali gdje izdanje na engleskom. Ona misli da bih bio veoma uspješan kada bih objavio svoju skejt prozu.
Poslije su išli filmovi, za publiku od nekoliko stotina ljudi, što će biti valjda najveći skejt skup kom sam prisustvovao.
Pišem na prekide pa onda tako zbrda-zdola, ali neka, poslužiće meni ta sjećanje.
Još bih svašta napisao, kako sam dobio opet dasku za dž i drugo, ali odosmo u Pulu.
Samo ću reći još da mi je jako lijepo, sunce me miluje, more me osvježava, sve je tako mirno, my life is a natural high, man can’t put no thing on me.
7. Kraj
Završilo je moje malo putovanje. Vratio sam se u Sarajevo i sad evo pijem kafu, moram na posao. Bilo mi je baš kako sam želio, a to je mir, mir, mir, uz puno skejta, malo kupanja i malo čitanja i pisanja.
Nisam na odmoru puno čitao i pisao, ali sam donio otuda plan za jednu novelu. Osim toga stekao sam i bitno znanje - prava publika za moje skejt priče postoji, ima je na cijelom svijetu, pa je to možda još jedan zadatak za mene, prevesti priče i ponuditi ih svijetu umjesto Bosni.
Moram češće ići na putovanja. Puno radim i trebam takve relaksacije. A i postalo mi je to nekako najbolje druženje, sa skejterima koji su mi bliži po godinama, a kakvih u Sarajevu baš i nema.
U Sarajevu se često osjećam kao frik, ali kad dođem u tu raju, onda vidim da i moje pleme na Balkanu postoji, a naš zajednički imenitelj je skejt.
Moram sada na posao. 🥲
Nema komentara:
Objavi komentar